Neuspjeh demijetskoga pohoda nije okončao veliki križarski pothvat koji je Inocent III. pokrenuo 1213. godine. Što se ticalo Honorija III., obveze Fridrika II. i dalje su vrijedile.
One su tvorile središnji praktični, kao i simbolički element u papinsko-carskim pregovorima. Fridrik je opetovao svoju predanost 1223. i 1225. godine. Filip II. Francuski zavještao je 150 000 livri za projekt godine 1223., možda iz grižnje savjesti.
Križarska vojna, naime, i dalje se koristila kao sredstvo rješavanja političkih sporova. U Engleskoj je godine 1222. nametnut porez u korist Jeruzalemskoga Kraljevstva, čiji je prihod trebao novčano poduprijeti križare na putu za Istok. Ivan Brienneski, jeruzalemski kralj, posjetio je 1223. godine Zapad, nastojeći ishoditi pomoć. Papinski legati i mjesni biskupi nastavili su propovijedati i okupljati križonoše („crucesignati“); majstor Hubert, koji je 1227. godine novačio u Engleskoj, vodio je pisani registar onih koji su uzeli križ. Prvi put je novi propovjednički red fratara dominikanaca uposlen u Engleskoj pod pokroviteljstvom Petra des Rochesa. U roku od nekoliko godina oni i franjevci zagospodarili su riječju križa („verbum crucis“). Križarske predodžbe i prakse, međutim, bitno su se promijenile u 13. stoljeću. Uzimanje je križa naznačivalo unutarnju duhovnu predanost koja nije bila ograničena samo na određeno vojno pregnuće.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. travnja 2019.