Naslovnica

Lako prevozni zdrug Hrvatske legije

Još za njezina postojanja nastojalo ju se gurnuti što dalje na marginu. Tijekom posjeta Ante Pavelića Istočnom bojištu jedino Zdrug nije posjetio... Zašto?
03. travnja 2019. u 11:09 0 komentara 1900 prikaza
Foto: HDA

Većina čitatelja Vojne povijesti zacijelo je čitala ili barem čula za roman „Zaboravljeni vojnik” kojem autor Guy Sajer iznosi svoja ratna iskustva i doživljaje s Istočnog bojišta, gdje se borio u sastavu njemačke divizije „Grossdeutschland”.

DRUGI SVJETSKI RAT General NDH - Hinko Alabanda

Sajer je rođen u pokrajini Alzas i Loren u mješovitom braku majke Njemice i oca Francuza, a nakon rata nastavio je živjeti u Francuskoj. Činjenica da se u ratu borio na neprijateljskoj strani, i to u njezinoj elitnoj postrojbi, najblaže rečeno nije nailazila na razumijevanje njegove okoline. Prisiljen skrivati svoju ratnu prošlost, Sajer se sve teže nosio s ovim teretom koji je s godinama samo rastao te ih je sredinom 60-ih godina proteklog stoljeća odlučio prenijeti u roman prigodno nazvan „Zaboravljeni vojnik”.

Iako u drukčijim okolnostima, sličnu sudbinu dijelila je i jedna postrojba Hrvatskoga domobranstva, koju se još za njezina postojanja nastojalo gurnuti što dalje na marginu i od interesa javnosti. Riječ je o Lako prevoznom zdrugu Hrvatske legije koja je ustrojena na zahtjev i pritisak od strane Italije. Nominalno saveznik Nezavisne Države Hrvatske, Italija je NDH ubrajala u svoje interesno područje, što je potpisivanjem Rimskih ugovora definitivno i potvrđeno. Ovim se ugovorima NDH čvrsto vezala uz Italiju te je između ostalog razvoj svojih oružanih snaga podredila talijanskim interesima i njihovu nadzoru. Za hrvatsku su javnost Rimski ugovori predstavljali veliko razočarenje, a nezadovoljstvo se moglo osjetiti i u vladi NDH, pogotovu u Ministarstvu domobranstva, gdje su u osloncu na njemačkog saveznika tražili mogućnost da umanje talijanski utjecaj na oružane snage NDH. Prilika za takvo što ukazala se slanjem dobrovoljačkih postrojbi u rat protiv SSSR-a. Pod krinkom slanja na obuku ljudstva potrebnog za popunu postrojbi na Istočnom bojištu, u Ministarstvu domobranstva nastojali su odškolovati što veći broja časnika i dočasnika prema njemačkom modelu, da bi se zatim ovo ljudstvo u pogodnom trenutku povuklo u domovinu gdje bi zatim poslužilo kao jezgra za preustroj Hrvatskog domobranstva. Ovu su namjeru u talijanskom vodstvu vrlo brzo prozreli i Italija je postavila zahtjev da se cjelokupna Hrvatska legija stavi pod njezino zapovjedništvo, tim više što se u tom trenutku na Istočnom bojištu nalazio i talijanski ekspedicioni zbor.

Međutim, kako je njemačka strana izričito odbila takvu mogućnost, Italija je više radi prestiža, nego iz stvarne potrebe zahtijevala ustrojavanje još jedne postrojbe koja bi se borila na Istočnom bojištu pod njezinim zapovjedništvom, pa makar ta postrojba bila veličine samo jedne bojne. Hrvatska je strana na ovaj zahtjev pristala vrlo nevoljko te je pristala ustrojiti jednu motoriziranu bojnu, koja će 26. srpnja 1941. dobiti službeni naziv Lako prevozni zdrug Hrvatske legije ili „Legione Croata Autotransportabile” kako je glasio njezin naziv na talijanskom jeziku. Vlada NDH je i nakon odluke o ustrojavanju nastojala izbjeći ovu obvezu, pa je ustanak koji je krajem srpnja 1941. izbio na području zapadne Bosne, Korduna, Like i Banije, iskoristila da odgodi slanje Lako prevoznog zdruga na obuku u Italiju. Zapravo, to je bila više stvarna potreba, nego izgovor, jer je cjelokupno Hrvatsko domobranstvo još uvijek bilo nedovoljno ustrojeno i nedostajalo mu je snage da uguši ustanak tako širokih razmjera.

KONTROVERZE Susret na Elbi 1945. godine

Zdrug je tako početkom kolovoza 1941. raspoređen duž rijeke Une, gdje je trebao nadzirati i osiguravati željeznički promet na Unskoj pruzi od Bosanske Krupe do Bosanske Dubice. Tadašnji zapovjednik Zdruga podpukovnik Stjepan Neuberger nastojao je smiriti ustanak na ovom području ne samo oružanom prisilom, već i pregovorima, što mu je velikim djelom i uspjelo. Uz njega se veže i neobičan događaj koji se zbio tijekom pregovora s jednom naoružanom skupinom ustanika održanih 3. listopada 1941. u selu Veliki Radić. Posve neuobičajeno za takve prilike, podpukovnik Neuberger je na ove pregovore vodio i svoju suprugu Hedvigu Neuberger rođenu pl. Radić. Tijekom ovih pregovora Neuberger je zarobljen s čitavom pratnjom, ali mu je naknadno uspjelo pobjeći iz zatočeništva.

U Glavnom stožeru Hrvatskog domobranstva ovaj događaj izazvao je sumnju i otvorena je istraga protiv podpukovnika Neubergera, u kojoj je otkriveno je da je održavao veze s KPJ i da je skupina s kojom je pregovarao pripadala Narodnooslobodilačkom pokretu Jugoslavije. Radi toga je 8. prosinca 1941. smijenjen s mjesta zapovjednika uz gubitak čina i svih stečenih prava te mu je suđeno radi veleizdaje. Osuđen je na smrt vješanjem, a kazna je izvršena 23. prosinca 1941. u 16,30 sati. Sudbina njegove supruge ostala mi je nepoznata. Talijanske vlasti nisu samo tako odustajale od svog zahtjeva, a kako su u međuvremenu reokupirali II. zonu, vlada NDH nije više raspolagala argumentima za zadržavanje Zdruga na području Pounja i koncem studenoga povučen je u Varaždin na preustroj i popunu, nakon čega je upućen na obuku u Italiju u mjesto Rivu del Gardu. Ispraćaj Zdruga na obuku održao se 14. prosinca na Trgu sv. Marka u Zagrebu. Smotru je izvršio vojskovođa Slavko Kvaternik, a govor je održao Ante Pavelić, nakon čega je uslijedio mimohod i odlazak u Italiju. Obuka je trajala do 26. ožujka 1942. kada je otpočeo njegov transport željeznicom na Istočno bojište.

Zdrug se 16. travnja okupio u mjestu Harčujsk (danas Harcijsk) i nakon tri dana odmora ušao je u sastav talijanske 3. konjaničke divizije „Principe Amedeo Duca d’Aosta”, koja se nalazila u sastavu Talijanskog ekspedicionog zbora u Rusiji („Corpo di Spedizione Italiano en Russia – C.S.I.R.”). Na bojišnicu je raspoređen 22. travnja na odsjek u okolici sela Rasipnoja, a nešto kasnije, 14. svibnja 1941., raspoređen je na odsjek kod sela Grekov-Timofejevka, položaj koji će držati sve do početka njemačke ofenzive („Plan Blau”). Borbe koje je vodio Zdrug u ovom razdoblju bile su znatno manjeg intenziteta od onih koje je vodila njegova bratska postrojba iz sastava Hrvatske legije - 369. pojačana (hrvatska) pješačka pukovnija. Većinom su to bila nasilna izviđanja ili odbijanje sovjetskih probnih napada do razine bojne. Međutim, to ne znači da je Zdrug bio postrojba manje borbene vrijednosti. Svoju borbenu spremnost posebice je iskazao u noći s 21. na 22. lipnja, odbivši jedan iznenadni sovjetski napad u trenutku kada se odvijala smjena na prednjem postavu Zdruga s 3. pukovnijom bersagliera. U nastalom metežu zapovijedanje nad čitavim postavom preuzeo je nadporučnik Živko Banić, zapovjednik 4. strojničke satnije LPZ-a i zahvaljujući njegovu prisebnom djelovanju sovjetski noćni napad odbijen je uz velike gubitke kod neprijatelja.

Prvo pravo napadno djelovanje Zdruga bio je napad na selo Veselij u noći s 11. na 12. srpnja. Selo je zauzeto uz minimalne gubitke, a u svom izvješću zapovjedništvu talijanskog zbora, zapovjednik talijanske 3. konjaničke divizije, general Mario Marazzani ovaj je poduhvat posebice istaknuo i pri tome pohvalio djelovanje Zdruga. Ubrzo nakon toga talijanske su snage, koje su međuvremenu narasle na razinu armije i preimenovane se u talijansku 8. armiju (ili „Armata Italiana in Russia-A.R.M.I.R.” na talijanskom), razmještene duž rijeke Dona sa zadatkom da pokrivaju lijevo krilo njemačke 6. armije, koja je u tom trenutku bila u napredovanju prema Staljingradu. Kako bi odvukla bar dio snaga s ovog pravca, Crvena je armija napala sve izduženije krilo njemačke 6. armije na dva mjesta, kod Serafimovića i Kremanskaje na rijeci Donu. Napad kod Serafimovića bio je usmjeren na spoj između njemačke 6. i talijanske 8. armije i pred navalom Crvene armije došlo je do sloma kod talijanske divizije Sforzesca, koja je zauzimala razmještaj na krajnjem desnom krilu 8. armije te je počela odstupati u neredu. Da bi zatvorilo nastali procjep u bojišnici, talijansko je zapovjedništvo usmjerilo sve raspoložive snage na ovo područje, između ostalih i Lako prevozni zdrug Hrvatske legije, koji se u tom trenutku nalazio u sastavu divizije Pasubio.

SVJEDOČANSTVA "Zadnja tri mjeseca nismo imali što jesti"

U noći s 22. na 23. kolovoza Zdrug se vlastitim vozilima prebacuje u okolicu mjesta Singina, udaljenog 45 km u pravcu istoka i zaposjeda postav kod kote 219. Istodobno je III./80. bojna iz sastava divizije Pasubio otpočela protunapad koji je u početku dobro napredovao, ali je iza podneva 23. kolovoza naišla na jak sovjetski otpor i pretrpjela je velike gubitke, osobito među časnicima, te je počela odstupati prema početnim položajima. I Zdrug se našao pod neprijateljskom vatrom, ali je čvrstom obranom zaustavljeno sovjetsko napredovanje ispred postava kod kote 219. Područje oko ove kote bilo je potpuno otvoreno i ravno, prekriveno visokom travom i poljima suncokreta, koja su braniteljima više odmagala nego pomagala, jer su dobro prikrivala pokrete neprijateljskog pješaštva. Teren nije pružao nikakvoga prirodnog zaklona i domobrani su pokušavali ukopavanjem što bolje utvrditi dosegnuti položaj. Novi sovjetski napad uslijedio je oko ponoći s 24. na 25. kolovoza i bio je usmjeren na susjednu talijansku III./80. bojnu. Nakon jednosatne borbe III./80. bojna je počela odstupati u neredu, na što je Zdrug zaprimio zapovijed da krene u protunapad. Uz podršku zrakoplovstva protunapad su izvršile 1. i 3. satnija i pod ovim naletom zaustavljeno je sovjetsko napredovanje. Zarobljeno je 46 neprijateljskih vojnika, među kojima i zapovjednik neprijateljske bojne, a među mnogobrojnim leševima neprijateljskih vojnika pronađena su i tijela komesara i dvojice satnijskih zapovjednika. Zdrug je u ovoj borbi imao devet poginulih i 30 ranjenih. U svom izvješću podpukovnik Žitnik iznio je sljedeću ocjenu ove borbe: “Zdrug je ovime potpuno uspostavio već izgubljenu situaciju divizije (na licu mjesta bilo je prizora ljubljenja i čestitanja našima od strane talij. časnika), stabilizirao položaj, dao poticaj i susjednim jedincima da i one ustraju te nije pretjerano ako se kaže da je Zdrug te noći spasio diviziju ‘Pasubio’ od potpunog rasula i uzmaka”.

Borbe za mostobran kod Serafimovića potrajale su do kraja kolovoza i bile su najteže koje je Zdrug dotada vodio. Zdrug se u ovim borbama potvrdio kao postrojba visoke borbene vrijednosti za što je zaprimio brojna priznanja i odličja, ali je cijena ovog uspjeha bila iznimno visoka. Ukupni gubici Zdruga iznosili su 27 poginulih i 90 ranjenih. U konačnici je sovjetsko napredovanje zaustavljeno, ali mostobran nije eliminiran. Nijemci, koji su u potpunosti bili usredotočeni na bojište oko Staljingrada, zanemarili su ovaj mostobran kao i onaj kod Kremenskaje, što će se kasnije pokazati kao veliki propust, jer će sovjetska ofenziva Uran svoje ishodište imati upravo iz ovih mostobrana. Položaje oko mostobrana kod Serafimovića tada je držala rumunjska 3. armija, koja je u međuvremenu preuzela odsjek između talijanske 8. i njemačke 6. armije.

Operacija Uran otpočela je 19. studenoga i sovjetska je navala s lakoćom probila bojišnicu koju su držale nedovoljno opremljene rumunjske snage, čime je njemačka 6. armija dovedena u okruženje. Desno krilo talijanske 8. armije ostalo je time potpuno otvoreno i njezino zapovjedništvo prebacilo je sve svoje slobodne snage na ovo područje. Tako je i Zdrug 21. studenoga žurno premješten na novi odsjek između sela Garmilovskog i Stogovskoja. Ove je položaje Zdrug držao i kada je otpočela nova sovjetska operacija pod nazivom Mali Saturn, čiji je glavni cilj bio potisnuti njemačke snage što dalje od Staljingrada i onemogućiti oslobađanje opkoljene 6. armije. Operacija je otpočela 16. prosinca i Sovjeti su ubrzo probili bojišnicu talijanske 8. armije i brzo napredovali u njihovu pozadinu. Zdrug se time našao u okruženju i potpuno je uništen u pokušaju proboja sovjetskog obruča kod mjesta Meškov.

SVJEDOČANSTVA Hrvatski pomorski legionar i emigrant

Gubici koje je Zdrug pretrpio u ovoj borbi nisu poznati, ali su svakako vrlo veliki. Prema „spisku ljudstva jugoslavenske vojne jedinice u SSSR-u” od 1. travnja 1944. u sastavu 1. jugoslavenske brigade u SSSR-u nalazilo se 381 pripadnik Lako prevoznog zdruga. Ova brigada bila je postrojba sastavljena većinom od ratnih zarobljenika s područja Jugoslavije i većina bivših legionara dobrovoljno se javila u ovu postrojbu, kako bi izbjegli stradavanje u sovjetskim logorima za ratne zarobljenike u kojima je tada harala epidemija tifusa. Kako je Zdrug u vrijeme otpočinjanja sovjetske operacije Mali Saturn bio u punoj borbenoj spremi, što znači da je brojao nešto manje od 1.100 pripadnika, iz ovih podataka proizlazi da je u samom proboju i kasnije u ratnom zarobljeništvu smrtno stradalo više od 600 pripadnika Lako prevoznog zdruga. Kroz obruč Crvene armije uspio se probiti samo mali broj domobrana koji su se u malim skupinama ili kao pojedinci provukli kroz redove Crvene armije i vratili se u domovinu. Svaki od njih doživio je na ovom putu osobnu kalvariju, kao primjerice stožerni narednik Marko Begić kojeg su u pokušaju proboja zarobili pripadnici 57. gardijske pješačke divizije. Zahvaljujući svojim prevoditeljskim sposobnostima Begić nije predan u logor za ratne zarobljenike, već je zadržan u diviziji kao pomoćno osoblje. Dok je sovjetska 57. gardijska divizija opsjedala Čertkovo, Begić je iskoristio pogodan trenutak za bijeg na talijansko-njemačku stranu, našavši se tako ponovno u okruženju. Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja njemačkih snaga da se probiju do Čertkova, talijanko-njemačka posada je 15. siječnja 1943. izvršila samostalan proboj i uz velike gubitke uspjela se pridružiti glavnini svojih snaga. S njima se probio i stožerni narednik Begić koji je 17. siječnja prispio u Harkov, otkuda su ga njemačke vojne vlasti uputile u Rivu del Gardu.

Gubitak Zdruga u javnim glasilima nije posebno oglašen, uostalom kao što nije nijedan događaj vezan uz Zdrug. Ispraćaj na obuku u Italiju prošao je gotovo nezamijećeno od strane ondašnjih novina, iako je govor održao poglavnik Ante Pavelić, a takve su događaje ondašnja glasila vrlo detaljno i pomno pratila. Tijekom posjeta Pavelića Istočnom bojištu Zdrug je bio jedina jedinica koju nije posjetio, dok su darovi i pomoć iz domovine Zdrugu stizali u znatno manjoj mjeri nego ostalim jedinicama Hrvatske legije. Razlog ovakvom postupku nalazio se u odnosu Italije prema NDH, koji je uvelike opterećivao vladu NDH, jer je hrvatska javnost Italiju doživljavala kao okupatorsku silu. U takvim okolnostima bilo kakvo pisanje o postrojbi pod talijanskim zapovjedništvom bilo bi samo podsjećanje na podložni odnos koji je NDH imala prema Italiji, te je stoga Zdrugu od svih postrojbi Hrvatske legije posvećeno najmanje medijskog prostora.

Kasnija zbivanja u poslijeratnoj Jugoslaviji, kao i jednostrana obrada tematike Drugoga svjetskog rata od strane jugoslavenske historiografije, samo su dodatno pridonijeli da zaborav bude gotovo pa potpun. Stoga se nadam da će knjiga “Lako prevozni zdrug Hrvatske legije u borbama od Une do Dona, kolovoz 1941.- prosinac 1942.”, uz prijašnji rad Milana Pojića na istu temu objavljen u Časopisu za suvremenu povijest br. 2/1998., barem djelomično skinuti veo zaborava s ove postrojbe.

 | Autor : Despot Infinitus Foto: Despot Infinitus

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.  

IZ NOVOG BROJA Talijanski zračni zbor u "Bitki za Britaniju" DRUGI SVJETSKI RAT Tko je bio Rudi Čajavec? IZ NOVOG BROJA Tehnički razvoj sovjetskoga zrakoplovstva u Hladnome ratu
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.