Nakon što je početkom siječnja 1992. godine potpisano Sarajevsko primirje, u Hrvatskoj su jenjala borbena djelovanja. To je omogućilo snagama Jugoslavenske narodne armije (JNA) da se, u skladu s odredbama mirovnoga sporazuma, nastave organizirano izvlačiti s hrvatskoga teritorija, pri čemu su izvlačili i značajne količine naoružanja na područje susjedne Bosne i Hercegovine (BiH).
No unatoč potpisivanju Sarajevskoga sporazuma o prekidu vatre, veći dio ugroženih krajeva Hrvatske i dalje je trpio česte napade topništvom, koji su donosili golema razaranja i stradavanja, posebno civilnoga stanovništva. Pješačke borbe svedene su na povremene okršaje nižega intenziteta te je postupno rat u Hrvatskoj ušao u pasivnu fazu. Situacija na vinkovačkoj bojišnici i dalje je bila nesigurna, zbog čega je veći dio postrojbi 83. samostalnog zagrebačkog bataljuna HV-a sve do kasnoga proljeća 1992. godine držao položaje na toj bojišnici. Procijenivši da je rat u Hrvatskoj ušao u dugotrajnu pasivnu fazu, u kojoj se zbog primirja neće izvoditi borbene aktivnosti većih razmjera, Martin Cruickshank odlučio je istupiti iz redova Samostalnoga voda iz Sesvetskoga Kraljevca, koji se u međuvremenu priključio u sastav 83. bataljuna.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. prosinca 2020.