Na stranicama magazina Vojna povijest dosad su objavljene tri analize o ukrajinskoj krizi. Prva u ožujku 2014., pod naslovom „Poučci ukrajinske krize: Ukrajina kao žrtva „Velike igre“ ili definitivni početak kraja unipolarnosti“, netom nakon što je kriza započela, i druga na prvu obljetnicu krize u ožujku 2015. pod naslovom „Ukrajina između Zapada i Istoka: ili između rata i mira“.
Treća, u veljači 2022. pod naslovom „Ukrajina: između Zapada i međunarodnog oružanog sukoba?“ Nažalost, u naslovima i u sadržaju studija (kolumni) iznesene projekcije ukrajinske krize nastale temeljem uvida u krizu i njezinu početnu transformaciju i karakter sukoba te ekstrahirane uvjerljive indikatore trenda pokazale su se točnima. Prediktivna teza u prvoj analizi ukazivala je da je Ukrajina žrtva u geostrateškoj igri Zapada i Ruske Federacije. Druga je, pak, teza dokazivala da nakon protupravne aneksije Krima Ukrajina kao država koju smo poznavali od tada više ne postoji niti će postojati u predvidivoj budućnosti. Treća je, pak, teza dokazivala da rješenje kompleksne desetljetne ukrajinske krize, kao jednog od središnjih svjetskih žarišta s mogućnošću daljnje eskalacije sukoba ima dva aspekta. Prvi se odnosio na modele rješenja krize.
Prema ekspertnim analizama (38 ukrajinskih i 27 inozemnih) iz istraživanja New Europe Centera, rang-lista izvjesnih scenarija bila jest: „status quo“, zamrznuti sukob i ruska invazija. Drugi se aspekt odnosio na moguću rusku invaziju i izbijanje međudržavnog oružanog sukoba. Argumentirana je iracionalnost rata, konkretno nemogućnost ostvarivanja ruskih strateških ciljeva invazijom na Ukrajinu. Dvostoljetne neopovrgnute zakonitosti socijalnoznanstvene teorije o ratu dokazuju da je rat nastavak politike drugim sredstvima i time, ma kako brutalan i nehuman, instrument racionalne strateške politike.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2022.
