Naslovnica

Kraljevina Ugarska

Pristupila je 23. studenoga 1940. Trojnom paktu. Kao jedna od neposrednih posljedica toga bio je razmještaj njemačkih postrojbi na području Mađarske
13. ožujka 2020. u 10:10 0 komentara 542 prikaza
Foto: Bundesarchiv

U listopadu 1918. godine Austro-Ugarska Monarhija nalazila se u procesu političke likvidacije. Na temeljima Monarhije stvorene su nove države: Republika Austrija (koja je obuhvatila povijesne pokrajine: Burgenland/Gradišće, Korušku, Donju i Gornju Austriju, Štajersku i Tirol), Čehoslovačka Republika (koja je ustrojena od Češke, Moravske, Slovačke i Rutenije/Zakarpatje/Potkarpatske Ukrajine), a najveći dio Donje Šlezije i Galicije postali su dijelovi nove Poljske Republike (čime je ona dobila zajedničku granicu s Kraljevinom Rumunjskom), dok su Donja Štajerska, Donja Koruška, Kranjska i Prekomurje (područje današnje Slovenije bez Primorske), potom Banska Hrvatska i Dalmacija te Bosna i Hercegovina oblikovale zapadni dio novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

DRUGI SVJETSKI RAT (Drugi dio) Zemaljska vojska u Poljskoj od 1942. do 1944. i Varšavski ustanak

Međutim, mirovnim sporazumom iz Trianona (potpisanim 4. lipnja 1920. godine) najveće teritorijalne gubitke pretrpjela je Kraljevina Ugarska: Slovačka je postala dio nove zajedničke čehoslovačke države, dok su Prekomurje, Međimurje, Bačka i dio Banata postali dijelovi Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, a Erdelj (Sedmogradska, odnosno sjeveroistočna Transilvanija) te najveći dio Banata dio Kraljevine Rumunjske (time je Kraljevina Ugarska izgubila tri petine svog predratnog teritorija te dvije trećine svog predratnog stanovništva, pri čemu treba uzeti u obzir da su sva navedena područja bila nacionalno mješovita).

Krajem listopada 1918. godine ostatak Ugarske našao se u političkom kaosu koji je pokušala smiriti široka koalicijska Vlada formirana 31. listopada. Navedena je Vlada 4. studenog 1918. godine u Beogradu potpisala primirje, a 16. studenog proglasila Republiku Mađarsku. Međutim na području Mađarske dolazi do velike gospodarske krize izazvane gubitkom rata, koju koriste komunisti zajedno sa socijaldemokratima (ujedinjeni u Socijalističkoj stranci) te 21. ožujka 1919. godine proglašavaju Mađarsku Sovjetsku Republiku na čelu sa Belom Kunom. Na navedene događaje odmah je reagirala Antanta te je 16. travnja 1919. godine započela vojna intervencija protiv Mađarske Sovjetske Republike. U vojnoj intervenciji učestvovao je Francuski ekspedicijski zbor (koji se nalazio razmješten u jugoistočnoj Mađarskoj te se pripremao za intervenciju u Rusiji), a na zahtjev Antante rumunjske postrojbe ulaze u istočne, a postrojbe Čehoslovačke u sjeverne dijelove Mađarske. Do svibnja 1919. godine rumunjske su postrojbe dostigle rijeku Tisu, a na području Zapadne Mađarske ustrojene su mađarske vojne postrojbe sa zadaćom borbe protiv snaga sovjetske republike. Mađarske sovjetske postrojbe postigle su najviše uspjeha protiv snaga Čehoslovačke koje su uspjele potisnuti s mađarskog teritorija te prodrijeti na područje Slovačke, gdje je potom proglašena Slovačka Sovjetska Republika.

Međutim zbog nastavka prodora rumunjskih postrojbi u smjeru Budimpešte, daljnje operacije na području Slovačke su obustavljene, a postrojbe prebačene za obranu Budimpešte. Tijekom teških borbi vođenih od 20. do 26. srpnja 1919. godine mađarske sovjetske postrojbe pretrpjele su odsudan poraz od strane rumunjskih postrojbi koje su u nezadrživom napredovanju 4. rujna 1919. zauzele Budimpeštu, čime je u potpunosti poražena Mađarska Sovjetska Republika, a vlast preuzima prijelazna vlada formirana od predstavnika najvećih građanskih stranaka.

Nakon potpisivanja Trianonskog mirovnog ugovora u lipnju 1920. godine u Mađarskoj je restaurirana monarhija Habsburgovaca te je proglašena Kraljevina Mađarska. Međutim, na pritisak i prijetnju vojnom intervencijom Antante i susjednih zemalja Karlu I. nije dopušten dolazak u Budimpeštu te je zemljom u kraljevo ime upravljao regent. Regentom je mađarski parlament imenovao viceadmirala i posljednjeg zapovjednika Austro-ugarske ratne mornarice Miklosa viteza Horthy de Nagybanyu. U drugoj polovici 1921. godine Karlo I. ponovno je pokušao doći u Budimpeštu, međutim na ponovljenu prijetnju oružanom intervencijom od strane Kraljevine Rumunjske, Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca te Čehoslovačke Republike, uz podršku Francuske, morao je odustati i ostati u izgnanstvu u Švicarskoj.

DRUGI SVJETSKI RAT (Prvi dio) Savez za oružanu borbu u Poljskoj od 1939. do 1942. godine

Tijekom 20-tih godina 20. stoljeća Mađarska se okreće sve užoj suradnji (političkoj i vojnoj) s Kraljevinom Italijom s kojom 5. travnja 1927. godine potpisuje Sporazum o prijateljstvu i suradnji, a potom 17. ožujka 1934. godine i Rimski protokol kojim je potvrđena međusobna suradnja između Kraljevine Italije, Kraljevine Mađarske i Republike Austrije. Dolaskom Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj mijenja se politička situacija i započinje proces približavanja Njemačke i Italije, koji kulminira potpisivanjem sporazuma o stvaranju Osovine Berlin–Rim 25. listopada 1936. godine.

Prema navedenom sporazumu izvršena je podjela interesnih sfera u Europi između Njemačke i Italije te se Kraljevina Mađarska našla u sferi nacističke Njemačke. Hitler je osobno imao visoko mišljenje o Mađarima, nazivao ih je »viteškom nacijom« i »nacijom hrabrih konjanika « te je smatrao da im je na kraju Prvog svjetskog rata nanesena nepravda i u razgovorima s mađarskim dužnosnicima obećavao ispravljanje nepravde ponovnim povratkom izgubljenih područja u sastav Mađarske. Tijekom 1937. godine Kraljevina Mađarska pristupila je i Antikominterna paktu čime se definitivno svrstala na stranu sila Osovine.

Prema obvezama Mirovnog sporazuma potpisanog u Trianonu 1920. godine Mađarske oružane snage (mađ. Honvéd – Domobranstvo) ograničene su na sedam zdrugova sa 35 000 vojnika bez tenkova, teškog topništva i zrakoplova. Međutim, početkom 30-tih godina 20. stoljeća Mađarska počinje sve više zanemarivati potpisani sporazum i njegove odredbe, tako da početkom 1938. godine Mađarska ima ustrojenih osam stožera zborova s podčinjenih 14 zdrugova pješaštva, dva zdruga konjaništva i dva motorizirana zdruga (ukupno 32 pukovnije) sa 149 522 vojnika, časnika i dočasnika. Osim navedenog, još 6 075 vojnika, dočasnika i časnika bilo je u ratnom zrakoplovstvu.

Još tijekom 1920. godine ustrojena je poluvojna organizacija »Levente « (prema imenu srednjevjekovnog mađarskog princa iz kuće Arpadovića) pod geslom »Bog, Domovina, Kralj«. Zadaća organizacije bila je pružanje poluvojne obuke za mušku mladež od 12 do 18 godina. Ženski dio organizacije ustrojen je 1941. godine, a početkom 1942. godine »Levente« je službeno postao dio Mađarskih oružanih snaga i tada je brojao 1 300 000 članova oba spola. Hitler je svoje obećanje o »ispravljanju nepravde« nanesene Mađarima prema odredbama Trianonskog mirovnog ugovora započeo ostvarivati Prvom bečkom arbitražom od 2. studenog 1938. godine kada je Čehoslovačka Republika bila prisiljena ustupiti Mađarskoj pogranično područje uz granicu s Mađarskom, koje je bilo većinski naseljeno mađarskim življem, te cijelu Ruteniju/Zakarpatje/Potkarpatsku Ukrajinu (Mađarska je dobila 11 927 km kvadratnih sa 1 060 000 stanovnika). Na navedeno područje ušao je mađarski VIII. i Brzi zbor. Drugom bečkom arbitražom 30. kolovoza 1940. godine Kraljevina Rumunjska ustupila je Mađarskoj, na pritisak Njemačke i Italije, područje Erdelja, odnosno sjeveroistočne Transilvanije (područje veličine 43 492 km kvadratna sa 2 400 000 stanovnika na kojem je živjela i velika skupina etničkih Nijemaca). Mađarska vojska potom je ustrojila IX. zbor čije su postrojbe razmještene na području Erdelja.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Rumunjske postrojbe na Istočnom ratištu

Kraljevina Mađarska pristupila je 23. studenog 1940. godine Trojnom paktu. Kao jedna od neposrednih posljedica pristupanja Trojnom paktu bio je razmještaj njemačkih postrojbi na području Mađarske koje su počele pristizati u proljeće 1941. godine u sklopu priprema za pohod na Istok (pothvat »Barbarosa «). Međutim, zbog državnog udara u Kraljevini Jugoslaviji te Hitlerove odluke da se Jugoslavija kazni, početak pothvata »Barbarosa« morao je biti pomaknut na 22. lipnja 1941. godine, a njemačke su postrojbe na području Mađarske (2. vojska) bile su zarotirane prema jugu. Početkom travnja 1941. godine njemačke snage započele su pohod na Kraljevinu Jugoslaviju koji je okončan do sredine istoga mjeseca. Na temelju odluka konferencije između predstavnika Njemačke i Italije održanih u Rimu i Beču krajem travnja i početkom svibnja 1941. godine Kraljevina Mađarska od područja je bivše Kraljevine Jugoslavije dobila: Prekomurje, Međimurje, Baranju i Bačku (na navedenim područjima živjelo je oko pola milijuna etničkih Nijemaca – »Volksdeutschera «). Mađarska je tijekom pregovora o sudbini teritorija Kraljevine Jugoslavije polagala pravo i na dio Banata koji se nalazio u sastavu Jugoslavije. Međutim na isto područje polagala je pravo i Kraljevina Rumunjska. Da bi izbjegao daljnje podizanje tenzija među svojim saveznicima, Hitler je odlučio da navedeno područje ostaje formalno pod ingerencijom vojnog zapovjednika Srbije, dok je unutarnja uprava predana »Volksdeutscherima«.

Tijekom navedenog perioda izvršen je preustroj Mađarske vojske, i to tako da je cjelokupna zemlja (sada i službeno nazvana Kraljevina Ugarska) podijeljena u devet zbornih područja (neposredno podčinjeni svakom stožeru zbornog područja bili su: motorizirana bojna pješaštva, protuzračni sklop, opkoparska bojna i bojna dojavništva). Svako od devet zbornih područja na svom području postrojavalo je tri lake divizije (laka divizija – jedna djelatna pješačka pukovnija, jedna pričuvna pješačka pukovnija, svaka od po tri pješačke bojne, topnička pukovnija od dva topnička sklopa sa 24 topa, izvidnička konjanička satnija, protuzračna satnija, satnija dojavništva, opkoparska satnija i logističke postrojbe). Ukupno je Mađarska vojska raspolagala sa 27 lakih divizija, dva gorska zdruga i 11 graničnih zdrugova. Posebno je ustrojen Brzi zbor (koji nije bio vezan za određeno područje) u sastavu: 1. i 2. motorizirani zdrug te 1. i 2. konjanički zdrug. Iz osjećaja obveze prema Njemačkoj, koja je omogućila teritorijalno proširenje Mađarske, iako sa Sovjetskim Savezom nije imala graničnih niti bilo kakvih sporova druge vrste, kako je sam regent Horthy kasnije napisao u svojim memoarima, Kraljevina Ugarska odlučila se sa svojim postrojbama djelatno uključiti u njemački pohod na Istok. Pravi razlog vjerojatno je ležao u strahu da bi veliki angažman rumunjskih snaga u pohodu mogao biti kasniji »rumunjski zalog« u mogućem traženju revizije Druge bečke arbitraže.

Bilo kako bilo, Mađarska vojska ustrojila je »Karpatsku skupinu« (zapovjednik: general Szombathelyi, sastava: Brzi zbor te 1. gorski i 8. granični zdrug). »Karpatska skupin« uključila se u borbena djelovanja nakon što je Kraljevina Ugarska 27. lipnja 1941. godine objavila rat Sovjetskom Savezu te je upućena kao dio njemačke 17. vojske (Vojna skupina Jug) na bojište prema Dnjestru. Skupina se posebno istaknula u borbama za Uman, a početkom listopada 1941. godine čitava skupina izbila je na Dnjestar nakon 600 km napredovanja pod borbom bez dana odmora uz gubitak oko 80% svoje motorizacije. Početkom studenog »Karpatska skupina« povučena je na područje Ugarske na odmor. Njemački časnici bili su impresionirani postignućem »Karpatske skupine« uzevši u obzir zastarjelu tehniku kojom je skupina bila opremljena. Vojni odnosi između njemačkih i mađarskih časnika bili su izrazito dobri budući da je puno mađarskih časnika bilo njemačkog podrijetla, a svi visoki časnici bili su veterani Austro-ugarske vojske iz Prvog svjetskog rata koji su tečno govorili njemački te nije bilo jezične barijere kao u komunikaciji s rumunjskim časnicima.

Tijekom rujna 1941. godine pod zapovjedništvo njemačkog vojnog zapovjednika Ukrajine stavljeno je mađarsko Zapovjedništvo za osiguranje (zapovjednik: general Olgyay) koju su činile 102, 105, 108, 121. i 124. divizija za osiguranje (divizije za osiguranje ustvari su bili ojačani zdrugovi jačine 6 000 vojnika, sastava: dvije pješačke pukovnije, jedan topnički sklop i jedna konjanička izvidnička bojna). Zapovjedništvo za osiguranje imalo je sjedište stožera u Kijevu sa zadaćom osiguranja prometnica na području sjeveroistočne Ukrajine od napada poljskih, sovjetskih i ukrajinskih partizana.

Osim kopnenih snaga, Mađarska je stavila na raspolaganje i dva jata (eskadrile) lovačkih zrakoplova (24 lovačka zrakoplova, a čitavo mađarsko zrakoplovstvo imalo je u lipnju 1941. godine na raspolaganju 300 zrakoplova). Oba jata su zbog gubitaka povučena tijekom prosinca 1941. godine s ratišta natrag u domovinu. U lipnju 1942. godine na Istočno ratište upućena je mađarska zrakoplovna pukovnija (jedna lovačka, jedna bombarderska i dvije izvidničke skupine, svaka skupina je imala dva jata, ukupno 100 zrakoplova) koja je razmješte na u sastav 4. flote »Luftwaffea« te je u njezinu sastavu borbeno djelovala do početka 1944. godine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Rumunjska

Osim navedenog, oko 16 000 Mađara u dobi od 18 do 20 godina služilo je u protuzračnim postrojbama na području Njemačke sve do kraja rata. Tijekom proljeća 1942. godine Kraljevini Ugarskoj upućen je zahtjev za dodatnim snagama za Istočno ratište od strane Njemačke, a u sklopu priprema za njemačku ljetnu ofenzivu na južnom dijelu Istočnog ratišta. Kraljevina Ugarska odgovorila je slanjem 2. vojske jačine 200 000 vojnika. Ugarska 2. vojska imala je sljedeći sastav: III. zbor (zapovjednik: general Rakovszky, sastava: 6, 7. i 9. pješačka divizija), IV. zbor (zapovjednik: general Horvath, sastava: 10, 12. i 13. pješačka divizija) i VII. zbor (zapovjednik: general Gymesy, sastava: 19, 20. i 23. pješačka divizija) te neposredno pod zapovjedništvom stožera 2. vojske: 1. oklopna divizija, 101. teška topnička pukovnija, 150. motorizirana topnička pukovnija, 101. motorizirana protuzračna pukovnija i 151. motorizirana opkoparska bojna. Svaka pješačka divizija imala je dvije pješačke pukovnije (pješačka pukovnija sastojala se od tri pješačke bojne), topničku pukovniju (sa tri topnička sklopa), izvidničku bojnu (koja je imala konjaničku, motociklističku, biciklističku i satniju oklopnih kola), opkoparsku satniju, satniju dojavništva te logističke postrojbe). Mađarska 1. oklopna divizija ustrojena je početkom 1942. godine i sastojala se od dva oklopna zdruga, a bila je opremljena mađarskim lakim tenkovima »Toldi«, mađarskim oklopnim kolima »Csaba« i mađarskim samohodnim topovima »Nimrod«, češkim tenkovima tipa 38 te njemačkim tenkovima tipa III i IV (Panzer III i Panzer IV). Zapovjednikom 2. vojske imenovan je general-pukovnik Gustav vitez von Jany.

U lipnju 1942. godine 2. vojska razmještena je na bojištu u području Kurska te je dobila zadaću držanja crte bojišta na rijeci Donu južno od Vornježa. Sovjetske oklopne snage prelaze zamrznuti Don i iznenada započinju napad na mađarske položaje 12. siječnja 1943. godine. Ubrzo se cjelokupna 2. vojska počinje povlačiti u neredu pred nadirućim sovjetskim oklopnim snagama, što rezultira najvećom katastrofom u mađarskoj vojnoj povijesti. U samo nekoliko dana borbenih djelovanja 2. vojska ima gubitak od oko 30 000 vojnika, dok je oko 50 000 vojnika 2. vojske zarobljeno uz gubitak gotovo cjelokupnog teškog naoružanja.

Tijekom ožujka 1943. godine ostaci 2. vojske povučeni su u Ugarsku. Nijemci su krivili Mađare za katastrofu svoje 6. vojske u Staljingradu jer nisu uspjeli zadržati sovjetski napad, dok su Mađari odgovarali da to nisu mogli učiniti s protuoklopnim topovima 37 mm koji nisu mogli zadržati sovjetske tenkove T 34 te da im Nijemci nisu isporučili kontingent svojih učinkovitih protuoklopnih topova 75 i 88 mm. Jedine mađarske snage koje su ostale na Istočnom ratištu nakon povlačenja 2. vojske bile su: VII. zbor (zapovjednik: general Istvan Kiss, sastava: 18, 19, 21. i 201. pješačka divizija) pod zapovjedništvom njemačkog vojnog zapovjednika Ukrajine te VIII. zbor (zapovjednik: general Dezsö Laszlo, sastava: 1, 5, 9, 12. i 23. pješačka divizija) pod zapovjedništvom njemačkog vojnog zapovjednika Bjelorusije.

Krajem 1943. godine mađarski Glavni stožer odlučio je preustrojiti pješačke divizije (djelatne i pričuvne) tako da svaka divizija ima tri pješačke pukovnije od po tri pješačke bojne, potom četiri topnička sklopa te izvidničku i opkoparsku bojnu. Potom je zapovjeđen preustroj svih brzih postrojbi te su postrojene 1. i 2. oklopna divizija i 1. konjanička divizija. Oklopne divizije najvećim su djelom opremljene mađarskim srednjim tenkovima tipa »Turan« te je uz navedene oklopne snage ustrojeno i osam sklopova jurišnih samohodnih topova opremljenih jurišnim samohodnim topovima mađarske proizvodnje tipa »Zriny«. Početkom 1944. godine Mađarska vojska imala je sljedeći sastav: I. zbor (1. i 2. oklopna divizija te 1. konjanička divizija), II. zbor (5. pričuvna i 6. djelatna pješačka divizija), III. zbor (7. djelatna i 9. pričuvna pješačka divizija), IV. zbor (10. djelatna i 12. pričuvna pješačka divizija), V. zbor (13. djelatna i 15. pričuvna pješačka divizija), VI. Zbor (16. djelatna i 18. pričuvna pješačka divizija), VII. zbor (19. pričuvna i 20. djelatna pješačka divizija), VIII. zbor (23. pričuvna i 24. djelatna pješačka divizija) i IX. zbor (25. djelatna i 26. pričuvna pješačka divizija te 27. laka divizija). Preustroj nije zahvatio 1. i 2. gorski zdrug te postojećih 11 graničnih zdrugova. Jedino su granični zdrugovi u Erdelju (na granici prema Kraljevini Rumunjskoj) pojačani sa 27 teritorijalnih bojni (»Szekler«). Čitav preustroj okončan je do proljeća 1944. godine, a na Istočnom ratištu angažirane mađarske postrojbe preustrojene su u II. pričuvni zbor (5, 9, 12. i 23. pričuvna pješačka divizija) na području zapadne Bjelorusije i I. pričuvni zbor (18. i 19. pričuvna pješačka divizija) na području zapadne Ukrajine.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Bugarska nakon potpisivanja Trojnog pakta

Već krajem 1943. godine, na inicijativu regenta Horthya, mađarski predstavnici započeli su razgovore sa Saveznicima oko istupanja Kraljevine Ugarske iz rata. Međutim, Nijemci su saznali za navedene mađarske kontakte te su tijekom ožujka i travnja 1944. godine sa svojim snagama ušli na područje Ugarske (pothvat »Margareta«) kako bi osigurali da Ugarska ostane na njemačkoj strani. Mađarskim snagama zapovjeđeno je da ne reagiraju, a ubrzo je započela potpuna mobilizacija mađarskih postrojbi. Tijekom svibnja 1944. godine postrojena je 1. vojska (zapovjednik: general Geza Lakatos, sastav: 2. oklopna, 7, 16, 20, 24. i 25. djelatna i 27. laka divizija te 1. i 2. gorski zdrug) koja je potom razmještena u Galiciji gdje je u svoj sastav apsorbirala snage I. pričuvnog zbora. Tijekom kolovoza 1944. godine 1. vojska pojačana je sa još tri djelatne pješačke divizije (6, 10. i 13.), sve u cilju zadržavanja prodora sovjetskih snaga na postavu »Hunyadi« (izgrađenom na sjevernim obroncima Karpata). U međuvremenu je 1. konjanička divizija otišla u sastav II. pričuvnog zbora na području Pripeta. Divizija se istakla u borbenim djelovanjima tijekom povlačenja prema Varšavi te je dobila počasni naziv 1. husarska divizija. U međuvremenu Glavni stožer Mađarske vojske donosi odluku o postrojavanju teritorijalnih divizija (»Scythian«) koje su ustrojene od različitih doknadnih i obučnih postrojbi koje su, u biti, bile jačine zdruga te slabo opremljene.

U kolovozu 1944. godine Kraljevina Rumunjska prelazi na stranu Saveznika što ugarsku južnu granicu ostavlja otvorenu za upad sovjetskih snaga. Da bi zatvorio opasnu pukotinu u obrani, ugarski Glavni stožer postrojava 2. vojsku (zapovjednik: general Lajos Veress von Dalnoki) u čiji sastav ulazi dio snaga do tada angažiran u 1. vojsci. Novopostrojena 2. vojska imala je u svom sastavu sljedeće postrojbe: 2. oklopnu, 25. djelatnu, 27. laku te 2, 3, 6, 7. i 9. teritorijalnu diviziju, 1. i 2. gorski zdrug i sve granične postrojbe na području Erdelja. Druga vojska ubrzano se razmješta na području istočnog Erdelja, a istodobno se postrojava i 3. vojska (zapovjednik: general Jozsef Heszlenyi, sastava: 1. oklopna, 20. djelatna i 23. pričuvna te konjanička, 4, 5. i 8. teritorijalna divizija) koja se razmješta na području zapadnog Erdelja. Navedene ugarske snage nisu uspjele zaustaviti sovjetske postrojbe u zauzimanju prijevoja preko južnih Karpata, ali su uspjele uspostaviti obrambenu crtu duž ugarsko-rumunjske granice. U Bitci za Arad posebno se istaknuo 7. sklop jurišnih samohodnih topova koji je uništio 67 sovjetskih tenkova T 34. Regent Horthy, koji je nastavio tajne pregovore sa Saveznicima, proglasio je 15. listopada 1944. godine primirje. Njemačka reakcija bila je brza i žestoka. Horthy te njegova obitelj uhićeni su i odmah potom prebačeni u Njemačku (pothvat »Panzerfaust«), a na vlast je doveden vođa mađarskih nacista (»strelasti križevi«) Ferenc Szalasi koji se 4. studenog 1944. godine proglasio za »vođu nacije«, a svoju vladu za »Vladu nacionalnog jedinstva«. Mađarska vojska u potpunosti je stavljena pod nadzor njemačkih snaga, uz čiju su pomoć od najboljih mađarskih postrojbi formirane dvije nove elitne pješačke divizije: »Szent Laszlo« i »Kossuth«. Do 24. prosinca 1944. godine 1. se ugarska vojska povukla na područje Slovačke, dok je istoga dana ugašena 2. ugarska vojska, a 3. ugarska vojska nalazila se na položajima južno od jezera Balaton. Istoga dana sovjetske postrojbe stavile su u okruženje Budimpeštu, gdje su bile, uz njemačke snage, i mađarska 1. oklopna, 10. djelatna i 12. pričuvna pješačka divizija te 1. bojna oklopnih kola i 6, 8, 9. i 10. sklop jurišnih samohodnih topova. Nakon dva neuspješna njemačka pokušaja da razbije okruženje Budimpešte, ista je u potpunosti zauzeta od sovjetskih snaga 15. veljače 1945. godine. Ugarska 1. se vojska pred napredovanjem sovjetskih snaga povukla u Moravsku gdje se predala američkim postrojbama koji su pripadnike 1. vojske promptno isporučili Sovjetima. Nakon neuspjeha posljednje njemačke ofenzive u Drugom svjetskom ratu kod jezera Balaton u ožujku 1945. godine 3. se ugarska vojska (u sastavu: 1. husarska divizija, pješačka divizija »Szent Laszlo«, 2. oklopna, 27. laka, 9. i 23. pričuvna pješačka te 7. i 8. teritorijalna divizija) povlači prema zapadu i predaje američkim postrojbama u sjevernoj Austriji.

Kao i u slučaju 1. vojske, svi zarobljeni Mađari iz sastava 3. vojske predani su odmah sovjetskim snagama. Jedina mađarska postrojba koja se bori do zadnjeg trenutka je pješačka divizija »Szent Laszlo«, koja se uspijeva probiti u središnju Austriju gdje se predaje britanskim postrojbama početkom svibnja 1945. godine. Britanci postupaju na jednako kao i Amerikanci te zarobljene Mađare isporučuju odmah Sovjetima. Mađarska vlada Ferenca Szalasia povlači se u egzil u Njemačku gdje je zarobljena od strane Saveznika 6. svibnja 1945, a potom 3. listopada 1945. godine. Szalasi je predan mađarskim vlastima zajedno sa skupinom svojih ministara, koje mu sude u veljači 1946. godine te biva osuđen na smrt vješanjem, a sama presuda izvršena je 12. ožujka 1946. u Budimpešti.

Nastavak pročitajte u slijedećem nastavku. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2015.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (PRVI DIO) Velika Bugarska IZ NOVOG BROJA Pula u plamenu (1945.-1947.) DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (DRUGI DIO) Njemačko okupacijsko područje Grčke

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.