Premda je sovjetsko oklopništvo u kontekstu Drugoga svjetskog rata uglavnom dobro poznato široj publici, isto je, izuzev eventualno nekih najosnovnijih podataka, gotovo nepoznato u slučaju hladnoga rata, barem što se tiče detaljnijih spoznaja i činjenica. Štoviše, svjetska, a poglavito domaća historiografija mnogo je manje i skromnije pokrila to razdoblje vojne tehnike i povijesti, barem kada se usporedi sa široko pokrivenom i gotovo sveopće opjevanom temom Drugoga svjetskog rata, kako u svemu ostalome, tako i u ovome specifičnom kontekstu.
Iako je sovjetsko oklopništvo u razdoblju Drugoga svjetskog rata nedvojbeno bilo ponajbolje među savezničkim, isto je i dalje tehnološki zaostajalo za onim njemačkim, premda su Sovjeti već u to vrijeme bili inovativni u nekim pogledima nasuprot samim Nijemcima, primjerice u činjenici kako su upravo oni uveli široke tenkovske gusjenice za lakše savladavanje terena, kao i najmoderniji princip oklopa onoga vremena – zakošeni, koji je prvi put upotrijebljen na njihovu srednjem tenku T-34-76, što ga je praktički činilo nepobjedivim te u skladu s time i neupitno najboljim tenkom u doba kada se pojavio na bojištu, 1940. godine.
Također, T-34 postavio je i rekord najviše proizvođenoga tenka rata i općenito najviše proizvođenoga srednjeg tenka u povijesti, sa sveukupno 85 000 proizvedenih i to u svega 18 godina proizvodnje (1940. – 1958.), uključujući oko 35 000 T-34-76 i otprilike 50 000 T-34-85. Doduše, prvenstveno zahvaljujući beskrajnim resursima u kombinaciji s moćnom sovjetskom industrijom i njezinim kapacitetima, a ne samomu tenku (primjerice, Nijemci, s druge strane, zasigurno ne bi uspjeli proizvesti ni približnu količinu toga istog tenka u istome vremenskom razmaku, upravo zbog čega su, logično, i forsirali tehnološki razvoj, s obzirom na to da su bili svjesni kako Sovjetima i Saveznicima općenito ne mogu parirati u brojnosti). Stoga je spomenuta tehnička nadmoćnost Nijemaca u to doba, odnosno slabost Saveznika da im pariraju u njoj (a poglavito u oklopništvu), donekle bila i razumljiva, gledajući na činjenicu kako su Sovjeti, kao i ostatak Saveznika, prvenstveno i najviše računali na brojnost kao faktor koji će im omogućiti konačnu pobjedu (što u konačnici zaista i jest prevagnulo), s obzirom na to da su uočili kako su im resursi i kapaciteti proizvodnje daleko nadmoćni onima njemačkim. U skladu s time nastojali su svoja borbena vozila pojednostavniti što je više moguće, s prvenstvenim ciljem olakšavanja i ubrzavanja same proizvodnje, te naravno smanjivanja njezine cijene, stoga se nisu pretjerano zamarali tehnološkim razvojem i ulaganjem u napredak.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. svibnja 2019.
