Brzina donošenja odluka, odlučnost i asertivnost Rusije prema Ukrajini u njihovu nastojanju da pripoje Krim, pogotovo u svjetlu dramatične smjene proruskog Janukovičevog režima u Kijevu, naočigled su iznenadili Zapad te doveli u pitanje sposobnost i spremnost postojećih sigurnosnih struktura da se nose sa sličnim ugrozama.
Nije stoga čudno što su se mnogi teoretičari, analitičari i drugi znalci u posljednje vrijeme bavili proučavanjem ovog „novog” ruskog modela koji je usmjeren isključivo k ostvarivanju njihovih geopolitičkih interesa. U tim nastojanjima proučavao se period od zadnjih nekoliko desetaka godina međunarodnih odnosa Rusije i Zapada, sa svrhom definiranja najučinkovitijeg pristupa Zapada koji bi se trebao učinkovito suprotstaviti ruskim namjerama na međunarodnoj razini. Iz tog procesa proizišlo je mnoštvo teorija koje su trebale opisati novi ruski pristup u korištenju konvencionalne vojne sile i drugih sredstava prisile demonstriran na Krimu, ali i u ostatku Ukrajine. Upravo zbog činjenice da je ovaj rat snažno potaknuo razvoj teorije hibridnog ratovanja, u ovom trenutku nezamislivo je ozbiljno se baviti tom problematikom bez da ga se još jedanput teorijski obradi. Dakle, u proteklom desetljeću intervencijama u Ukrajini i Siriji, Rusija je pokazala već viđeno, ali nešto agresivnije i ambicioznije lice svoje vanjske politike. Ono što je na neki način iznenadilo Zapad jesu nove ruske sposobnosti i specifične metode kojima su se Rusi poslužili za dostizanje vlastitih geopolitičkih ciljeva. Tako je rat Rusije i Ukrajine svojim specifičnostima potaknuo teoretičare na analiziranje novog ruskog koncepta ratovanja.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2022.