Kada govorimo o naoružanju u Carskoj i kraljevskoj ratnoj mornarici (K. u. K. Kriegsmarine), većina sugovornika obično će pomisliti na pozlaćene, bogato ukrašene časničke sablje koje su svojom atraktivnošću oduvijek plijenile pozornost.
Ipak, takve su sablje neopravdano u drugi plan potisnule one obične mornarske o kojima se znatno manje govori i zna. Radi se o istinskome oružju namijenjenomu za blisku borbu u skučenim uvjetima brodske palube. Iako relativno kratko, sječivo ovih sablji prilično je masivno i njime se mogu nanijeti vrlo ozbiljne ozljede. Ove sablje izrađivane su od najkvalitetnijih materijala i bile su predviđene za dugotrajnu uporabu uz minimalno održavanje. Nakon konačnoga završetka rata s Francuskom i ponovnoga povratka Venecije u austrijsko okrilje došlo je do zapljene velike količine starih francuskih mornaričkih sablji M.1833 iz venecijanskoga arsenala. To je naravno iskorišteno za naoružavanje austrijskih mornara, ali zbog niza manjkavosti ubrzo se pojavila potreba za uvođenjem sasvim novoga, modernijega tipa oružja.
Takav novi tip palubne sablje za austrijske mornare uvelo je Visoko mornaričko zapovjedništvo 17. ožujka 1858. godine. Početni planirani kontingent iznosio je svega 1000 primjeraka. Za razliku od prethodnoga starog „francuskog“ crnog modela, ova sablja bila je polirana, što je u mnogome olakšalo njezinu proizvodnju i održavanje.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2021.