Vojna skupina Jug pod zapovjedništvom general-feldmaršala Gerda von Rundstedta dostigla je sredinom studenog 1941. godine glavninom svojih snaga rijeku Don kod Rostova. Međutim nakon snažne protuofenzive sovjetskih snaga postrojbe njemačke vojske prisiljene su napustiti netom zauzeti Rostov što je neposredno utjecalo na Hitlerovu odluku o smjeni general-feldmaršala von Rundstedta 1. prosinca 1941. godine te imenovanje general-feldmaršala Walthera von Reichenaua na njegovo mjesto.
Novi zapovjednik Vojne skupine Jug von Reichenau pokušava stabilizirati južni dio Istočnog ratišta na dostignutim položajima te povratiti Rostov. Međutim već 16. siječnja 1942. godine von Reichenau doživljava srčani udar koji završava smrću. Navedeni srčani udar bio je posljedica stresa uzrokovana neuspješnim vođenjem operacija na južnom krilu Istočnog ratišta. Na mjesto preminulog zapovjednika imenovan je general-feldmaršal Fedor von Bock (dotadašnji zapovjednik Vojne skupine Sredina) koji je unatoč neuspjehu u zauzimanju Moskve sa svojom vojnom skupinom još uvijek uživao Hitlerovo povjerenje.
Izbor von Bocka za novog zapovjednika Vojne skupine Jug pokazao se dobrim te on uspijeva tijekom veljače i ožujka 1942. godine stabilizirati južni dio Istočnog ratišta na rijeci Donu. Jedino je 11. vojska Vojne skupine Jug pod zapozapovjedništvom novoga zapovjednika tada generala pješaštva Ericha von Mansteina (preuzeo zapovjedništvo nad 11. vojskom 13. rujna 1941. godine kao nasljednik dotadašnjeg zapovjednika general-pukovnika Eugena Rittera von Schoberta koji je dan prije poginuo u zrakoplovnoj nesreći), a budućeg general-feldmaršala i osvajača Sevastopolja »najmoćnije tvrđave na svijetu« kako je tvrdila sovjetska, ali i njemačka promidžba. Prema planu njemačkog Vrhovnog zapovjedništva vojske 11. vojska trebala je biti prebačena u sastav Vojne skupine Sjever sa zadaćom izvršenja konačnog okruženja Lenjingrada (danas Sankt Peterburg) te spajanja s finskim savezničkim snagama. U međuvremenu je uslijedio niz napada sovjetskih bombardera dalekog dometa s Krima na naftne izvore na području Rumunjske. Nesmetana opskrba rumunjskom naftom bila je za Wehrmacht doslovno od životne važnosti te je Hitler promijenio zadaću 11. vojske i odredio joj novi cilj – zauzimanje Krima. U samo mjesec dana žestokih borbi, do sredine studenog 1941. godine, von Manstein uspijeva zauzeti čitav Krim izuzev Sevastopolja koji je zauzet početkom srpnja 1942. godine.
Dok je 11. vojska vodila ogorčene i teške borbe za zauzimanje Sevastopolja, ostale postrojbe Vojne skupine Jug tijekom proljeća 1942. godine užurbano su popunjavane ljudstvom i ratnom tehnikom kako bi mogle izvršiti njemačku planiranu ofenzivu – pothvat »Slučaj plavi« (njem. Unternehmen »Fall Blau«). Sredinom 1942. godine Wehrmacht više nije raspolagao dovoljnim kapacitetom za poduzimanje opće ofenzive na cijelom Istočnom ratištu. Hitler je usprkos savjetima svojih generala da se glavni napad usmjeri prema Moskvi odlučio da će težište napadnog djelovanja biti južno krilo Istočnog bojišta. Hitler je svoj stav branio gospodarskim interesima, odnosno potrebom zauzimanja industrijskog i rudnog Donbaskog bazena te potom izbijanja na Kaspijsko jezero na čijim su se obalama nalazili neiscrpni izvori nafte. Međutim bio je prisutan i jak politički interes jer bi prodor njemačkih snaga u područje Kavkaza imao učinak na neutralno držanje Turske, a pogotovo uzevši u obzir da je u isto vrijeme trajao prodor njemačko-talijanskih snaga u Sjevernoj Africi, pod zapovjedništvom general-feldmaršala Erwina Rommela, u smjeru Sueskog kanala.
Krajem travnja 1942. godine izvršen je preustroj Vojne skupine Jug, prema planu »Slučaj plavi«, te su tako ustrojene Vojna skupina A (pod zapovjedništvom general-feldmaršala Wilhelma Lista) s ciljem prodora na Kavkaz (pothvat »Runolist« – njem. »Edelweiss«) i Vojna skupina B (pod zapovjedništvom general-feldmaršala Fedora von Bocka) s ciljem izbijanja na Kaspijsko jezero u području Bakua (pothvat »Braunschweig«). Navedena ofenziva započela je 28. lipnja 1942. godine te je do 9. kolovoza Vojna skupina A dostigla Kavkaz, a Vojna skupina B do 10. rujna stigla je do predgrađa Staljingrada (danas Volgograd) te širokim bojištem izbila na rijeku Volgu.
KRIM
Krim je kao područje naseljavanja poznat još iz vremena antike. Pojedine grčke države-gradovi na Krimu su osnivale svoje kolonije. Nakon Grka na Krim dolaze i Rimljani, a potom kratko Huni da bi zatim poluotok postao sastavni dio Bizantskog Carstva. Tijekom prodora mongolske Zlatne Horde u XIII. stoljeću na Krim započinje doseljavanje Tatara koje traje i tijekom cijelog XIV. stoljeća (Tatari su pripadali narodu turske jezične skupine iz altajske porodice). Krimski Tatari 1441. godine proglasili su svoj kanat koji je priznavao vrhovnu vlast Otomanskog Carstva. Kanat je postojao sve do 1784. godine kada je Krim zauzela carska Rusija koja odmah započinje s iseljavanjem tatarskog plemstva u Otomansko Carstvo. Ruska carica Katarina Velika započinje sa sustavnim naseljavanjem Krima Rusima, Ukrajincima, Armencima, Grcima, Bugarima, Talijanima, Židovima te svojim zemljacima Nijemcima.
Nakon početka Oktobarske revolucije u Rusiji 1917. godine proglašena je Narodna Republika Krim koju su samo mjesec dana nakon uspostave srušili boljševici te je proglašena Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika Krim. Tijekom 1921/22. godine od posljedica velike gladi umire 15% krimskih Tatara. Do 1927. godine sovjetske su vlasti tolerirale kulturnu autonomiju krimskih Tatara te uporabu arapskog pisma, međutim iste godine dolazi do ukidanja kulturne autonomije i uvođenja ruske ćirilice. Prema sovjetskim statističkim podatcima iz 1941. godine na Krimu je živjelo: 301 000 Rusa, 225 000 Tatara, 80 000 Ukrajinaca, 45 000 Židova, 43 000 Nijemaca, 16 000 Grka, 12 000 Bugara, 11 000 Armenaca i 2 000 Talijana.
Kao što je već spomenuto u prethodnom članku o okupaciji i kolaboraciji u Ukrajini, poluotok Krim ušao je u sastav Državnog povjerenstva Ukrajina (njem. »Reichskommessariat Ukraine«) kao jedan od šest glavnih okružja (njem. »Generalbezirke«). Glavno okružje Krim imalo je svoje sjedište u Simferopolju, sastojalo se od pet okružja (njem. »Kreisgebiete«), a na mjesto glavnog povjerenika (njem. »Generalkommissar«) imenovan je Alfred-Eduard Frauenfeld. Odmah nakon dolaska njemačkih snaga na Krim ugledni pripadnici krimskih Tatara osnivaju »Muslimansko povjerenstvo Krima« (predsjednik: Džemal Abdurešidov) koje potom osniva svoje podružnice u svim gradovima i selima naseljenim Tatarima. Djelovanjem navedenog povjerenstva do kraja 1942. godine obuhvaćeno oko 200 000 krimskih Tatara. Upravo će glavni povjerenik Frauenfeld iskoristiti iskazanu želju krimskih Tatara za suradnjom te će od članova Muslimanskog povjerenstva Krima ustrojiti sva lokalna tijela vlasti. Središnji odbor Muslimanskog povjerenstva Krima svoj je rad ustrojio putem šest odjela: odjel za borbu protiv sovjetskih partizana, odjel za postrojavanje i opremanje dragovoljačkih postrojbi, odjel za skrb o dragovoljcima i njihovim obiteljima, odjel za kulturu i religiju, odjel za promidžbu te odjel za upravna i gospodarska pitanja. Konačni cilj Muslimanskog povjerenstva Krima bilo je stvaranje tatarske države (na tradiciji bivšega tatarskog krimskog kanata) pod njemačkim protektoratom. Da bi pridobio povjerenje Tatara glavni povjerenik Frauenfeld odmah proklamira »povratak tatarskoj tradiciji« što je obuhvatilo ustrojavanje tatarskih škola (u kojima se umjesto na ruskoj ćirilici pisalo arapskim pismom), stvaranje tatarskih kulturnih ustanova te slobodno prakticiranje vjere.
Paralelno s izgradnjom civilne vlasti na Krimu ustrojava se i njemačka redarstvena vlast što je rezultiralo ustrojavanjem mjesta SS- i redarstvenog vođe Krim (njem. »SS-und Polizeiführer Krim«) sa sjedištem u Simferopolju, na koje je imenovan SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva Georg-Henning Graf von Bassewitz-Behr, a koji je bio podređen višem SS- i redarstvenom vođi Ukrajina. Nakon preustroja najviših njemačkih redarstvenih instanci na jugu Istočnog ratišta, 29. listopada 1943. godine, ustrojeno je mjesto višeg SS- i redarstvenog vođe Crno more (njem. »HSSPF Schwarzes See«) na koje je imenovan SS-general-poručnik i general-poručnik redarstva (njem. »SS-Gruppenführer und Generalleutnant der Polizei«) Ludolf-Hermann von Alvensleben (do 25. prosinca 1943), a potom navedeno mjesto preuzima SS-general i general redarstva (njem. »SS-Obergruppenführer und General der Polizei«) Richard Hildebrandt, koji ostaje na tom mjestu do njegova službenog gašenja 25. rujna 1944. godine. Višem SS- i redarstvenom vođi Crno more bili su podređeni SS- i redarstveni vođe: Krim, Dnjepropetrovsk i Nikolajev.
Viši SS- i redarstveni vođa Crno more bio je podređen najvišem SS- i redarstvenom vođi Ukrajina (njem. »Höchster SS-und Polizeiführer Ukraine«) SS-generalu i generalu redarstva Hansu Prützmannu. Najvažniji suradnik višeg SS- i redarstvenog vođe Crno more bio je zapovjednik redarstva poretka (njem. »Befehlshaber der Ordnungspolizei « – BdO) čija je temeljna zadaća bila osiguranje javnog reda i mira. Na navedeni položaj imenovan je general-bojnik redarstva Konrad Hitschler. Još kao zapovjednik redarstva poretka (njem. »Kommandeur der Ordnungspolizei « – KdO) pri SS- i redarstvenom vođi Krim tadašnji pukovnik oružništva Hitschler početkom 1942. godine od dragovoljaca iz redova krimskih Tatara ustrojava 14 redarstvenih satnija (1–14.). Do srpnja 1942. godine postojeće redarstvene satnije preustrojene su i popunjene novim dragovoljcima te je od njih postrojeno osam obrambenih bojni (njem. »Schutzmannschaftbataillon « 147–154.). Osim navedenih obrambenih bojni, koje su bile pokretne, ustrojena su na području Krima i tri zapovjedništva dragovoljačkih redarstvenih snaga (njem. »Polizei Freiwilligen Kommando« I, II, III) koja su pod svojim zapovjedništvom imala »samozaštitne« dragovoljačke redarstvene satnije (njem. »Selbstschutzkompanie«).
Za sve zadaće u domeni sigurnosnih službi bila je zadužena Pothvatna skupina D Redarstva sigurnosti i Sigurnosne službe (njem. »Einsatzgruppe D SIPO und SD/EG D«), pri čemu je Redarstvo sigurnosti (njem. »Sicherheitspolizei« – SIPO) činilo Tajno državno redarstvo (njem. »Geheimstaatspolizei« – GESTAPO) i Kriminalističko redarstvo (njem. »Kriminalpolizei« – KRIPO), dok je drugi dio bio Sigurnosna služba (»Sicherheitsdienst« – SD). Na čelu Pothvatne skupine D nalazio se SS-Oberführer (čin u SS-u između čina pukovnika i general-bojnika) Otto Ohlendorf. U sastavu Pothvatne skupine D nalazilo se nekoliko posebnih zapovjedništava (njem. »Sonderkommando « – SK): 10a, 10b, 11a, 11b i 12, koja su bila razmještena na području Krima. Do ožujka 1942. godine Pothvatna skupina D, uz njemačko osoblje (800 ljudi), u svom je sastavu imala još 4 000 tatarskih dragovoljaca. U navedenom periodu, prema izvješću zapovjednika Pothvatne skupine D SS-Oberführera Ohlendorfa, izvršena je zadaća »čišćenja« Krima od Židova pri čemu je u masovnim egzekucijama ubijena velika većina od 45 000 krimskih Židova (Ohledorfu je suđeno nakon rata u postupku protiv zapovjednika pothvatnih skupina na kojem je proglašen odgovornim za smrt 91 000 ljudi i osuđen na kaznu smrti vješanjem koja je izvršena 7. lipnja 1951. godine u zatvoru Landsberg).
Tijekom svibnja 1944. godine svih osam tatarskih obrambenih bojni povučeno je s Krima na područje Njemačke gdje su preustrojene te je od njih ustrojena Tatarska gorsko-lovačka pukovnija SS-a (njem. »Tartaren-Gebirgsjäger-Regimenent der SS«) jačine četiriju ojačanih gorskih bojnih. Navedena Tatarska gorsko-lovačka pukovnija početkom srpnja 1944. godine preustrojena je u Tatarski gorsko-lovački zdrug SS-a (njem. »Waffen-Gebirgsjäger-Brigade der SS tatarische Nr. 1«) jačine pet gorskih bojni. Zapovjednik pukovnije, a potom Tatarskog gorskog zdruga bio je SS-pukovnik (SS-Standartenführer) Willy Fortenbacher. Tatarski gorski zdrug angažiran je u borbama na području Mađarske tijekom kojih je imao ozbiljne gubitke u ljudstvu. Zdrug je službeno ugašen 31. prosinca 1944. godine, a od njegovih ostataka (tri slabe gorske bojne) postrojena je borbena skupina pod nazivom »Oružana skupina Krim« (njem. »Waffengruppe Krim«), koja je potom ušla u sastav »Istočnoturskog oružanog odreda Waffen-SS-a« (njem. »Ostturkischer-Waffenverband der SS«) u čijem je sastavu ostala do kraja rata. Krajem 1944. godine 831 tatarski dragovoljac raspoređen je u novopostrojenu 35. diviziju Waffen-SS-a.
Odmah nakon prodora 11. njemačke vojske na područje Krima njezin zapovjednik general von Manstein shvatio je da krimski Tatari predstavljaju potencijal koji je trebalo iskoristiti. Do siječnja 1942. godine u sklopu 11. vojske nalazila su se angažirana 8 684 krimska Tatara, uglavnom u svojstvu »pomoćnih dragovoljaca« (njem. »Hilfswilliger « – Hiwis). Nakon potpunog zauzimanja Krima u srpnju 1942. godine i odlaska 11. vojske Krim je stavljen u vojno-upravnom smislu pod nadležnost zapovjednika Oružanih snaga Ukrajina (njem. »Wehrmachtbefehlshaber Ukrai-ne«) generala zrakoplovstva Karla Kitzingera koji je na području Krima ustrojio tri vojno-upravna zapovjedništva (njem. »Feldkommandanturen «): 608, 751 i 810. Za operativno zapovjedništvo nad postrojbama na Krimu ustrojeno je mjesto zapovjednika Krima (njem. »Befehlshaber Krim«), što je ustvari bilo zapovjedništvo XXXXII. zbora koje je pod navedenim imenom zapovjednika Krima na istom djelovalo od 17. srpnja 1942. do 1. studenog 1943. godine. Dužnost zapovjednika Krima obnašao je general pješaštva Franz Mattenklott (17. srpnja 1942–27. travnja 1943), potom general pješaštva Helge Auleb (27. travnja–15. listopada 1943) i na kraju general-poručnik Friedrich Köchling (15. listopada–1. studenoga 1943). Zapovjedniku Krima bile su podređene: 153. poljska obučna divizija (njem. »Feldausbildungs- Division« – FAD) i 1. slovačka pješačka divizija. Od dragovoljaca krimskih Tatara pri zapovjedništvu Krima ustrojene su tri graditeljske bojne i tri opskrbne satnije.
Nakon povratka sovjetske vlasti na Krim već u siječnju 1945. godine započinje sustavno iseljavanje Tatara s Krima u središnju Aziju pod optužbom za suradnju s njemačkim okupatorom. Do sredine 1946. godine s Krima je iseljeno 181 000 Tatara, 14 500 Grka, 11 000 Bugara, 10 300 Armenaca i posljednjih 2 000 Talijana, dok se većina Nijemaca povukla još u svibnju 1944. godine zajedno s njemačkim snagama. Do 1954. godine Krim je bio dio Ruske Federativne Sovjetske Socijalističke Republike, a potom prelazi u sastav Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike. Od 1967. godine krimskim Tatarima službeno je dozvoljen povratak na Krim, a tijekom Gorbačove »perestrojke« 1989. godine Tatari su službeno »rehabilitirani « te ih se do tada na Krim vratilo oko 20 000. Nakon aneksije Krima od strane Ruske Federacije u travnju 2014. godine ruski predsjednik Putin službeno je »rehabilitirao« sve manjine na Krimu.
Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u svibnju 2016.
