Naslovnica

Ustaški pukovnik na jugoslavenskoj poštanskoj marki

Kako se lik domobranskog generala i ustaškog pukovnika našao 1957. na jugoslavenskoj poštanskoj marki u nakladi od gotovo dva milijuna.
10. travnja 2019. u 10:03 1 komentara 23178 prikaza
Foto: Berislav Pervan

Tomislav Sertić rođen je u Udbini 21. prosinca 1902. godine. Završio je četiri razreda gimnazije u Zagrebu te nakon toga i trgovačku akademiju u Dubrovniku. Upisuje i vojnu školu u Mariboru gdje je dočekao kraj Prvoga svjetskog rata. Nove prilike nisu ga omele u školovanju pa dalje nastavlja i završava nižu i višu školu Vojne akademije u ukupnom trajanju četiri godine.

DRUGI SVJETSKI RAT Lako prevozni zdrug Hrvatske legije

Slijedom navedenoga 6. rujna 1923. promaknut je u čin poručnika vojske Kraljevine SHS. U pravilnim razmacima nižu se promaknuća pa je tako 6. rujna 1927. promaknut u čin natporučnika, a u satnika 31. prosinca 1931. godine. Čin nadsatnika dobo je 31. prosinca 1934. godine. Dana 6. rujna 1939. promaknut je u bojnika što je i posljednji čin koji je dobio u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Uz redovitu službu u vojsci, završio je i više tečajeva kao što je „alpski tečaj“ u Francuskoj i poslije na Triglavu te školu gađanja u Sarajevu i Kalinoviku. Po političkom uvjerenju bio je frankovac i hrvatski nacionalist te je duže vrijeme održavao tajnu vezu s hrvatskim političkim emigrantima u Italiji i Mađarskoj.

Nepravedan odnos prema Hrvatima unutar vojske Kraljevine Jugoslavije te općenito neriješeno nacionalno pitanje u zemlji kao i nadolazeći rat, učvrstili su ga u odluci da i on treba, svojim znanjem i sposobnostima, pridonijeti borbi za što skorije osamostaljivanje Hrvatske. Već prije dobro organiziran i povezan s ustaškim grupama u Mađarskoj i Italiji, donosi odluku te 27. kolovoza 1940. bježi preko Mađarske u Italiju, gdje već par dana kasnije, točnije 2. rujna 1940., stupa u djelatnu ustašku službu. Osim ideoloških razloga, bijegu je pripomoglo i to što je bila otkrivena njegova špijunska djelatnost u vojsci. Naime, uz još neke časnike hrvatske nacionalnosti i on je prikupljao obavještajne podatke te ih prosljeđivao bojniku Adolfu Sabljaku, koji je pak preko organizacije „Uzdanica“ imao zadatak povezivanja s časnicima Hrvatima i njihovo vrbovanje za članstvo u ustaškom pokretu. Dio organizacije biva provaljen, ali uz pomoć članova i simpatizera ustaškog pokreta u zagrebačkoj policiji pravodobno je dojavljeno većini pripadnika pa su oni na vrijeme emigrirali. Zanimljivo je napomenuti da je generalštab zatražio od IV. armijske oblasti da provede istragu prema više hrvatskih časnika, Sertićevih prijatelja, kako bi se utvrdila njihova eventualna povezanost s ustaškim grupama u emigraciji. Istragu je vodio general Leon Rupnik koji ih je u dobroj mjeri uspio zaštititi (Leon Rupnik za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je zapovjednik slovenskih domobrana).

Tomislav Sertić postaje zakleti ustaša od siječnja 1941. kada u gradu Pisi polaže ustašku prisegu. Mjesec dana kasnije promaknut je ustaškog dopukovnika te tako čini malobrojnu jezgru visokoškolovanih ustaških časnika. Izabran je za člana delegacije koja je na čelu s Pavelićem krajem ožujka 1941. godine otputovala u Rim na sastanak s Philippom Anfusom, glavarom kabineta ministra vanjskih poslova Ciana.

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Tomislav Sertić vraća se u domovinu gdje radi na organizaciji i opremanju ustaških jedinica pa je Poglavnikovom odredbom od 3. svibnja 1941. postavljen za „Zapovjednika svih Ustaških Vojnih Jedinica“, a ujedno i zapovjednikom 1. ustaške pukovnije. Tu funkciju ubrzo napušta (nakon dva tjedna) dolaskom u sukob s više istaknutih ustaša pa i samim vojskovođom Slavkom Kvaternikom. Sukobi s ustaškim dužnosnicima i „rasovima“ obilježili su Sertićevo djelovanje za sve vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Njegove stegovne mjere prema ustašama koji nisu poštovali zapovijedi, koji su donosili samovoljne odluke i nevojničke poteze, nisu naišli svaki puta na odobravanje nadređenih. Većina tih ustaša bila je i više godina u emigraciji pa su smatrali da samim time imaju i neograničena prava u zapovijedanju, donošenju odluka, vojnim akcijama, odmazdama itd. Svoje pokrovitelje pronalazili su u „rasovima“ s kojima su bili u emigraciji. Prvi sukob sa samim vojskovođom Slavkom Kvaternikom nastao je ni mjesec dana nakon uspostave NDH, kada su neki ustaše povratnici opljačkali blagajnu Zagrebačkog zbora, a on ih je dao uhititi i zatvoriti. Kako se radilo o visokopozicioniranim ustašama, Sertić je pozvan kod Pavelića. Na pitanje Poglavnika što bi on sam učinio s njima odgovorio je „da bi ih objesio na Jelačićevu trgu pa da svi vide da su ustaše došli raditi ozbiljno i pošteno“. Kvaternik koji se tamo zatekao odgovorio je Sertiću: „Dok si ti bio srpski časnik, oni su bili ustaše, i sada možeš ići“.

Ova crtica karakteristična je za odnose između Sertića i dijela ustaša cijelo vrijeme postojanja NDH. Većinu ustaških vojnih zapovjednika želio je koliko-toliko uokviriti u neke propise i ukalupiti u vojnički red kako bi svi zajedno bili što djelotvorniji. No njihovi politički položaji zarađeni u godinama emigracije davali su im sigurnost u njihovim postupcima. Tanka ili nikakva vojna izobrazba te „zločinački i ludi potezi prema pravoslavnom stanovništvu i ostalim pobunjenicima, upropastili su cijelu stvar i doveli NDH u bezizlazan položaj“, kako je kasnije zapisao sam Sertić. Iako u latentnim sukobima s nekim ustaškim prvacima, nije mu se moglo ne priznati domoljublje i vojna naobrazba. Kao i svi povratnici postaje pripadnik Poglavnikove Tjelesne bojne.

DRUGI SVJETSKI RAT General NDH - Hinko Alabanda

Kao dio ustaškog pokreta, osnovana je 10. svibnja 1941. Ustaška vojnica. Trebala je naslijediti Ustašku vojsku koja je bila ustrojena u emigraciji. Zamišljena je kao skup jedinica raspoređenih po cijelom teritoriju NDH, lako pokretljiva i efikasna u izvođenju zadataka protiv možebitnih unutarnjih protivnika. Velik problem novoustrojene Vojnice bio je nedostatak časničkog kadra. Oni Hrvati koji su bili u vojsci Kraljevine Jugoslavije, većinom su prešli u sastav domobranstva, dok su samo rijetki postali ustaški dobrovoljci, u svakom slučaju nedovoljan broj da bi kvalitetno zapovijedali Ustaškom vojnicom. U tu svrhu ustrojena je časnička škola Ustaške vojnice za čijeg je zapovjednika imenovan Tomislav Sertić. Na tom mjestu dočekuje i promaknuće u čin ustaškog pukovnika. Iščitavajući Vjestnik MINORS-a br. 56 (III. godište) nailazimo na Poglavnikovu odluku o dodjeli Željeznog trolista III. stupnja s hrastovim grančicama. U obrazloženju stoji „s uspjehom osobno u borbama protiv odmetnika na prostoru Banja Luka – Varcar Vakuf“ vodio jedinice ustaške vojnice. U tom ozračju treba promatrati i promaknuće u ustaškog pukovnika, jer očito nije samo obavljao dužnost zapovjednika časničke škole, već je i aktivno sudjelovao u operacijama Ustaške vojnice u jugozapadnoj Bosni protiv srpskih odmetnika pomiješanih s komunistima.

Tijekom 1941. Sertić se angažira i u obuci i opremi Prve ličke bojne, a također sudjeluje i u formiranju I. ustaškog zdruga pod zapovjedništvom Jure Francetića. Pred kraj 1941., točnije 5. studenoga imenovan je glavarom stožera Ustaške vojnice. Uz rad na obuci dočasnika i časnika redovito sudjeluje i u akcijama Ustaške vojnice na bojištima. Poglavnikovom odlukom primljeno je više ustaških časnika i u domobranstvo, više kao oblik odavanja počasti, nego što su oni stvarno postali djelatni u domobranstvu, pa je tako i Tomislav Sertić postao domobranski pukovnik. Ova dodjela usporednih činova imala je, osim navedenoga, za svrhu olakšati komunikaciju između domobranskih i ustaških jedinica, pogotovo prilikom zajedničkih akcija na terenu kojih je bilo sve više širenjem četničkog i partizanskog pokreta. Ova dvokomponentnost oružanih snaga nije bila dobra za daljnji razvoj obrane pa je tako 1943. došlo do ujedinjenja ustaških i domobranskih snaga pod zajedničko Ministarstvo oružanih snaga. Prateći dotadašnji rad Tomislava Sertića možemo ustvrditi da je zasigurno i on zaslužan za ovo formalno ujedinjenje znajući da je od prvog dana zagovarao jedinstvo oružane sile.

Krajem kolovoza 1942. postavljen je za zapovjednika Ustaških učilišta Ustaške vojnice gdje se zadržava samo dva mjeseca. Dana 15. siječnja 1943. postavljen je za nadzornika škola oružanih snaga u Vrhovnom nadzorničtvu OS. Kroz cijelo vrijeme bavljenja izobrazbom dočasnika i časnika od lazi na bojišta pa je tako i ranjen prilikom opsade Gospića od strane partizana. Zrakoplovom iz Zagreba dolazi u Gospić, kada je ovaj bio u okruženju, te je postojala velika vjerojatnost da padne partizanima u ruke. Nakon par dana, prilikom obilaska crte bojišnice biva teško ranjen te je prebačen zrakoplovom natrag u Zagreb na liječenje. Za vrijeme svog boravka u Gospiću posebno je pohvaljen od generala Slavka Stanzera zbog „podizanja borbenog duha, morala i vojničke stege. Tom prilikom je i teško ranjen“.

KONTROVERZE Susret na Elbi 1945. godine

Koliko je važna bila bitka za Gospić, pokazuje podatak da je taj grad bio jedina prepreka partizanima da zagospodare cijelom Likom. Bolje naoružani i puno brojniji od branitelja kojih je bilo najviše 5.000 bili su uvjereni u svoju pobjedu. Nakon potpunog zaokruživanja grada započeli su s napadima, ali žilava obrana nanijela im je goleme gubitke pa se nakon višednevnih napada ipak povlače. Bitka za Gospić bila je prekretnica na ovom dijelu ratišta, jer je omogućila da snage NDH ubrzo istjeraju partizane i iz ostalih mjesta te potpuno zagospodare cijelom Likom.

Kapitulacijom Italije 8. rujna 1943. pojavljuje se mogućnost da NDH zagospodari područjima koje je do tada držala talijanska vojska, kao i područjima koji su po Rimskim ugovorima pripali Italiji. Sertić je nedugo nakon proglašenja kapitulacije postavljen za glavara stožera Ustaške vojnice, jamačno zahvaljujući svojoj karizmi i sposobnosti organizacije kako bi se što prije, bolje i kvalitetnije zagospodarilo novim područjima. No i partizani su iskoristili kapitulaciju Italije te se vrlo dobro naoružali i opremili. Rasplamsavanje borbi krajem 1943. i tijekom 1944. navode Sertića da na sve načine pojačava postrojbe Ustaške vojnice, tako da do trenutka uspostave HOS-a postoje 24 više-manje kompletna ustaška zdruga što dovoljno govori, ako znamo da ih je 1942. bilo samo pet. Sigurno mu je puno pomogla i činjenica da je u tom trenutku na čelu MINORS-a bio vrlo sposoban časnik, krilnik Ante Vokić.

Ovi organizacijski uspjesi polučili su promaknuće u čin domobranskog generala 14. srpnja 1944. te postavljanje za glavara glavnostožernog ureda MINORS-a gdje ostaje sve do kraja rata. Nepovoljna situacija na bojištima diljem NDH navodi Sertića da se zalaže za potpuno ujedinjenje vojne sile pa u tom ozračju treba promatrati i ustrojavanje I. hrvatske udarne divizije i kasnije ustrojavanje 16 divizija HOS-a (Hrvatskih oružanih snaga). Sertić u temeljima novoustrojenih divizija i nove vojske vidi ustaške postrojbe, što je i za očekivati jer i sam pripada ustašama, a uz to je i prisutno nepovjerenje prema dijelu domobranskih časnika koji su po njegovim riječima „zaveli ljudstvo i pobjegli partizanima“.

U travnju 1945. već je sve jasno i još se samo vode rasprave o tome treba li braniti Zagreb, prebaciti vojsku u partizansku pozadinu i započeti gerilsku borbu, ustrojiti Zvonimirovu liniju ili započeti s evakuacijom. General Sertić zalaže se za povlačenje prema Italiji, uz obrazloženje da na tom putu kao zapreka stoje samo partizani s kojima se može boriti, a osim toga prema Austriji i Njemačkoj će se sliti nepregledne kolone njihove vojske te će nastati sveopći metež koji može završiti pogubno za hrvatske jedinice. Ipak, prihvaćeno je povlačenje prema Austriji pa je i Tomislav Sertić napustio Zagreb 7. svibnja. Povlači se u skupini s Pavelićem i visokim časnicima preko Novih Dvora i Rogaške Slatine do Spielfelda (Šentilja), gdje se Pavelić s jednom skupinom odvaja prema Klagenfurtu, a ostatak skupine u kojoj se nalazi i Sertić kreće prema Judenburgu ne znajući da je tamo Crvena armija. Uhvaćen u klopku uspijeva pobjeći u šumu i vjerojatno stići do mjesta Krumpendorf, ali tamo biva uhićen od engleskih vojničkih vlasti koje ga izručuju u grupi s više stotina vojnika, dočasnika i časnika jugoslavenskim vlastima. Krajem svibnja u grupi visokih časnika HOS-a biva upućen u Zagreb u zatvor na Novoj vesi gdje je prvi puta i saslušan. Dana 7. lipnja sproveden je u grupi časnika u Beograd u logor Banjicu. Putovalo se u prenatrpanom stočnom vagonu na kojem je velikim slovima pisalo „Vodimo ustaše – koljače na suđenje“, što je izazivalo bacanje kamenja i blata prolaskom kroz sela naseljena srpskim stanovništvom. Dolaskom u Zemun nakon dva dana postrojeni su u kolonu ispred koje je išao partizan na motociklu i pozivao narod da vidi „ustaške koljače“. Ubrzo se stvorio „špalir“ iz kojega su bili gađani najčešće kamenjem pa je tako pukovnik Julio Niederlander bio smrtno pogođen. Dolaskom u logor Banjicu i kasnije u logor Vojnog suda komande grada Beograda počinje višemjesečno iščekivanje rasprave i presude.

Tijekom tog vremena pritvorenicima je bilo omogućeno primanje i slanje pisama koja su bila podvrgnuta cenzuri, kao i paketa s hranom, odjećom i cigaretama. Suđenje 34 visokim časnicima HOS-a započelo je pred Vojnim vijećem Vrhovnog suda Demokratske Federativne Jugoslavije 13. rujna 1945. i trajalo je do 22. rujna iste godine. Ovako neobično dugo suđenje od devet dana (nedjelja je neradna) vrlo je neuobičajeno za komunistička suđenja neposredno nakon rata. Danas bi se takvo suđenje protegnulo na mjesece pa i godine, no za ono vrijeme to je bio dokaz da se optužnicama prišlo vrlo pomno i sa željom da se stvar odradi što temeljitije. Vjerojatan razlog tomu je to što su optuženi bili mahom i bivši pripadnici vojske Kraljevine Jugoslavije te su prešli u službu novonastale NDH. Zbog toga je većina, između ostaloga, optuživana za izdaju „otadžbine“. Predsjednik sudskog vijeća bio je pukovnik dr. Josip Hrnčević, dok je tužbu zastupao potpukovnik Josif Malović. Naravno, sam tijek suđenja bio je čista farsa. Dobacivanja iz, za to pripremljene, publike, prekidanje svakog pokušaja odgovaranja na optužbe, kako optuženih tako i njihovih odvjetnika, osim u slučaju odvjetnika dr. Marijana Šabera koji je započeo svoje izlaganje obrane riječima „Sramota me što moram braniti ustaše, najozloglašenije koljače našeg naroda“. Ozračje suđenja možemo zamisliti i u crtici kada predsjednik suda upita Sertića kako to da govori sedam jezika (aludirajući na to da jedan takav intelektualac nije imao što raditi s ustašama). Odgovor je stigao od tužioca: „Da bi mogao služiti više gospodara“. Suđenje je završeno 22. rujna 1945. izricanjem presude. General vitez Tomislav Sertić osuđen je za „krivična dela ratnih zločina i za krivična dela izdaje otadžbine“ na kaznu smrti strijeljanjem te na trajan gubitak političkih i građanskih prava te konfiskaciju imovine. Sljedećeg dana podnio je molbu za pomilovanje koju je AVNOJ odbio 24. rujna pa je presuda najvjerojatnije izvršena između 25. i 27. rujna. Prema poznatim podacima okrivljenici su se morali ukrcati u kamion samo u gaćama te su odvedeni u selo Jajince u blizini Beograda i tamo pobijeni te zakopani na groblju Marinkova bara. Poznajući djelovanje komunističkih vlasti toga doba mjesto nije slučajno izabrano. Radi se o lokalitetu koji je koristila njemačka vojska kao i Nedićeve snage za masovna strijeljanja te su pobijeni časnici HOS-a jednostavno umiješani u masovnoj grobnici s prijašnjim žrtvama kako bi im se što više zametnuo trag.

SVJEDOČANSTVA "Zadnja tri mjeseca nismo imali što jesti"

Molbe njegove majke za ekshumacijom i prijenosom tijela na Mirogoj, koje je upućivala u više navrata tijekom 1946., nisu urodili plodom tako da danas ne znamo gdje se nalazi njegov grob. Sve ovo napisano već je poznato iz razne literature, ponajviše iz knjige „Tko je tko u NDH“, kao i rada dr. Marija Jareba „Ustaški pukovnik i general Tomislav Sertić“. Na pisanje me ponukala jedna sitnica koja je ostala do sada nezapažena, ali meni vrlo zanimljiva. Naime, hrvatska slikarica Zdenka Sertić početkom rata živeći u Zagrebu bila je više puta zamoljena za raznorazne intervencije u svrhu spašavanja određenih ljudi koji su se našli na udaru novog režima. U to vrijeme družila se s eminentnim umjetnicima kao što su Augustinčić i Meštrović. Ta su joj poznanstva omogućavala i pristup visokim državnim krugovima. Prilikom tih intervencija saznala je da među ustašama postoji visokorangirani prezimenjak. Upoznavši se s njim započelo je jedno duboko prijateljstvo koje je trajalo cijelo vrijeme rata, ali i za vrijeme suđenja u Beogradu. Zdenka u više navrata putuje u Beograd na sastanke s tadašnjim političkim i vojnim glavešinama kao što su Jefto Šašić, Arso Jovanović, ban Ivan Šubašić ili umjetnicima kao što je kipar Augustinčić (koji je svojedobno prešao u partizane), kako bi ishodila milost za Tomislava, tj. pravedno suđenje. Obilazila ga je u zatvoru, slala mu pisma i pakete. U tu svrhu dobila je i svjedočanstvo kipara Ivana Meštrovića o časnom ponašanju Tomislava Sertića koji je više ljudi spasio od slanja u logore te koji je samom Meštroviću ishodio putovnicu kada je ovaj legalnim putem nije mogao dobiti. Nadbiskup Stepinac napisao je također kao prilog molbi Zdenke da se Tomislava Sertića sjeća kao časnog te nadasve poštenog čovjeka koji je bio nemoćan pred zločinima koji su se događali.

Zdenka Sertić bavila se umjetnošću i nakon rata. Angažirana je slikarica folklornih i etnografskih motiva te prizora iz života sela. Više puta prijavljivala se na natječaje koje raspisuje Jugoslavenska pošta radi odabira folklornih motiva za nizove maraka, koji su bili predviđeni izdavačkom politikom krajem 1950-ih i početkom 1960-ih godina na kojima i pobjeđuje (1957., 1961. i 1964. godine). Dana 25. rujna 1957.

(možda čak i na samu godišnjicu strijeljanja) Jugoslavenska pošta izdaje niz od šest maraka s motivima jugoslavenskog folklora autorice Zdenke Sertić. Marke su tiskane u Zavodu za izradu novčanica u Beogradu u tehnici knjigotiska. Svaka marka prikazuje folklorni motiv iz jedne republike. Hrvatska je zastupljena na marci od 30 dinara s motivom iz Like. U ovu minijaturu autorica je vješto, između ostalih likova, naslikala i jednog Ličanina koji neodoljivo podsjeća na domobranskog generala i ustaškog pukovnika, viteza Tomislava Sertića. Pokraj njega s preslicom u rukama naslikala je sebe te je tako na jedan suptilan i tajni način ovjekovječila svoje prijateljstvo i poštovanje prema ubijenom generalu. Da su tadašnje vlasti otkrile ovu „podvalu“, marka bi bila povučena, a autorica osuđena. No ovako je par u nakladi nešto manjoj od 2.000.000 primjeraka vjerojatno proputovao cijeli svijet, a i sada su zajedno u zbirkama tisuća filatelista.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u siječnju 2013.   

SVJEDOČANSTVA Hrvatski pomorski legionar i emigrant IZ NOVOG BROJA Talijanski zračni zbor u "Bitki za Britaniju" DRUGI SVJETSKI RAT Tko je bio Rudi Čajavec?
 

 

  • Brankko:

    Pretpostavljam da je u tiskanom izdanju dana slika te poštanske marke -- u ovom internetskom to zaista nedostaje.