I prije Bečkih arbitraža na području Mađarske živjela je velika skupina etničkih Nijemaca – »Volksdeutschera « čiji je broj 1938. godine bio oko 700 000. Nakon prve i druge Bečke arbitraže broj se »Volksdeutschera « na području Mađarske, odnosno sada Kraljevine Ugarske, udvostručio, a nakon pripojenja područja bivše Kraljevine Jugoslavije broj se »Volksdeutschera« popeo na 2 000 000.
U studenom 1938. godine ustrojen je »Narodni savez Nijemaca u Ugarskoj« (njem. »Volksbund der Deutschen in Ungarn« – V. D. U.). Na čelu Saveza nalazio se Franz-Anton Basch s titulom »vođa narodne skupine« (njem. »Volksgruppenführer «). Na temelju protokola iz 30. kolovoza 1940. godine, potpisanim između njemačkog Reicha i Kraljevine Ugarske, njemačkoj nacionalnoj manjini zagarantiran je posebni pravni položaj u odnosu prema mađarskoj državi.
U sklopu V. D. U. ustrojena je poluvojna organizacija »Njemačka momčad« (njem. »Deutsche Mannschaft «) te organizacija koja je obuhvatila djecu i mladež (od 10. do 18. godine) oba spola pod nazivom »Njemačka mladost« (njem. »Deutsche Jugend«). Članstvo u »Njemačkoj momčadi« na početku je bilo dragovoljno, no od 1942. godine postaje obveza za sve vojno sposobne muškarce od 18 do 65 godina. Tijekom 1944. godine od starijih godišta »Njemačke momčadi« bit će ustrojena »Domovinska zaštita « (njem. »Heimschutz«) sa zadaćom čuvanja naselja (uglavnom sela) u kojima su živjeli »Volksdeutscheri «.
Do 1941. godine novačenje za postrojbe Waffen-SS-a na području Mađarske bilo je ilegalno. Međutim to nije spriječilo oko 300 dragovoljaca sa područja Kraljevine Ugarske u njihovoj želji da se priključe Waffen-SS-u. Najveći dio navedenih dragovoljaca razmješten je u SS borbenu skupinu »Sjever« (kasnije SS gorska divizija »Sjever«). Tijekom prosinca 1941. godine oko 2 000 mladih vojnih obveznika s područja Bačke javilo se dragovoljno u Waffen-SS (najveći broj ovih dragovoljaca razmješten je u SS diviziju »Das Reich«), a još dodatnih 1 000 s istog područja javilo se dragovoljno u postrojbe »Wehrmachta«. Na proteste Mađara Nijemci su odgovorili ponudom za sklapanjem posebnog protokola kojim bi se regulirala navedena otvorena pitanja. Početkom siječnja 1942. godine potpisan je navedeni protokol kojim je utvrđeno da novačenje mora biti striktno dragovoljno te da dragovoljci nakon njihova primitka u njemačke postrojbe automatski gube državljanstvo Kraljevine Ugarske. Međutim navedeno nije spriječilo Waffen-SS u novačenju. Tako se od 22. ožujka do 3. svibnja 1942. godine za službu u Waffen-SS-u prijavilo 16 527 dragovoljaca, a tijekom drugog kruga novačenja u ljetu 1942. godine prijavio se još 9 041 dragovoljac.
Tijekom cijele 1943. godine sa područja Kraljevine Ugarske za postrojbe Waffen-SS-a unovačeno je oko 40 000 dragovoljaca (gornja dobna granica podignuta je na 35 godina). Državni vođa SS-a Heinrich Himmler uspio je prisiliti mađarsku Vladu na potpisivanje novog protokola 14. travnja 1944. godine, kojim je utvrđeno dvostruko državljanstvo (njemačkougarsko) za dragovoljce s područja Kraljevine Ugarske te da vojni obveznici »Volksdeutscheri« svoju vojnu obvezu više ne ispunjavaju u Mađarskoj vojsci nego da budu odmah upućeni u postrojbe Waffen-SS-a. Prema nepotpunim podacima tijekom Drugog svjetskog rata u postrojbama Waffen-SS-a s područja Kraljevine Ugarske borilo se preko 150 000 dragovoljaca. Početkom listopada 1944. godine ugarska Vlada predsjedanjem Szalasia dala je dozvolu da se mađarski državljani mogu dragovoljno javljati za službu u postrojbama Waffen-SS-a. Prva postrojena divizija bila je 22. dragovoljačka konjanička divizija »Marija Terezija « koja je dvotrećinski popunjena mađarskim »Volksdeutscherima«, dok su preostalu trećinu činili »čisti « Mađari. Krajem 1944. godine od Mađara dragovoljaca za Waffen-SS postrojene su dvije »čiste« mađarske dragovoljačke divizije: 25. SS grenadirska divizija »Hunyadi« i 26. SS grenadirska divizija »Hungaria «. Planovima je predviđeno postrojavanje još dviju divizija od mađarskih dragovoljaca: »Gömbös« i »Görgey« (prema imenima vođa Mađarske revolucije 1848. godine).
Tijekom veljače 1945. godine postrojena je 31. SS dragovoljačka grenadirska divizija (neslužbeno nazivana »Bačka« – njem. »Batschka«) od »Volksdeutschera« i Mađara dragovoljaca s područja Bačke i Baranje. Posljednja divizija Waffen-SS-a postrojena na području Kraljevine Ugarske bila je 37. SS dragovoljačka konjanička divizija »Lützow« koju su činili, u skoro jednakom omjeru, dragovoljci »Volksdeutscheri« i dragovoljci Mađari. Za nadzor nad mađarskim postrojbama Waffen-SS-a (popuna, obuka i opremanje) ustrojeno je mjesto nadzornika mađarskih dragovoljaca u Waffen-SS-u, a nadzornikom je imenovan mađarski general Jenö vitez von Ruszkay, koji je formalno prešao u Waffen-SS gdje je dobio čin SS generala. Tijekom ožujka 1945. godine započelo je postrojavanje XVII. SS zbora koji je trebao preuzeti zapovijedanje nad mađarskim postrojbama u Waffen-SS-u. Zapovjednikom zbora imenovan je SS general von Ruszkay. Krajem rata mađarski kontingent dragovoljaca u Waffen-SS-u bio je jedan od najvećih s oko 50 000 dragovoljaca.
Njemačka zapovjedništva na području Kraljevine Ugarske
Prvo njemačko službeno vojno tijelo koje je ustrojena na području Kraljevine Ugarske bilo je mjesto njemačkog generala pri Vrhovnom zapovjedništvu kraljevskih ugarskih oružanih snaga (njem. »Dt. Gen. b. Ob. Kdo. d. Königl. ung. Wehrmacht«). Navedeno mjesto ustrojene je tijekom njemačkog pohoda na Kraljevinu Jugoslaviju sa zadaćom časnika za vezu između njemačkih i mađarskih snaga (iako mađarske postrojbe nisu uzele djelatnu ulogu u pohodu protiv Jugoslavije).
U ožujku 1941. godine, kada je navedeno službeno mjesto ustrojeno, popunjeno je imenovanjem general-bojnika Kurta Himera, koji je navedenu dužnost obnašao do 18. kolovoza 1941. godine kada je navedeni položaj ugašen. Sve do ožujka 1944. godine (ulazak njemačkih postrojbi u Kraljevinu Ugarsku) »Wehrmacht« nije imao svoja zapovjedništva i stožere na području Kraljevine Ugarske. Tada se ustrojava (20. ožujka 1944) mjesto opunomoćenog generala njemačkog »Wehrmachta« u Ugarskoj na koje je imenovan general pješaštva Hans von Greiffenberg, koji je navedenu dužnost obnašao do 10. svibnja 1944, a potom je za vršioca dužnosti imenovan pukovnik Ernst Mitschke do 1. rujna 1944, a zatim general-poručnik Hans von Basse koji je na spomenutoj dužnosti ostao do njezina formalnog gašenja 15. ožujka 1944. godine. Zadaća opunomoćenog njemačkog generala bila je veza između njemačkih postrojbi u Mađarskoj i Glavnog stožera Mađarske vojske, odnosno osiguranje zajedničkog djelovanja.
Od 1. rujna 1944. godine generalporučnik Hans von Basse, uz navedenu funkciju opunomoćenog generala njemačkog »Wehrmachta« u Ugarskoj, imenovan je i zapovjednikom zapadne Ugarske. Odmah nakon ulaska njemačkog »Wehrmachta« u Kraljevinu Ugarsku (pothvat »Marita«) ustrojeno je mjesto zapovjednika na ugarskom operacijskom području 26. ožujka 1944. godine. Zapovjednikom je imenovan general pješaštva Kuno-Hans von Both, a samo mjesto je bilo kratkog vijeka jer je već 20. travnja 1944. godine ugašeno, odnosno, navedeno je mjesto preimenovano u mjesto zapovjednika istočne Ugarske. Zapovjednikom istočne Ugarske imenovan je general-poručnik Emil Zellner, a navedeno zapovjedništvo djelovalo je do 8. listopada 1944. godine kada je službeno ugašeno.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2015.