Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija. Njezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske.
Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao „prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…“. Osjećaj straha i ugroženosti, koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, najbolje se iščitava iz riječi popa Martinca, koji je svoj zapis sastavio svega nekoliko dana nakon boja: „… I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile….“
Osvajanjem Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) osmanske su se čete pojavile na granicama Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva. Prve su značajnije provale u gorsku Hrvatsku počele 60-ih godina 15. stoljeća. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavile dalje k zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan je od tih upada 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska predvođena bosanskim sandžak-begom Hadum Jakub pašom. Jakub je paša još sredinom travnja okupio veliku vojsku i pokušao osvojiti grad Jajce, ključ obrane središnje Hrvatske. Kako mu to nije pošlo za rukom, odustao je od opsade grada i krenuo s vojskom od Jajca dolinom Sane prema Uni, i dalje dolinom Korane prema Kupi, koju je prešao negdje oko Metlike i preko Novog Mesta dopro na sjever sve do Celja.
Cijelo su ljeto osmanske čete haračile po Kranjskoj, da bi se koncem kolovoza odlučile na povratak prešavši Dravu i uputivši se kroz hrvatske zemlje prema Bosni preko grada Modruša, kod današnjeg Ogulina, koji je napao i spalio. Vijest o prolasku osmanskih postrojbi u Hrvatsku stigle su i na područje Like, gdje je upravo kod Brinja bio u tijeku sukob vojski Anža Frankopana, jednog od najmoćnijih hrvatskih velikaša, i hrvatskog bana Emerika Derenčina. Predmet spora bio je grad Senj koji je hrvatskougarski kralj Matijaš Korvin oduzeo Frankopanima, a oni su ga pokušali povratiti nakon njegove smrti. Vijest da je Jakub paša upao u Hrvatsku i da sa sobom vodi brojno roblje i veliki plijen, navela je bana Derenčina i Anža Frankopana da prekinu neprijateljstva te da pomireni pohitaju prepriječiti put Osmanlijama. Procjenjivali su da će plijenom i robljem natovarena osmanska vojska biti lak protivnik te da je pobjeda sigurna, a plijen bogat. Ujedinjene i pomirene hrvatske vojske krenule su u susret Osmanlijama. Nastojeći se što prije povući u dijelove Bosne pod osmanskim nadzorom, Jakub paša nakon pustošenja Modruša nije krenuo najbržim putem, kroz dolinu Une, do Bihaća jer je znao da ga kod toga grada čeka jaka posada hrvatsko-ugarskog kralja.
Morao je potražiti drugi put za povlačenje k Bosni. Nije mogao krenuti ni onodobnim uobičajenim smjerom od Modruša, preko planina Kapele i Brinja, kroz dolinu Gacke i dalje prema Krbavskom polju, jer se na tom smjeru, kod grada Sokolca iznad Brinja, nalazila ujedinjena bansko-frankopanska hrvatska vojska koja je blokirala Osmanlijama prolaz. Jedini preostali put kojim bi izbjegao hrvatsku ili kraljevu vojsku, a koji je bio najteži, ali i najsigurniji, bio je preko plitvičkih šuma do Koreničkog polja i dalje prema Krbavskom polju. Osmanlije su uskoro došli do gore Vražji vrtal, tj. do obronaka Plješivice, planinskog masiva koji odvaja Krbavu od Bihaćke krajine te su se ubrzo pojavili na sjeverozapadnom rubu Krbavskog polja, iako nije poznato kojim su putem do tamo stigli. U Krbavsko su polje mogli ući preko klanca Vrpila pa do Bunića, ili preko prijevoja Debelo Brdo. U isto su vrijeme ban Derenčin i knezovi Frankopani poveli svoju vojsku od Brinja preko Gackog i Ličkog polja, do grada Udbine u Krbavskom polju. Putem su hrvatski zapovjednici osnažili svoju vojsku novačenjem brojnih članova lokalnoga plemstva, koji su živjeli na području kojim je prolazila hrvatska vojska. O broju hrvatske vojske različiti izvori donose različite procjene, ali se svi izvori slažu da je hrvatska vojska bila brojnija. Činilo ju je oko 3000 konjanika i oko 9000 slabo naoružanih pješaka.
Procjenjuje se da je Osmanlija je moglo biti oko 6000, ali su osmanske postrojbe, iako malobrojnije, bile nadmoćnije u konjaništvu i sastavljene od iskusnih ratnika. U svakom slučaju, osmanska je vojska izašla iz šuma i stigla do otvorenog polja, gdje ih je čekala za boj spremna hrvatska vojska. Saznavši da ga na Krbavskom polju očekuje brojna hrvatska vojska, Jakub je paša predložio da uz pogodbu mirno napusti Hrvatsku. Uvjeren u snagu i brojnost svoje vojske ban je Derenčin zatražio da se puste svi zarobljeni kršćani. Ovaj je uvjet Jakub paša odbio, vrlo vjerojatno jer je od pregovarača dobio točnije vijesti o kvaliteti i rasporedu hrvatske vojske. I tako su se obje vojske pripremile za bitku. Prije same bitke u stožeru je hrvatske vojske izbio sukob oko izbora ratne taktike između bana Derenčina i knezova Frankopana, i to u prvom redu kneza Ivana Frankopana Cetinskog. Ispravno zaključujući da Osmanlije nastoje pronaći put prema dolini Une te dalje prema Bosni, Frankopani su predložili da ih se dočeka u zasjedi u jednom od klanaca kroz koji moraju proći kako bi izašli iz Krbavskog polja. Izbor je mogao pasti na klanac Kozja Draga kojim se, na krajnjem jugoistočnim dijelu Krbavskog polja, prolazi prema dolini rijeke Une. U tom bi klancu hrvatski pješaci praćkama i strjelicama blokirali i razbili osmanske postrojbe, a da zapravo i ne stupe u otvoreni sukob. Prema fra Ivanu Tomašiću, knez Ivan je Cetinski predložio da Osmanlije sačekaju u „… tijesnim klancima, gdje bi i gore bile u pomoći… “.
Odbivši prijedloge Frankopana da se Osmanlije dočeka u klancima, ban je Derenčin ostao neumoljiv. Odredio je da se Osmanlije dočeka na otvorenom polju te da se tu zametne bitka. U svojoj je samouvjerenosti ban Frankopane nazvao strašljivcima jer su predlagali postavljanje klopke Osmanlijama, umjesto da se s njima sukobe na otvorenom bojnom polju. Na ovakve provokacije knez Ivan Cetinski odgovorio je da će se u bitki vidjeti tko je kukavica te da će banove nesmotrene odluke biti povod propasti Hrvatskog Kraljevstva. U svakom slučaju, budući da izvori ne svjedoče da je itko nakon vijećanja napustio hrvatski tabor, očito je da su sve hrvatske postrojbe posložile svoje bojne redove na otvorenom polju na jugoistočnom kraju Krbavskog polja, u podnožju utvrđene Udbine, na prostoru današnje zračne luke. Kako se iza toga mjesta Krbavsko polje sužava i iza njega započinje klanac Kozja Draga, zauzimanjem tih položaja Hrvati su Osmanlijama zapriječili željeni put prolaska prema Uni. Isto tako, ovaj krajnji prostor Krbavskog polja nešto je uzdignutiji, a budući da izvori svjedoče o velikim poplavama koje su nastale zbog obilatih kiša te godine, bio je to najpogodniji prostor za zapodjenuti bitku.
Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
Odličan tekst!