Prije godinu dana iz tiska je izišla knjiga „Stjepan Sarkotić. Posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine“ ravnatelja Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, doktora povijesnih znanosti Dinka Čuture, kojom je domaćoj čitateljskoj javnosti prvi put predstavljena osoba i djelovanje austrougarskoga generala hrvatskoga podrijetla Stjepana Sarkotića.
Stjepan Sarkotić bio je Hrvat iz Like, rođen sredinom 19. stoljeća, koji je završio austrougarske vojne škole i elitnu Ratnu školu u Beču – akademiju za izobrazbu stožernih časnika za najviše funkcije. Nakon uspješno položenih vrlo zahtjevnih vojnih ispita Sarkotić je stekao bogato iskustvo zapovijedanja postrojbama i radio u stožeru budućega nominalnog vrhovnog zapovjednika austrougarske vojske u Prvome svjetskom ratu, nadvojvode Eugena. Austrijski nadvojvoda prepoznao je njegov talent, radnu etiku i vojnički karakter te ga izabrao za svojega načelnika stožera ako bude imenovan zapovjednikom jedne od austrougarskih vojski u budućem ratu. Međutim, austrougarski vojni vrh procijenio je da je časnik Sarkotićeva kalibra korisniji kao za[1]povjednik na terenu nego kao stožer[1]ni stručnjak za taktiku i strategiju, što je po užoj specijalnosti Sarkotić i bio, pa je Sarkotić krenuo u Prvi svjetski rat na čelu 42. domobranske pješačke divizije hrvatsko-slavonskoga XIII. zbora, koja je kasnije tijekom rata dobila naziv „Vražja divizija“ zbog svojih borbenih kvaliteta i žestine.
Na čelu svoje divizije Sarkotić je prošao prvu i drugu austrougarsku ofenzivu na Srbiju 1914. godine, da bi 24. studenoga bio imenovan guvernerom okupiranih područja u Srbiji. Međutim, ova prva politička i upravna funkcija bila je samo uvod za krunu njegove vojničke karijere kada je krajem prve ratne godine imenovan zemaljskim poglavarom i vrhovnim zapovjednikom svih austrougarskih snaga u Bosni i Hercegovini. Ovu je dužnost Sarkotić obnašao do kraja Prvoga svjetskog rata pa je njegova uloga u danima kada se odvijao raspad Austro-Ugarske Monarhije i stvaranje nove Države Slovenaca, Hrvata i Srba bila ključna za mirnu tranziciju vlasti i sprečavanje eskalacije nasilja u Bosni i Hercegovini u okolnostima općega kaosa uzrokovanoga raspadom centralnoga autoriteta, povlačenja austrougarske vojske i rovarenja zelenoga kadra.
Već samo ovaj kratki životopis generala Sarkotića izaziva pozornost. No Čutura vješto i zanimljivo prikazuje čitateljima i Sarkotićeve vojne studije i razmišljanja o pojedinim vojnim pitanjima austrougarske strategije prije samoga rata, kao i opis ponovljene austrougarske ofenzive na Srbiju i Crnu Goru s kraja 1915. i početka 1916. godine u kojoj se Sarkotić istaknuo osvajanjem Lovćena, za što je dobio barunat i pravo korištenja pridjeva „Lovćenski“ pored svojega imena. Također, iz Čuturine knjige saznajemo da je Sarkotiću ponuđeno mjesto načelnika glavnoga stožera austrougarske vojske, tj. vrhovnoga vojnog zapovjednika, u ljeto 1916. godine, što je fascinantan podatak za jednoga Hrvata i očito veliko priznanje Sarkotiću kao vojniku. Tako prvi put saznajemo da je osim Borojevića i generala Čičerića još jedan Hrvat razmatran za ovo najviše mjesto austrougarske vojske, što je za hrvatsku vojnu povijest izrazito važno kada se uzme u obzir da su hrvatski časnici pored tolikih austrougarskih generala raznih nacionalnosti na najvišim zapovjednim rangovima bili ipak malobrojni. Naravno, čitatelje očekuje još zanimljivih detalja u knjizi jer je osim Sarkotićeva djelovanja u Prvome svjetskom ratu Čutura težište stavio na njegovo političko djelovanje kako za vrijeme rata tako i nakon njegova završetka.
Sarkotić je naime detaljno opisivao političke prilike u Bosni i Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata i borbu između trijalističkih, jugoslavenskih i drugih opcija, primjerice ujedinjenja hrvatskih povijesnih zemalja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Bosnom i Hercegovinom. Međutim, tijek povijesti krenuo je drukčije od Sarkotićevih očekivanja pa je on početkom prosinca 1918. godine emigrirao u Beč i tamo okupio skupinu istaknutih hrvatskih časnika i domoljuba s kojima je poveo svoju borbu protiv novoga režima odnosno vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca za koju je Sarkotić držao da je pogubna za hrvatski narod, ali i narod Bosne i Hercegovine.
U ovome kontekstu čitatelje će posebno iznenaditi Sarkotićevi pogledi na djelovanje najpoznatijega hrvatskog političara iz razdoblja međuraća Stjepana Radića na hrvatsku politiku toga doba, ali i prilike u Kraljevini Jugoslaviji 30-ih godina 20. stoljeća. Ovdje je Čutura fantastično prenio bistrinu misli i jasnoću Sarkotićevih analiza političkih i gospodarskih prilika toga doba, tako da će ove spoznaje biti od osobite koristi ne samo poznavateljima ovih prilika, povjesničarima koji se bave tim razdobljem, nego i čitateljima koji se dosad nisu upoznali s likom i djelom generala Sarkotića. Na ovaj je način domaća historiografija, uz do[1]sad objavljeno djelo pokojnoga pred[1]sjednika Franje Tuđmana „Hrvatska u monarhističkoj Jugoslaviji“, dobila dodatni povijesni izvor za proučava[1]njegovoga razdoblja hrvatske povijesti i to gledano očima jednoga suvremenika, izbjegloga austrougarskog generala Stjepana Sarkotića.
Stoga je ova knjiga vrlo vrijedan doprinos hrvatskoj i svjetskoj historiografiji jer se osim vojnih tema dotiče i političkih, iz pogleda hrvatskoga disidenta koji se nije mirio s povijesnom nepravdom učinjenom hrvatskomu narodu na kraju 1918. godine.
