Kao i u kontekstu novonastalih i jedinstvenih borbenih tenkova kao okosnice snaga oklopništva nakon Drugoga svjetskog rata, Sovjeti su u doba hladnoga rata i druge polovice 20. stoljeća uveli i razne druge inovativnosti na tome području, prvenstveno u kontekstu raznih budućih borbenih transportera u okviru novih, inovativnih modela i vrsta koje su tada prvi put predstavili ondašnjoj europskoj, pa tako i svjetskoj sceni.
Međutim, osim samih tenkova, u čiji su budući i daljnji razvoj radikalno počeli uvoditi inovacije gotovo od samoga početka druge polovice prethodnoga stoljeća, načinivši tako revolucionarne napretke poput T-55 u prvome redu – prvoga poslijeratnog borbenog tenka (jedinstvenoga spoja srednjega i teškoga tenka) koji je zamijenio te u povijest zauvijek otpisao dotadašnje lake, srednje i teške tenkove, čija su ideja i koncept ubrzo kopirani i preuzeti nadaleko i naširoko (uključujući prvenstveno njihove zapadne suparnike), koji je, između ostaloga, bio opremljen i toplinskim odnosno infracrvenim reflektorom „Luna“ za noćno gađanje (ideja preuzeta od njemačkoga tenka Pz-V Panter iz Drugoga svjetskog rata i njihova sustava „Uhu“; „Sova“), inovacije su vidljive kod uvođenja automatiziranoga sustava upravljanja vatrom, glatkocijevnoga topa s mogućnosti ispaljivanja moćnih kinetičkih penetratora, odnosno potkalibarnih pancirnih granata i kumulativnih naboja (APFSDS i HEAT) na tenku T-62, preko danas standardnoga, suvremenoga kompozitno-višeslojnog i reaktivnog oklopa (serije „Kontakt“), automatiziranoga punjača granata te mogućnosti ispaljivanja navođenih protuoklopnih raketa (9K112 „Kobra“ i 9M119 „Svir“) na revolucionarnome T-64, pa sve do prvih automatiziranih aktivnih sustava zaštite za tenkove u okviru proturaketnih projektila te elektrooptičkih ometača (sustavi „Drozd“ i „Štora“; „Zavjesa“).
Do takvih i sličnih tehničkih inovacija i revolucionarnih napredaka u kontekstu borbenih transportera kao još jednoga ogranka oklopnih i mehaniziranih snaga nije došlo naglo i trenutno, odnosno te vrste borbenih vozila u početku nisu razvijane tako rapidno i toliko radikalno, nego je još uvijek trebalo proći relativno kratko, no određeno vrijeme u okviru idućih dvadesetak godina kako bi i na tome polju počeli predstavljati razne inovacije i nove vrste, kao što su to, primjerice, činili u kontekstu razvoja samih tenkova. Sovjetska Crvena armija još je prije početka Drugoga svjetskog rata, poglavito na temelju razmatranja tadašnjega njemačkog „Wehrmachta“ (obrambenih snaga), gotovo bila ukorak s njima te su zajedno vodili razvoj tadašnjih klasičnih borbenih vozila na kotače (u 4 x 4, 6 x 6 i 8 x 8 konfiguracijama), namijenjenih prvenstveno za izvidničke, patrolne i potporne zadatke, prvenstveno zahvaljujući njihovoj vojno-taktičkoj i tehničkoj suradnji, posebice onoj u okviru pakta o nenapadanju iz 1939. godine, zbog kojega su i sami, na temelju njemačkih Psw-222, 223 i 234 („Panzerspahwagen“ = „oklopno izvidničko vozilo“), načinili vlastitu BA seriju („Bronevoj Avtomobil“ = „borbeni automobil“) vozila (BA-10, 20 i 64).
Upravo je razmatranjem toga podosta ironično što je unatoč tomu ta ista Crvena armija s druge strane za vrijeme rata imala veliki taktički, a zatim i tehnički nedostatak na području bilo kakve vrste transportera, koji su u njezinu kontekstu bili doslovce nepostojeći (upravo su iz toga razloga najviše i jedino korišteni tada uobičajeni američki polugusjeničari M-2, M-3 i M-5 te britanski transportni gusjeničari „Universal Carrier“ = „univerzalni nosač“, koji su za vrijeme rata u ograničenim količinama dostavljani putem poznatoga „Lend-Lease“ programa).
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. studenog 2019.