Naslovnica

Zdenko Avdić, hrvatski najučinkovitiji zračni as

Tijekom samo 18 borbenih letova na Istočnom bojištu oborio je čak deset protivničkih zrakoplova, u posljednjem letu izgubio je ruku.
26. studenoga 2018. u 07:50 1 komentara 1851 prikaza
Foto: Dragiša Brašnović

Među hrvatskim zračnim asovima na Istočnoj fronti na poseban način ističe se Zdenko Avdić. Iako nije ostvario najviše zračnih pobjeda, u vrlo kratkom razdoblju, tijekom samo 18 borbenih letova oborio je čak deset protivničkih zrakoplova i postao as. S posljednjom pobjedom njegova kratka, ali učinkovita i nevjerojatna lovačka karijera naglo je prekinuta.

DRUGI SVJETSKI RAT Oznake na odorama na Istočnom bojištu

U jednom od rijetkih intervjua, koji je dao tek potkraj života, opisuje svoju životnu filozofiju, kako je postao pilot, borbe na Istočnom frontu, te posljednju zračnu pobjedu i borbu u kojoj je izgubio lijevu ruku te svoj Križni i životni put. Zdenko Avdić rođen je 13. kolovoza 1922. u Omišu u obitelji preobraćenog muslimana iz Bosne i Talijanke koja je imala svoj hotel. Avdić je još od djetinjstva bio zainteresiran za letenje i kada je u ljeto 1941. Zapovjedništvo Zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske (ZNDH) tražilo mladiće koji su željeli postati piloti, odmah je otišao u Zagreb i prijavio se. - „Mene je u to da se prijavim u vojsku i zrakoplovstvo potaknula svakako jedna velika ljubav naprema domovini. I kad se malo čovjek okrene i pogleda u prošlost, onda vidi koliko je ta Hrvatska, ta domovina patila što nije nikad željela tuđe. I uvijek su nas toliki koji su nas tobože zbog ljubavi prigrlili, prikliještili i iskorištavali do temelja. I sad kad je došla prilika da smo tu kao jedno specijalno jato pod njemačkom, može se reći upravom, jednom izobrazbom i gdje smo dobili de facto jednu visoku naobrazbu što se najbolje vidjelo na terenima. Jer bilo je dovoljno dva-četiri naše mese (lovački avion Messerschmit Me Bf-109, op.a.) protiv 10-20 lagova, jakova, migova i kako su se zvali (sovjetski lovački avioni LaGG-3, Jak-1, Mig-3, op.a.).

Svakako u tom slučaju domovina je bila iznad svega. I sad je prilika bila da se pokaže neprijatelju, onome koji je imao onu parolu ‘Proleteri svih zemalja ujedinite se!’, da je prilika da pridonesemo svoj obol. I ja mislim kad se pogleda stvar suma sumarum da smo mi dosta, koliko smo mogli toj svrsi pridonijeli. Da nisam išao tamo, onda bi bio ovdje na ovom terenu, jer ja sam toliko volio tu svoju domovinu koliko je danas volim da gdje bi me god pozvali, ja sam bio spreman dati za nju sve, jer ja drugih ciljeva viših osim toga nisam imao, to su me učili. Nota bene ja sam svršio klasičnu gimnaziju kod oca dominikanaca i mi smo prvo naučili: ‘Ime ti je Hrvat, a prezime kršćanin katolik’. Dakle, uvijek su za mene bili visoki ideali: Za domovinu dati sve“. Prijavljeni kandidati morali su proći zdravstvene preglede u Zagrebu i Klagenfurtu u Austriji. Oni koji su zadovoljili, primljeni su u zrakoplovstvo i poslani su 1. Dočastničko popunidbeno jato u borongajskoj zračnoj luci u Zagrebu ustrojeno u rujnu iste godine. - „Mi nismo tu sve preglede mogli obaviti u Zagrebu pa smo na ostatak išli u Klagenfurt i svjedodžba je bila ona najviša koja se mogla, ajnc A (ocjena 1A, op.a.). Bio je jedan slučaj iz Varaždina, pitomac koji je bio prednjak Sokola (Hrvatski sokol – sportsko društvo, op.a.), toliko razvijen kad ste ga stavili pokraj mene, mislili ste da je on dupli, pa se vratio sa suzama. Kad sam ga takvog vidio, rekao sam samom sebi, što, ako ti nisi primljen, mi možemo odmah kofer spremit i odlazit. A što je bilo, kod vježbanja se dobije malo proširenje srca, onaj donji mali dio i kažu ne može to ići. Ato sam doživio na slučaju ovoga svoga kolege iz Trnja. Primili su ga na nagovor, jer su govorili pa to je meso za topove, pa pusti ga neka ide.

Otišao je i prvi let koji imao na Bagerovu kod Kerča je sam sebi skrivio i iskopao poklopac“. (Radi se o kaplaru Zvonku Rajteriću čije su letačke vještine njemački instruktori ocijenili kao nedovoljne za pilota lovca. Ipak, na insistiranje vlasti NDH, završio je obuku i poslan je na bojište. Poginuo je 29. listopada 1943. prilikom polijetanja na prvi borbeni zadatak. Zbog njegove pogreške propeler je zapeo za zemlju, okrenuo zrakoplov naglavačke i zabio ga u zemlju. op.a.) Poslije teoretske obuke 1. Dočastničko popunidbeno jato priključeno je njemačkoj letačkoj školi za osnovno i napredno letenje FFS [Fliegerführerschule] AB 123. Školski letovi počeli su 5. siječnja 1942. na aerodromu pokraj Velike Gorice na zrakoplovima Klemm Kl-135 i Focke Wulf Fw-44, a potom Bücker Bü-131 Jungmann, Arado Ar-96B i na kraju Arado Ar-96s. Osnovna obuka završila je nakon godinu dana, 24. veljače 1943. godine. U međuvremenu, Avdić je 10. travnja 1942., na prvu obljetnicu uspostave NDH, uvršten u red djelatnih zrakoplovnih dočasnika s činom vodnika. - „Pazite nije bilo ni lako doći u tu letačku školu, nas je bilo oko 120 pitomaca, a ostalo nas je oko 50 i kad smo svršili tu školu vojnih pilota, završilo nas je samo 22. A nismo ni došli tamo već je otišlo pet, šest, tako da nas je već bilo 15. Dakle nije bilo lako ali sam imao sam taj poziv, domovina se brani pa sada gdje bilo da je trebalo pušku, ja bi bio s puškom išao, samo eto, meni je to odgovaralo, a zdravlja, neću da se hvalim, bio sam ajnc A“.

TENKOVSKA BITKA ZA CAEN (DRUGI DIO) "Za britanske padobrance Rommel je saznao oko dva sata poslije ponoći"

Od 22 bivša kadeta, koji su uspješno završili obuku i stekli naziv pilota, njih 12 odabrano je za daljnje školovanje za pilote lovačkih zrakoplova. Upućeni su u 1. Staffel 104. Jagdgeschwadera (JG 104) u lovačku pilotsku školu u Herzogenaurach pokraj Fürtha u Njemačkoj. Tamo je obuka trajala četiri mjeseca, od 15. travnja do 15. kolovoza 1943., a izvodila se prvo na zrakoplovu Ar-96B, a potom na starijim tipovima lovaca Messerschmit Me-109E (Emil) i F (Fritz). Sredinom srpnja pridružilo im se i nekoliko iskusnih pilota s Istočnog fronta, koji su im prenijeli svoje iskustvo, a čitava obuka završila je 15. rujna 1943. godine. - „Kod nas je trebalo do godinu i pol dana za diplomiranog vojnog pilota, a Rusi su to radili u jednoj množini od po 50 ljudi na kursevima od šest mjeseci. A sad vidite kakva je ta razlika, kad smo mi imali njih deset oborenih na jednog našeg mesaršmita oni su takorekuć postigli veći uspjeh nego mi. Eto to su te razlike koje niste mogli isključiti.

Koliko je bila naša prednost tolika naobrazba, vidi se po rezultatima koje smo postigli, a koji su iznenađujući. Mi smo čak više puta kroz radio čuli da Rusi javljaju da se pojavila jedna nacija ne znaju otkuda s nekim crvenim šahovskim poljem, ali su strašni kaže, to je bolje mimoilaziti nego dolaziti u sukob s njima. Dakle, to je bila jedna velika legitimacija za nas tko smo i što smo. Samo nije sve zavisilo o tome, nego je zavisilo sve, da moramo ako se smijem tako izrazit luđaka, koji je vodio sve to pa je radio što ne bi ni jedan normalan čovjek, mislim na Hitlera“. Poslije završenog školovanja svih 12 pilota dobilo je diplome od Zapovjedništva RZ-a NDH u Zagrebu, a potom su upućeni na Istočni front. Vlakom su stigli u Nikolajev u Ukrajini 15. listopada 1943. godine. Ondje je bilo središte njemačkoga ratnog zrakoplovstva za krimsku bojišnicu i tu su hrvatski piloti dobili osam tvornički novih lovaca Messerschmit Me-109 varijante G-2, G-4, G-5 i G-6. Svatko je obavio probni let, a potom su 26. listopada preletjeli na aerodrom Sarabus na Krimu gdje su se priključili 15. hrvatskom jatu (Staffel) 52. lovačke grupe (JG – Jagdgruppe) – 15(Kroat.)/JG 52. - „Zapovjednik jata bio je natporučnik, kasnije satnik Mato Dukovac.

Ja sam nešto od njega i pasirao (naučio op.a.), jer on je volio kad je god odlazio da mu budem pratilac. Jer pazite kod Nijemaca je bio sistem takozvana rota se zvala, to su dvojica, od kojih jedan drugom čuva rep. Jer mi nemamo oružje nazad, mi imamo samo naprijed. I vama ako je neko došao na rep vi ste bili gotovi, vidite kao što sam ja imao četvoricu na repu. Samo ja nisam bio gotov nego su imali eto muke, iako su smatrali nisu se na meni mogli knjižiti kao pobjednik. Dukovac je dva puta prelazio na drugu stranu, Sovjetima i Talijanima (prvi puta je Dukovac prebjegao 20. rujna 1944. preletjevši na sovjetsku stranu u paru s Vladimirom Špoljarom, a drugi puta je s kolegom Josipom Krasnikom krajem kolovoza 1945. preletio iz Zadra u Italiju, op.a.), ali to su ljudi koji nisu bili nacionalno odgojeni. Nego on je volio razne te pogodnosti kroz te avione, a bio je dobar avijatičar pa mu je to uspjelo. On je čak bio oboren pa se tamo spustio na rusko tlo (radilo se o slučaju kada je Dukovčev zrakoplov oštećen pogotkom 20 mm topa sovjetskog lovca P-400 Aircobra američke proizvodnje, op.a.) te je kroz šumu uspio pobjeći im, pa je onda kasnije dobrovoljno prešao. Ipak unatoč tome ne bi o njemu ništa zlo jer on je apsolutno najveći hrvatski as (Mato Dukovac imao je 44 potvrđene i jednu nepotvrđenu zračnu pobjedu op.a.)“.

Tenkovska bitka za Caen (PRVI DIO) Operacija "Overlord"

Nakon dolaska u hrvatsko jato, Avdić je obavio nekoliko izviđačkih letova s aerodroma u Sarabusu i Geničesku, a ubrzo je čitavo jato premješteno na aerodrom Bagerovo pored Kerča, gdje su zamijenili 13. slovačko jato (Staffel) 52. lovačke grupe (JG – Jagdgruppe) 13/JG 52. Odande je Avdić poletio u prve borbene misije i ostvario prve zračne pobjede. Prvu zračnu pobjedu postigao je 30. listopada 1943. u paru sa zapovjednikom jata, natporučnikom Matom Dukovcem. U zraku je Dukovac primijetio nekoliko sovjetskih jurišnih zrakoplova Il-2 u pratnji lovaca LaGG-3 i odmah prešao u napad. Ubrzo je oborio jedan Il-2, a Avdić je srušio jednog lovca LaGG-3 koji je pokušao zaći za Dukovčev rep. Sljedećega dana Dukovac je postigao još jednu zračnu pobjedu oborivši još jedan Il-2, postigavši time ukupno 200. zračnu pobjedu Hrvatske lovačke legije.

Osim održavanja zračne nadmoći, hrvatski lovci pratili su njemačke i rumunjske obrušavajuće bombardere Junkers Ju-87 Štuka i avione za protutenkovsku borbu Henschel Hs-129. Dana 1. studenoga 1943. počeo je desant Crvene armije na Kerč pa čitavo jato sudjeluje u velikim borbama što su se razvile i u zraku. To je ujedno bio i najuspješniji dan Hrvatske lovačke legije u kojem su hrvatski legionari oborili čak deset sovjetskih zrakoplova u jednom danu, a da sami nisu imali gubitaka. Zdenko Avdić oborio je svoj drugi zrakoplov, sovjetski jurišnik Il-2. Sljedećega dana, 2. studenoga leteći u paru s Josipom Kranjcem, Avdić je srušio dva sovjetska lovca LaGG-3, a Kranjc još jedan. Avdić i Kranjc leteći zajedno bili su uspješni i 13. studenoga, kada je svaki od njih oborio po dva neprijateljska zrakoplova. Istoga dana na sljedećem borbenom zadatku letjeli su u pratnji sporoga dvotrupnoga izviđačkog zrakoplova Fw 189, kada su ih napala četiri sovjetska lovca. Unatoč neravnopravnoj borbi, Kranjc je oborio dva, a Avdić jednog napadača, čemu su posvjedočili izvidnici iz zrakoplova Fw 189. Toga dana hrvatski legionari oborili su sedam sovjetskih zrakoplova među kojima su bila i tri Avdićeva – La-5, Jak-1 i P-39 Aircobra. Sljedećega dana, 14. studenog Avdić i Kranjc ponovno u paru oborili su svaki po još jednu Aircobru iznad Azovskog mora dok su letjeli u pratnji Štuka.

U samo tri dana hrvatski lovci oborili su ukupno 20 sovjetskih aviona. Nasuprot hrvatskim pilotima nalazila se sovjetska 289. lovačka pukovnija, koja je unaprijeđena i preimenovana u 104. gardijsku lovačku pukovniju kao dio 9. gardijske lovačke divizije u kojoj su letjeli neki do najboljih sovjetskih pilota lovaca. Osim toga gardijske pukovnije imale su i prednost u opremanju novijim i boljim zrakoplovima. - „Mi smo tek onda počeli slabije prolaziti u zraku kad je Roosevelt potpisao sa Staljinom onaj poznati ugovor. Mi smo prije za protivnike imali lagove (LaGG-3), migove (Mig-1i Mig-3), imali smo one rate (Polikarpov I-16 Rata) da ih uopće ne spominjemo, a kasnije ja sam imao jednu oborenu airkobru, mustang (američki lovački zrakoplovi Bell P-39 Aircobra i Mustang koje su zapadni saveznici zajedno s britanskim lovcima Supermarine Spitfire u sklopu programa „Land ans Lease“ slali sovjetskim saveznicima, op.a.) i tako dalje, te se situacija potpuno promijenila“. U međuvremenu, 15. studenoga 1943. zbog izloženosti njihova uzletišta sovjetskim napadima i pojačanim sovjetskim aktivnostima u sjevernom djelu Krimskog poluotoka, hrvatsko se jato premjestilo s Bagerova na Karankut. Četiri dana kasnije, 19. studenoga Avdić je poletio u paru s Dukovcem i svaki od njih oborio je po jednoga sovjetskog lovca LaGG3. Dva dana kasnije, pala je i posljednja Avdićeva žrtva, ali je prerano okončana i njegova letačka karijera. Na svoj posljednji borbeni zadatak Zdenko Avdić poletio je na lovcu Messerschmit Me-109 G-6 „bijeli 13“ s aerodroma Krankut 21. studenoga 1944. zajedno s Dukovcem.

On je obično letio u Gustavu s bijelim brojem 13, što je bio njegov „sretan broj“ i ujedno datum njegova rođenja. - „Imali smo obavijest da ujutro njemačke štuke idu bombardirati Kerč gdje su Rusi napravili mostobran i trebalo ih je baciti natrag u Crno more. Mi smo došli da ih pratimo“. Tom prilikom uočili su dva sovjetska lovca LaGG-3 koja su se pripremala da napadnu Štuke. Dukovac je oborio jednog, a Avdić je prišao drugome iz pravca sunca. Popeo se brzo do njega i pogodio ga mecima i 20 mm granatama ravno u motor te ga odmah uništio. Bila je to njegova deseta zračna pobjeda po kojoj je prema njemačkim standardima stekao naslov zračnog asa. No, sovjetski lovci uvukli su ih u zasjedu.  

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u studenom 2012.

IZ NOVOG BROJA Njemačke pomoćne krstarice u Drugome svjetskom ratu DRUGI SVJETSKI RAT Granatiranja je bio pošteđen samo Pečuh OKLOPNE SNAGE NDH (DRUGI DIO) Nijemci uvode pomoćne oklopne vlakove


 

  • GoldieRobinson:

    Napravit cu 86 dolara za sat od kuce. Bio sam šokiran kad je moj susjed rekao da je prosjek 95 dolara, ali vidim kako to sada radi. Osjecam se toliko slobode sada kad sam ja vlastiti šef. posjetiti>>>>>> www.WebJob33.Com