Vrlo malo ljudi, osim onih iz stručnih krugova, zapravo zna da je u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u uporabi bio čitav niz propisanih i nepropisanih sablji osim one najčešće eksponirane – časničke sablje M.1920.
Takav je slučaj i sa dočasničkim sabljama o kojima je gotovo nemoguće pronaći podatke čak i u usko specijaliziranoj stručnoj literaturi. Kao i uvijek kada govorimo o ovakvim temama vezanim za naoružanje iz razdoblja Kraljevine SHS/Jugoslavije, neizostavnu početnu točku svakako predstavlja monografja “Hladno oružje Srbije, Crne Gore i Jugoslavije (19-20. vek)“ iz zbirki Vojnog muzeja – (Beograd, 1997.). U njoj na osnovu sveobuhvatnih istraživanja Branko Bogdanović donosi relevantne podatke o genezi ovog modela, potkrijepljene čitavim nizom širem pučanstvu nedostupnih dokumenata. Stoga će se i ovaj članak bazirati uglavnom na tim podatcima. Naredničke sablje svakako su jedne od najrjeđih sablji iz razdoblja Kraljevine SHS/Jugoslavije. One su nastale po uzoru na srpsku dočasničku sablju M.1895. Naime, Uredbom FĐNo 254. od 13. siječnja 1895. godine precizno je definirana „sablja za pešadijske narednike novog propisa.“ Prototip ove sablje u stvari je pruska fisilirska sablja M.1826, prethodno uvedena u naoružanje Turske kao M.1889.i Bugarske kao M.1890. Sabljom M.1895 prvenstveno su bili opremljeni narednici pješaštva i „tambur-mažori“, i ona će u njihovom naoružanju zadržati iduća četiri desetljeća. U Pregledu ĐOBr. 179. od 1. travnja 1904. godine Živko Kosidolac navodi da je za potrebe sva tri poziva srpske vojske bilo potrebno ukupno 1495 naredničkih sablji od čega je nedostajalo čak njih 568. U relativno kratkom razdoblju izvršena je značajna nabavka, tako da je prema pregledu brojnog stanja oružja na dan 31. ožujka 1904. godine (K. pov. br. ANo. 272.) srpska vojska raspolagala s ukupno 1266 novih sablji M.1895. Bogdanović je ove podatke pronašao u Arhivu Vojno-istorijskog instituta u Beogradu (kutija 9, fascikla 5, br 19/9).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. rujna 2024.