Tvrđava Pula bio je najjači austrougarski fortifikacijski sustav na Jadranu. Punta Christo bila je pak najveća i najjača pulska obalna utvrda. Položaj utvrde, iznad 450 metara dugog ulaza u pulsku luku, predodredio je i njezinu ulogu zaštite zapadnog morskog prilaza i južnog ulaza u Fažanski kanal koji je služio kao rezervno sidrište austrougarske flote.
Utvrda je sagrađena na 27 metara nadmorske visine, na vrhu poluotoka i istoimenog rta koji sa sjeverne strane zatvara ulaz u Pulski zaljev. Ime je dobila po staroj crkvici koja se početkom 19. stoljeća još uvijek nalazila na poluotoku. O njoj je ovih dana izašla i prva knjiga iz pera našeg već dobro poznatog povjesničara Danijela Tatića. Na poziciji utvrde prvotno je, 1836. godine, izgrađen martello toranj. Toranj je izgrađen tijekom prvotnog razdoblja utvrđivanja pulske luke koje je trajalo od 1823. do 1855. godine. Izgrađen je po uzoru na martello tornjeve koji su podizani duž južnoengleske obale, prema projektu kapetana bojnog broda Williama Forda, za obranu od očekivanog Napoleonovog napada. Prvotno je opremljen fiksnim mostom, koji je 1851. zamijenjen podiznim mostom.
Od 1857. do 1859. godine stari martello toranj nadogradnjom je cijeli uključen u veću kružnu utvrdu promjera 25,5 metara. Godine 1864. kružnoj utvrdi dodana su dva velika kaponira spojena ulaznim kompleksom, a ostatak od tri četvrtine njezine kružnice bio je obavijen snažnom redutom. Novi promjer utvrde iznosio je 71,5 metara, a sastojao od dva dijela, ždrijelnog dijela utvrde i redute. Cijelo ovo zdanje bilo je opasano unutarnjim obrambenim rovom oko kojega je, do 1864. godine, podignuta velika kružna terasa s tvorenim bitnicama koja je činila tri četvrtine njezine kružnice. Sastojala se od dva dijela - terase s topovskim položajima zaštićene grudobranima i središnjeg tornja. Za slučaj prodora protivnika kroz glavni ulaz, s obje strane ulaznog hodnika izgrađene su puškarnice. Ulazni hodnik štitile su i puškarnice topničkog tornja koje su gledale ravno na glavni ulaz. Na tom mjestu danas se nalazi ulaz u središnji dio utvrde. Obrambenoj funkciji ulaza dodatno je pridonosila i duljina ulaznog hodnika, tako da bi se protivnik, u slučaju prodora kroz glavni ulaz, zapravo našao u stupici, okružen neprijateljskom paljbom s tri strane.
Na čeonom dijelu izgrađena su dva kaponira sa po 16 puškarnica u kojima su i danas vidljivi ostaci postolja za puške. Utvrda je bila predviđena za boravak posade od 156 vojnika, koji su boravili u „kazamatama“, s time da je u zatvorenim prostorijama moglo boraviti ukupno 220 vojnika, od čega 186 u ždrijelnom dijelu utvrde i 34 vojnika unutar redute. Taj broj bio je predviđen za slučaj ratne opasnosti, dok je broj vojnika u mirnodobsko vrijeme bio manji. Tako iz popisa ljudstva iz 1866. godine vidimo da je posada Punta Christa brojala 116 vojnika, i to 54 topnika, 50 pješaka i 12 časnika.
Zahvaljujući ubrzanom razvoju vojne tehnike, Punta Christo gubi na obrambenom značaju pa stoga doživljava ponovnu nadogradnju i proširenje od 1880. do 1882. godine kada su nadograđena dva bočna krila. Time je Punta Christo pretvoren u obalnu utvrdu zavidnih dimenzija, u obliku u kojemu postoji i danas. Bitnice se podižu na otvorenom na najviše pozicije na krilima utvrde kako bi se povećao domet granata, koje su sada strmije padale na ciljeve. Bitnice se zaštićuju grudobranima, ojačanim debelim slojem zemlje i betonskim zidom kao unutarnjim dijelom grudobrana, dovoljno otpornim da izdrži pogotke brodskih topova. Za posadu i streljivo sagrađena su posebna skloništa između topničkih položaja.
Utvrda je građena od kamena iz obližnjih kamenoloma čiji su ostaci i danas vidljivi na više pozicija uokolo morske obale. Uz kamen, pri gradnji je korišten i beton za izgradnju snažnih armiranih pokrova, a otpadni materijal, poput sitnijih ulomaka kamena i zemlje, iskorišten je za gradnju obrambenih nasipa u okolnom dijelu utvrde.
Obalna utvrda Punta Christo oblikom svoje gradnje predstavljala je iznimku. Kako je raspolagala s dvije teške otvorene bitnice, u sebi je ujedinjavala svojstva obalne utvrde i obalne bitnice. Uz navedeno naoružanje, na raspolaganju je za blisku obranu bilo osam poljskih topova kalibra devet centimetara. U oklopnim kupolama bila su smještena i tri daljinomjera za mjerenje udaljenosti, a okolni se prostor mogao osvijetliti reflektorima. U ždrijelnom dijelu utvrde bile su većinom smještene komore za streljivo i prostorije za posadu. Utvrda je 1914. godine imala najbrojniju posadu od svih pulskih utvrda, sastavljenu od deset časnika i 466 vojnika.