U travnju ove godine nakladnik Despot infinitus objavio je knjigu „Bizant i rat: Temeljna vojna i ratovodstvena obilježja bizantskoga društva 600. – 1453.“ autora Hrvoja Spajića. Riječ je, naime, o sažetome prikazu vojne povijesti i strategije Bizanta od 7. stoljeća pa sve do njegove propasti u 15. stoljeću.
Spominjući u uvodu zašto se odlučio napisati knjigu o Bizantu, autor je istaknuo da je riječ o iznimno važnim temama iz vojne povijesti kasne antike i ranosrednjovjekovlja te velike civilizacije, čije je razumijevanje neophodno za sva promišljanja o prošlosti jugoistočne Europe i Bliskoga istoka.
Knjiga je strukturirana u šest tematski poredanih poglavlja, a sva posjeduju logičnu strukturu, dok se na njezinu kraju nalaze zaključak, kronologija, popis istaknutijih bizantskih careva i glosarij. Svako poglavlje započinje obradom pitanja koja se u tome poglavlju pojavljuju, a njih prate teorijska elaboriranja utemeljena na relevantnoj faktografiji. Elaboriranja su u svim poglavljima usklađena s unutarnjom logikom ponajprije vojnih fenomena obrađenih i utemeljenih na recentnoj stručnoj literaturi.
U knjizi se nalazi 214 bilježaka u kojima autor upućuje čitatelja na svjetski relevantnu literaturu u kojoj oni najradoznalniji uvijek mogu upotpuniti materijal obrađen u ovome djelu. Tekst prati 45 fotografija (crno-bijelih i u boji) i dvije zemljopisno-povijesne karte u boji, zahvaljujući čemu tekst posjeduje i vizualne opise neophodne za razumijevanje brojnih bizantoloških tema.
Knjiga ima indeks koji čitatelju omogućuje jednostavnije snalaženje u iščitavanju i traženju određenoga dijela teksta.
U zaključku autor nastoji objasniti da je bizantska država uspjela preživjeti kao istaknuta sila na Balkanu i istočnome Mediteranu sve do konca 12. stoljeća jer je vrlo uspješno održavala fiskalni aparat koji je mogao podnositi teret troška održavanja jedne uspješne i dobro organizirane vojske. K tome autor dodaje da je jedan od najvažnijih razloga njegove dugotrajnosti i uspjeha bio dobro organizirani sustav logističke podrške, koji je funkcionirao gotovo sve do samoga kraja. Taktičke naredbe i disciplina smatrani su kod Bizantinaca ključnim elementima u postizanju uspjeha. S druge strane, Bizant nije bio Rim. Srednjovjekovno Istočno Rimsko Carstvo uistinu je bilo srednjovjekovno carstvo, i ono je iznjedrilo isti razvoj društvene organizacije, političkih struktura i ekonomske evolucije kao što je bio slučaj i s njegovim susjedima.
Na koncu, autor naglašava da je Bizant uvijek bio u stanju rata, uvijek imajući nekoga protivnika ili potencijalnoga neprijatelja na jednome ili drugome kraju svojih teritorijalnih granica. Takva situacija neizbježno je utjecala na čitavu povijest Carstva i barem djelomično – ako ne i u potpunosti – oblikovala njegovu društvenu strukturu kao i način na koji su se država i politički sustav mogli razvijati. Bizant je vodio rat protiv svojih neprijatelja u razdoblju od nekih 700 godina, od 7. do 15. stoljeća. U tome smislu, zaključuje autor, mogli bismo utvrditi da je rat učinio Bizant onakvim kakav je bio.