Naslovnica

Ukrajina: između Zapada i međunarodnog oružanog sukoba?

Uvjerljivim se čini da je jednogodišnje gomilanje vojnih snaga uz ukrajinsko-rusku granicu iskaz demonstracije sile i diplomacije prisile u geostrateškoj igri Zapada i Rusije. Sila je u toj šahovskoj igri još uvijek samo sredstvo.
07. ožujka 2022. u 08:56 0 komentara 262 prikaza
Foto: Wikimedia Commons

Ukrajina ulazi u devetu godinu duboke političke, socijalne i sigurnosne krize, krize suvereniteta i teritorijalnog integriteta. To je još jedan primjer internacionaliziranog unutarnjeg i istodobno internaliziranog međunarodnog sukoba koji Ukrajinu postavlja u poziciju jednog od svjetskih kriznih žarišta.

IZ NOVOG BROJA Afganistanski rat: od strateškog savezništva do strateškog neprijateljstva ili 11. rujan - teroristički akt koji je promijenio svijet

Na stranicama magazina „Vojna povijest“ do sada su prikazane dvije analize o ukrajinskoj krizi. Prva u ožujku 2014., pod naslovom „Poučci ukrajinske krize: Ukrajina kao žrtva „Velike igre“ ili definitivni početak kraja unipolarnosti“, netom nakon što je kriza započela, i druga na prvu obljetnicu krize u ožujku 2015. pod naslovom „Ukrajina između Zapada i Istoka: ili između rata i mira“. Nažalost, u naslovima i u sadržaju studija (kolumni) iznesene projekcije ukrajinske krize nastale temeljem uvida u krizu i njezinu početnu transformaciju i karakter sukoba te ekstrahirane uvjerljive indikatore trenda pokazale su se točnima.

Ukrajina je i dalje jedno od središnjih svjetskih kriznih žarišta s mogućnošću, kako sugeriraju recentni procesi, daljnje eskalacije sukoba u kojem je prema službenim ukrajinskim, i podacima Ureda Visokog povjerenika za ljudska prava UN-a, ubijeno 14 000 ljudi, dok ih je 30 000 ranjeno. Osmogodišnja ukrajinska kriza u odnosu na inicijalnu bitno je transformirana. Kriza je započela mirnim prosvjedima ukrajinskih studenata, razočaranih (ne)očekivanom političkom odlukom predsjednika Viktora Janukoviča o suspenziji puta u Europsku uniju u studenome 2013. godine. No, pretvorila se u građanski rat, nasilni etnički sukob, kao i sukob s Ruskom Federacijom, internacionalizirani unutarnji sukob, međunarodni sukob s „hladnoratovskim“ obilježjima. Stručnjaci utemeljeno ističu da predvodnici „Majdanske revolucije“ ukrajinskom narodu nisu obećali rat s Rusima već samo obračun s korupcijom i bolji život. U konačnici, dijelovi ukrajinskog teritorija su ili otrgnuti i faktički, makar uz protivljenje međunarodne zajednice, pripojeni Ruskoj Federaciji (Krim) ili izuzeti iz nadzora središnje vlasti u Kijevu.

Naime, u svibnju 2014. proruske skupine na jugoistočnim dijelovima države organizirale su „referendum“. Temeljem njegovih rezultata regije Donjeck i Luhansk proglasile su odcjepljenje od Ukrajine, međusobno ujedinjenje i nastanak nove države, „Nove Rusije“. Relevantno je istaknuti ključne kronološke točke ukrajinske krize. Ukrajinska kriza započela je mirnim prosvjedima ukrajinskih studenata, razočaranih (ne)očekivanom političkom odlukom predsjednika Viktora Janukoviča koji je 21. studenoga 2013. posve zaustavio, za većinu ukrajinskog stanovništva, dugo priželjkivane reforme i proces približavanja vrijednostima Europske unije. U idućim tjednima na ulicama Kijeva događao se masovni narodni antivladin bunt. Dezorijentirane ukrajinske, gotovo, diktatorske vlasti suočili su se sa nimalo, po njih, bezazlenom situacijom. U protestima i neredima ubijeno je i ranjeno gotovo tisuću ljudi. Privremeni mir postignut je 21. veljače 2014. potpisivanjem sporazuma o reformi ukrajinskog društva i države između ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča i vođa protesta, ujedno i lidera ukrajinske oporbe.

IZ NOVOG BROJA Terorizam u Austriji: postaju li "male" europske države mete islamista?

No, sporazum nije zaživio. Dana 22. veljače 2014. ukrajinska Vrhovna rada, pozivajući se na članak 112. Ustava o nemogućnosti predsjednika da obavlja dužnost i koristi ustavne ovlasti, smijenila je Viktora Janukoviča. Smijenjeni predsjednik pobjegao je u Rusiju, a vlast je preuzela oporba. Predsjedničkim izborima iz svibnja te izvanrednim parlamentarnim iz listopada 2014. Ukrajina je uspostavila novu vlast. Ukrajinska kriza dodatno je usložnjena i zaoštrena. Njezin središnji akter, a o kojem će presudno ovisiti i njezino rješavanje postala je Ruska Federacija i predsjednik Vladimir Putin. Uostalom „tiha okupacija“ strateški značajnog Krima već je bila izvršena ili preciznije njegova „aneksija“ završena je i prije kontroverznog referenduma o odcjepljenju koji se pozvao na krimski ustav iz 1992. koji je Krimu dao neovisnost unutar Ukrajine uz pravo da sam odredi svoj budući put. Procedure odcjepljenja od Ukrajine bile su tek formalizacija procesa završenog u ožujku 2014. potpisivanjem sporazuma o pripajanju Republike Krim Rusiji koja otada Krim smatra dijelom svojeg teritorija.

Novo ukrajinsko vodstvo i Zapad taj je akt ostavio bez primjerenog odgovora. Dva mjeseca kasnije situacija je dodatno izmakla kontroli. Proruske skupine organizirale su „referendum“. Temeljem njegovih rezultata regije Donjeck i Luhansk proglasile su odcjepljenje od Ukrajine, međusobno ujedinjenje i nastanak nove države, „Nove Rusije“. Na istoku i jugoistoku Ukrajine započeo je oružani sukob između proruskih separatističkih snaga i ukrajinskih vlasti uz ozbiljan izravni ili neizravni angažman Ruske Federacije, ali i Zapada. Dakle, duboko nagomilani višestruki kompleksni strukturni problemi, taloženi u Ukrajini od stjecanja neovisnosti 1991., uz nedostatne državne sigurnosne kapacitete, trebali su tek neposredan povod i akciju socijalnih i političkih aktera za početak pobune naroda protiv vlasti, političko i državno nasilje, društveno raslojavanje, daljnje usložnjavanje političke, socijalne, gospodarske i sigurnosne situacije što je konačno otkliznulo unutarnjem oružanom sukobu s međunarodnim dimenzijama, kako u pogledu posljedica tako i uzroka.

Ukrajinska kriza poodavno je dosegnula točku iz koje nema povratka na staro. Unutarnji ukrajinski sukobi te sučeljavanja i utjecaji velikih sila kojima je Ukrajina u fokusu strateških interesa nisu pojedinačni ili skupni događaji već višedesetljetni proces koji je dosegao prijelomnu točku. Posljedica konteksta u kojem je Ukrajina desetljećima dio velike strateške igre Zapada i Ruske Federacije jest kraj Ukrajine kao države koju smo do jučer poznavali. Ukrajinska država i ukrajinski narod najveći je gubitnik, možda najveći u pogledu neizvjesne budućnosti. Na unutarnjoj, a čini se i međunarodnoj razini, pobjeda neke pojedinačne strane čini se nemogućom. U tim okvirima ni daljnje ustavno redefiniranje Ukrajine kao aktualne države nije nerealno, sasvim suprotno, daljnja federalizacija, teritorijalne promjene i nastavak sukoba ne mogu se isključiti. Federalizacija ili konfederalizacija Ukrajine, autonomija ili samouprava istočnih dijelova države nisu jamstvo stabilnosti. Mogu biti uvod i u novi sukob.

Pokušaji Zapada da zaustavi oružano nasilje sporazumom u Minsku (tzv. Minsk I) u rujnu 2014. nisu urodili plodom. U pogledu ključnih točaka sukoba, taj sporazum nije bitno različit od sporazuma iz veljače 2014. godine. Zašto onda, unatoč nekim prijepornim točkama, nije proveden? Možda se odgovor krije u stručnim ocjenama tog sporazuma prema kojima je prekid vatre između vlasti u Kijevu i proruskih pobunjenika predstavljao pobjedu, barem privremenu, ruskog predsjednika jer je postigao da predsjednik Ukrajine pregovara s dvjema samoproglašenim separatističkim pokrajinama. Krajem kolovoza 2014. predsjednik Vladimir Putin je implicitno priznao rusku uključenost u ukrajinske događaje i proglašenje pobjede u dotadašnjem sukobu: ukrajinske separatiste nazvao je „vojskom Novorusije“. Eskalacija nasilja i ubijanja nagnala je Zapad na novu akciju. Kontaktna je grupa 12. veljače potpisala sporazum (tzv. Minsk II) pod nazivom „Kompleks mjera za ispunjenje dogovora iz Minska“. Taj sporazum od 13 točaka uključuje: prekid vatre, demilitarizaciju i stvaranje zone sigurnosti (50-140 km udaljenosti), efektivni monitoring i verifikaciju režima prekida vatre pod nadzorom OESS-a, dijalog o modalitetima provedbe lokalnih izbora u skladu s ukrajinskim zakonom „O privremenom poretku lokalne samouprave u odijeljenim dijelovima Luhanske i Donjecke oblasti“, pomilovanje i amnestiju, razmjenu zarobljenih i zadržanih osoba na temelju načela „svi za sve”, humanitarnu pomoć, socijalno-gospodarsku kontrolu na teritoriju zahvaćenom konfliktom, uspostavu punog nadzora nad državnom granicom od strane ukrajinskih vlasti, razoružanje i odlazak plaćenika i inozemnih oružanih formacija s teritorija Ukrajine pod nadzorom OESS-a, provedbu ustavne reforme s određenjem decentraliziranog ustroja, uređenje pitanja lokalnih izbora te intenziviranje djelovanja trostrane kontaktne grupe za ispunjenje dogovorenog.

IZ NOVOG BROJA Prekretnica bliskoistočnih procesa i međunarodne sigurnosti: četiri desetljeća Iračko-iranskoga rata

Sporazum je jednoglasno, na ruski prijedlog, potvrdilo i Vijeće sigurnosti UN-a uz opasku tadašnje američke veleposlanice Samanthe Power da je ruski potez „ironičan“ s obzirom da pomaže pobunjenike. I ovaj sporazum u svojoj presudnoj dimenziji podrazumijeva ustavnu reformu. Upravo su međunacionalni odnosi moći i njihova vezanost uz međunarodne subjekte uzrok i bit rješenja ukrajinskog sukoba. To je bit ustavne reforme. Zar je trebalo godinu dana rata i ubijanja desetaka tisuća ljudi da se na godišnjicu početka krize postigne identičan sporazum? Ili su akteri sukoba imali drugačija nastojanja? A što su dobili? Sumarno, sedmogodišnji nastavak rata koji i dalje traje, a može i eskalirati. Nepobitno, ukrajinska je kriza utjecala i na međunarodnu sigurnost. To je okvir za hladnoratovske obrise Rusije i Zapada, predvođenog SAD-om, u posthladnoratovskom razdoblju. Američko-ruski odnosi prešli su put od ograničene suradnje i partnerstva do konfrontacije, do opetovanog hladnog rata. Odnose Rusije i SAD-a ponovno karakterizira sve veće razmimoilaženje, neslaganja ponovno prerastaju u sukob pogleda na svijet. U novom modelu, uz hladnoratovske realističke interese, racionalnost izbora i statička načela, ključna determinantna odnosa je i strateška kultura kao kulturalni „imprint“ (socijetalne vrijednosti, norme i uvjerenja) interpretacije sigurnosne okoline, percepcije prijetnji i procesa donošenja i implementacije odluka u sferi sigurnosnog „policyja“.

Ruska Federacija se potvrdila kao globalni igrač bez kojeg uređenje međunarodnog poretka i rješavanje kriznih žarišta, kao i dominacija na pojedinim interesnim područjima nisu mogući. Dokazala se kao sila koja ima moć neovisnog djelovanja u područjima interesa ili pak područjima gdje smatra da su njezini interesi ugroženi. Rusku moć Vladimir Putin je uvjerljivo dokazao u gruzijskoj krizi i, posebno, ukrajinskoj krizi. „Bliže inozemstvo“ vratio je u rusku sferu interesa. Zapad je ostao bez odgovora. To je kontekst koji je postupno vodio zahlađenju američko-ruskih odnosa koji su dostigli najnižu razinu u posthladnoratovskoj eri s nepobitno hladnoratovskim obilježjima, što ni jedna strana, čini se, nije željela, iako su akcije obiju strana tome vodile. Ukrajinska kriza u tom je kontekstu bila prekretnica. Ukrajina je 24. prosinca 2014. odustala od statusa neutralne zemlje što omogućuje Kijevu da traži pristup u NATO, no ta simbolična gesta izazvala je bijes Moskve. Dva dana kasnije predsjednik Vladimir Putin donio je novu vojnu doktrinu u kojoj je NATO označen temeljenom prijetnjom sigurnosti zemlje. U veljači 2015. Amerikanci su odlučno odgovorili. U „National Security Strategyju“ Rusija je, zbog uloge u ukrajinskoj krizi, označena kao prekršitelj međunarodne sigurnosti i time prijetnja američkom liderstvu. Ruski odgovor stigao je zadnjeg dana 2015. kada je ruski predsjednik potpisao nadograđenu rusku strategiju nacionalne sigurnosti („Стратегия национальной безопасности“). Dokument naglašava srozavanje ruskih odnosa s Amerikom, optužuje Washington za pokušaje potkopavanja Rusije političkim, ekonomskim, vojnim i obavještajnim pritiscima, dok je širenje NATO-a prema ruskim granicama označeno prijetnjom ruskoj nacionalnoj sigurnosti. Ukupno, SAD i Rusija u strateškim dokumentima jedna drugu označavaju kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Međusobna sekuritizacija država bila je na sceni kao temelj hladnog rata. Može li se u osmogodišnjoj ukrajinskoj krizi govoriti i o dobicima aktera?

Stručnjaci utemeljeno ističu nekoliko dimenzija američkog dobitka: neutraliziranje ruskih gospodarskih i političkih interesa na tržištu EU-a; prekidanje odnosa Rusije i Zapada nametanjem sankcija koje su oslabile Rusiju, ali i EU; daljnje konstruiranje politike straha zbog Rusije i jačanje zapadnih instrumenata nacionalne sigurnosti, posebno vojnog aspekta te stvaranje kaosa u ruskom dvorištu koji će duže razdoblje zaokupljati Rusiju koja je Ukrajinu, u odnosu na povijest, izgubila iz „izravne“ kontrole. S druge strane, Zapad je gubitnik jer je Rusija prisvojila krimski poluotok; stvorila nova savezništva s državama nesklonim SAD-u te homogenizirala naciju. I ne manje važno, podijelila Zapad u pogledu načina rješenja ukrajinske krize i opetovano ukazala na „dvostruke kriterije“ Zapada: dok je jedinima dozvoljeno pomagati pobunjenike (npr. u Siriji), drugima nije. No, više od ostalog: kriza je ugrozila nacionalnu sigurnost Ukrajine čime je bitno spriječena njezina integracija u euroatlantske integracije.

Aktualna ukrajinska situacija i utjecaj vanjskih aktera, dakle, duboko su uokvireni u hladnoratovsku sigurnosnu dilemu. Može li ona izmaknuti kontroli i otići u zapadno-ruski međunarodni sukob zbog Ukrajine? Povijest nas uči da sigurnosna dilema, makar neželjeno, može otkliznuti u rat. Odgovor na kompleksnu i dugotrajnu višeaktersku ukrajinsku krizu nije jednoznačan i bilo koji scenario ne može se isključiti. To potvrđuju i znanstveno-ekspertne analize. Istraživanje „New Europe Centera“ bilo je fokusirano na rangiranje ukrajinskih scenarija u razmeđi mogućeg i poželjnog. Osam je scenarija raspoloživo: „status quo“; zamrznuti sukob; reintegracija Donjecka i Luhanska na temeljima decentralizacije; dodjela specijalnog statusa tom području (federalizacija); nasilna reintegracija teritorija; ruska invazija; povlačenje Ukrajine iz mirovnih pregovora te uvođenje mirovne misije na prijeporno područje. Prema ekspertnim analizama (38 ukrajinskih i 27 inozemnih) ranglista izvjesnih scenarija jest: „status quo“; zamrznuti sukob i ruska invazija.

IZ NOVOG BROJA Sekuritizacija zdravlja: COVID-19 i izvanredno stanje

Posljednjih godinu dana u javnom, medijskom i političkom diskursu dominira tema moguće eskalacije rata u Ukrajini. Posebno je to izraženo od travnja i rujna 2021. kada je Ruska Federacija nakon vojnih vježbi sa saveznicima u kojima je sudjelovalo 200 000 vojnika (Zapad 2021) značajne snage koncentrirala uz ukrajinsku granicu. Ti su procesi očekivano u očima Ukrajine i NATO saveza dočekani i razmatrani kao potencijalna prijetnja i destabilizirajući faktor. Ruski, pak, dužnosnici ponavljaju kako sa ruske strane ne postoji mogućnost planirane eskalacije i sukoba, uz upozorenja o gomilanju ukrajinske vojske u području zone razgraničenja u Donbasu. Unatoč retorici zveckanja oružjem, ali i povećanoj razini oružanih incidenata između ukrajinskih snaga i proruskih separatista (primirja su potpisana u srpnju 2020. i prosincu 2021.), ukrajinsko-ruski međudržavni rat se nije dogodio. No, je li rat moguć? Rat je instrumentalno-racionalna strategija sa jasnim političkim ciljem. Koje to ciljeve bilo koja od strana mogućeg sukoba (Ukrajina, Rusija, Zapad) može ostvariti u slučaju rata? Čine se očitim da u takvom ratu nitko ne može biti pobjednik te niti jednoj od strana u sukobu nije u interesu. Naravno, to ne znači da se rat ne može dogoditi. Dugotrajnost sukoba je faktor „trenja“ koji može biti inicijator. To je moguće jedino u uvjetima da logika nasilja kao zasebno takvog preuzme prvenstvo u ukrajinskoj krizi što za sada nije slučaj. Slučajnu eskalaciju sukoba mogu potaknuti i paravojne formacije izvan centraliziranih vojno-sigurnosnih struktura ili pak upitne integriranosti u službene strukture, koje su nesklone politikama vlada, a kakve u ukrajinskom sukobu postoje.

Odgovor na pitanje o mogućnosti rata nudi analiza ciljeva svake od strana u sukobu. Ukrajina svakako ima racionalan cilj reintegracije okupiranih područja u ustavnopravni poredak. Utemeljeno polaže pravo na reintegraciju državnog teritorija koji centralna vlast ne kontrolira. Uz to, aktualni mirovni sporazumi (Minsk I i II) izrazito su nepovoljni za ukrajinsku stranu. No, bez obzira na ojačane sigurnosne kapacitete u osam godine ukrajinske krize, Ukrajina nema nikakve šanse u vojnom srazu s Ruskom Federacijom. Za Ukrajinu na političkoj razini nije bez značaja i činjenica da je desetljetna ukrajinska kriza ponovno došla u središte, ukrajinski zamrznuti sukob nije zaboravljen. Rusija bi u sluča[1]ju ukrajinskog vojnog djelovanja zasigurno odgovorila pozivajući se na zaštitu ruskog stanovništva. Prema službenom popisu stanovništva iz 2001. godine, od 4,8 milijuna stanovnika Donjecke oblasti je 57 posto Ukrajinaca i 38 posto Rusa, dok u oblasti Luhansk živi 2,5 milijuna ljudi od čega je 58 posto Ukrajinaca i 39 posto Rusa, od kojih je preko pola milijuna njih postalo ruskim državljanima.

Pored toga, u ratnom srazu Ukrajina bi se suočila s mnogo gorim posljedicama od trenutnog stanja nekontroliranja dijela državnog područja. U svojim ciljevima Ukrajina uživa i potporu bitnog dijela međunarodne zajednice. No, u dosadašnjem tijeku ukrajinske krize ni jedna vlada nije prešla granicu realnog pragmatizma. Je li izvjesna ruska vojna invazija na Ukrajinu. Radi li se o novom tipu ruskog ponašanja? Nesporno je da su ruski invazivni postupci konstanta ukrajinske krize. Aktualno se tek razlikuju u broju koncentriranih vojnih snaga uz ukrajinsku granicu. Ključno pitanje koje se postavlja jest zašto bi Rusija izvršila invaziju, odnosno što može dobiti od takvog razvoja događaja, prvenstveno možebitnom aneksijom i tog dijela ukrajinskog teritorija? Taj teritorij kao takav nema nikakvu važnost (osim ruskog stanovništva) za Rusiju. Treba li Rusija još jedno nemirno područje, nepriznatu republiku na svojoj periferiji kao što su Pridnjestrovlje, Nagorno-Karabah, Južna Osetija, Abhazija? Treći odgovor koji je možda i presudan leži u odnosu Zapada i Rusije. I jedni i drugi žele Ukrajinu u orbiti vlastitih interesa. NATO želi Ukrajinu u svojem sastavu još od summita u Bukureštu 2008., što Rusija shvaća kao prijetnju nacionalnoj sigurnosti pozivajući se na dogovor Rusije i NATO („Founding Act on Mutual Relations, Cooperation and Security between NATO and the Russian Federation“) iz 1997. o neširenju NATO-a na područje bivšeg Sovjetskog Saveza.

Uostalom, Rusija zahtjeva da NATO povuče vojnu opremu ne samo iz Ukrajine, već i iz pribaltičkih država Estonije, Letonije i Litve, koje su članice NATO-a od 2004. godine. Ukrajina je ustrajna u ostvarenju članstva i u EU-u. U ožujku 2014. potpisala je Sporazum o pridruživanju EU-u, dok je u siječnju 2016., zajedno sa Gruzijom i Moldavijom, stupio na snagu Sporazum o sveobuhvatnom području slobodne trgovine sa EU („Deep and Comprehensive Free Tra[1]de Areas“ - DCFTA). No, je li to i ostvarivo? Zajedno sa Armenijom, Azerbejdžanom, Bjelorusijom, Gruzijom i Moldavijom, Ukrajina je dio Istočnog partnerstva EU-a odnosno njezine „Neighbourhood Policy“. Istovremeno, svih šest država Ruska Federacija smatra svojom zonom privilegiranih interesa.

Prijetnja ratom i dalje lebdi nad Ukrajinom i Europom. Racionalni smisao političkog cilja i uspjeha za rat ne postoje. Moguća je tek eskalacija ograničenog ili slučajnog sukoba. Uvjerljivim se čini da je jednogodišnje gomilanje vojnih snaga uz ukrajinsko-rusku granicu iskaz demonstracije sile i diplomacije prisile u geostrateškoj igri Zapada i Rusije. Sila je u toj šahovskoj igri još uvijek samo sredstvo. Važno je da ne postane i cilj. Logika sile i prevelika koncentracija snaga nameću, pak, oprez. Rusiji ne treba invazija na Ukrajinu ni priključenje „Nove Rusije“. Treba joj tek stalna kontrola nad Ukrajinom u geostrateškom odnosu sa Zapadom i onemogućenje širenja NATO-a prema Rusiji. To je istovremeno projektivnoanticipirajući obrazac i za ostale države ruskog „bližeg inozemstva“ u odnosu na zapadne aspiracije. Pregovori sukobljenih strana, prvenstveno Rusije i NATO-a, nisu otkloniti mogućnost ukrajinskog rata ni pomogli u smirivanju tenzija. No, to je imperativ, jer bi prelazak „crvene linije“ bio, po svojim učincima, nesaglediv na nacionalnu sigurnost Ukrajine i Rusije, ali i za međunarodnu sigurnost.

Tekst je prvotno objavljen u rubrici "Aktualno" tiskanog izdanja časopisa u veljači 2022.

DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (Drugi dio) Njemačka civilna i vojna uprava u Ukrajini DRUGI SVJETSKI RAT - OKUPACIJA I KOLABORACIJA (Prvi dio) Okupacija i kolaboracija u Ukrajini IZ NOVOG BROJA Američko-iranska konfrontacija ili dekapitacija kao (ne)efikasna protuteroristička strategija
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.