Početkom 20. stoljeća, najprije u carskoj Rusiji, a potom u Sovjetskom Savezu, u kriminalnom podzemlju i među krčmarskim polusvijetom bio je popularan jedan tip noža koji vuče svoje podrijetlo od tradicijskih finskih ribarskih, seljačkih i lovačkih noževa zvanih pukko.
Pukko je bio vrlo jednostavan nož s drškom od brezinog drveta, karakterističnog oblika i drške ergonomskog obličja tako da je dobro sjedao u ruci. Nije imao križnicu već samo jedan prstenasti nastavak drške i razmjerno kratko jednosjeklo čelično sječivo. U Rusiji se uobičajilo takvim noževima dodavati valovitu križnicu i dulje te šire sječivo s takozvanim pandurskim vrhom. I tako je nastala ruska varijanta finskog noža kog su svi zvali upravo tako, finski nož ili finka.
Još od 19. stoljeća finka je bila široko rasprostranjena među stanovništvom, osobito među kriminalnim miljeom i krčmarskim polusvijetom Petrograda / Lenjingrada, Moskve i drugih velikih gradova. To su nominalno bili lovački noževi ali je njihova upotreba bila široka. Proizvodili su ih razni proizvođači, kako iz Ruskog Carstvo, tako i iz Njemačke i Velike Britanije. Nekoliko poznatih ruskih proizvođača bile su tvornice Zavjalova (Завьялова), Kondratjeva (Кондратьева), i tvornica A. M. Sidorova iz mjesta Gorodišti koja je kasnije nazvana Krasnii metalist (фабрика А.М. Сидорова, расположенная в д. Городищи Горбатовского уезда Нижегородской губернии, Красный металлист).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. kolovoza 2024.
