Naslovnica

Susret na Elbi 1945. godine

Amerikanci i Sovjeti nisu se prvi put susreli na ratištu koncem travnja 1945., nego gotovo šest mjeseci ranije, 18. listopada 1944.
25. veljače 2019. u 14:05 1 komentara 1405 prikaza
Foto: Arhiva VL

Jedna od najpoznatijih fotografija iz Drugoga svjetskog rata nesumnjivo je ona koja prikazuje prvi susret američkih i sovjetskih vojnika. Snimljena je 25. travnja 1945. na rijeci Elbi, u srcu Njemačke, a prikazuje euforični stisak ruku Yankeeja i Crvenoarmejaca - ratnih saveznika na koje tada još nije pala sjenka Hladnoga rata.

SVJEDOČANSTVA "Zadnja tri mjeseca nismo imali što jesti"

Sudionici toga povijesnoga susreta bili su vojnici jedne isturene patrole američke 69. divizije i Crvenoarmejci iz 58. gardijske divizije. I jedni i drugi prešli su gotovo pola Europe dok su napokon doprli do obala Elbe. Susreli su se kod mjesta Torgau, nekih 120 kilometara južno od Berlina, a njihov je stisak ruku značio da je Hitlerova Njemačka konačno presječena na dva dijela i da kraj rata nije daleko. Sve su ovo povijesne činjenice i one su potpuno istinite. Sve osim jedne, i to one najvažnije.

Naime, Amerikanci i Sovjeti nisu se prvi put susreli na ratištu koncem travnja 1945., nego skoro šest mjeseci ranije. Drugo, povijesni “susret na Elbi“ uopće se nije dogodio na Elbi nego u Jugoslaviji, na prašnjavoj i izlokanoj cesti kod Aranđelovca. I treće, sudionici toga povijesnoga prvoga zagrljaja sovjetskih i američkih vojnika u Drugome svjetskom ratu nisu bili oni koje smo gore spomenuli, već članovi Nezavisne vojne misije SAD-a kod maršala Tita i Crvenoarmejci iz sastava Trećega ukrajinskoga fronta maršala Tolbuhina.

Ovu neobičnu i malo poznatu priču o “susretu na Elbi“ kod Aranđelovca iznio je bivši američki diplomat i vojnik Charles Thayer u svojoj memoarskoj knjizi „Hands Across Caviar“ („Ruke preko kavijara“). Thayer je bio član američke vojne misije u Jugoslaviji i osobno je prisustvovao tom događaju. Kao kuriozitet dodajmo da je u toj američkoj misiji bio i jedan naš čovjek, Walter W. Muselin, sin hrvatskoga iseljenika iz okolice Čazme. Upravo je Muselin tasterom svoje radiostanice “otkucao“ u susretu“ kod Aranđelovca. Ali, pođimo redom.

Sudionici susreta kod Aranđelovca došli su u Jugoslaviju pod različitim okolnostima: sovjetski vojnici kroz borbe sve od Staljingrada, a Amerikanci mnogo komotnije - zrakoplovom iz Barija. Njihova „nezavisna misija“ osnovana je prije svega zato da bi Amerikanci pokazali neovisnost o britanskim saveznicima, koji su inače pokazivali pravo na predvodničku ulogu u „jugoslavenskim poslovima“. Zato je pukovnik William Donovan, šef američke obavještajne službe OSS, inzistirao upravo na takvom pomalo provokativnom nazivu - „Indenpendent U. S, Military Mission to Marshal Tito“. Sporazum o upućivanju te misije u Jugoslaviju Donovan je osobno utanačio s Titom prilikom susreta u Caserti, u Italiji, 10. kolovoza 1944. godine.

Samo četiri dana kasnije sedmeročlana skupina Amerikanaca poletjela je iz Barija na Vis. Predvodio ih je pukovnik Ellery C. Huntington, tada već pedesetogodišnjak, inače Donovanov osobni prijatelj i poznati odvjetnik iz njujorškoga „Wall Streeta“. Njegov zamjenik i „analitičar“ misije bio je major Charles Thayer. Ovaj 34 godišnjak imao je diplomu čuvene vojne akademije „West Point“ i diplomatsko iskustvo tajnika američkih veleposlanstava u Moskvi i Berlinu. Walteru Muselinu pripala je uloga prevoditelja i radiotelegrafista. Misija pukovnika Huntingtona zadržala se kraće vrijeme na Visu, a zatim proslijedila zrakoplovom u Srbiju, u Prokuplje. U početku je njihova baza bila u Bojniku, odakle su s jedinicama NOVJ-a napredovali prema Beogradu. Već je mjesec listopad 1944., s istoka sve bliže dopire grmljavina sovjetskih topova, a Nijemci grčevito brane onaj sve uži koridor koji im je još preostao za izvlačenje preostalih postrojbi s Balkana. U Valjevu su se tih dana našle na okupu tri savezničke vojne misije: američka pod vodstvom pukovnika Huntingtona, britanska predvođena brigadirom MacLeanom i sovjetska kojoj je na čelu bio general poručnik Kisiljev.

SVJEDOČANSTVA Hrvatski pomorski legionar i emigrant

Bitka za Beograd samo što nije započela i svi s nestrpljenjem očekuju znak za pokret prema glavnom gradu. Zato je s oduševljenjem dočekana odluka partizanskoga stožera da se premjesti u Aranđelovac, još četrdesetak kilometara bliže Beogradu. Članovi savezničkih misija odmah su se utrpali u svoje džipove i priključili koloni. Kako piše Thayer, putovanje nije bilo ni malo ugodno, jer vozili su se uskom, izrovanom i prašnjavom cestom. S obzirom na to da je šef sovjetske misije imao najviši čin, dobio je prednost i vozio se u prvom džipu. MacLean je kao brigadir zauzeo drugi položaj, dok je Amerikancima pripalo nezavidno mjesto na začelju. Neobično je u tom poretku bilo to što je upravo šef američke misije imao najduži vojnički staž. Međutim, on je bio samo pukovnik - „zbog nekakvog šugavog kompleksa kojim su bili zaraženi kako Ministarstvo rata, tako i Ministarstvo vanjskih poslova“, kaže Thayer i dodaje: „Tako smo se mi četrdeset kilometara kotrljali kroz oblake prašine Rusije i Britanske imperije“.

Povremeno bi susretali partizanske kolone koje su se probijale kroz prašinu. Borci su bili prljavi, umorni, ali na oprezu i spremni za borbu. Petnaestak kilometara prije Aranđelovca naišli su na skupinu vojnika koji su se kretali na zapad. I oni su bili umorni, a njihove odore zgužvane i prašne. Bilo ih je četrdeset ili pedeset, na čelu s jednim poručnikom. „Pomislili smo“ - piše Thayer – „da je to još jedna partizanska patrola koja se vraća s izviđanja... Ali tada odjednom zapazih nešto neobično. Isprva to nisam mogao objasniti, a onda povikah Huntingtonu koji je sjedio do mene: ‘Pogledajte, njihove su kape drukčije! Imaju srp i čekić na njima. Vidite li koliko medalja imaju na grudima? To nisu partizani. To su Rusi!“ Šef sovjetske misije, general Kisilev, također je uočio svoje zemljake i naredio da se zaustavi njegov džip. Počeo se rukovati s iznenađenim vojnicima koji su ga promatrali s nevjericom. Generalova čista odora i zlatom izvezene epolete toliko su odudarali od njihove prašnjave i zgužvane odjeće da ih je jedva uvjerio kako pripadaju istoj vojsci. Charles Thayer dobro je govorio ruski pa se i on umiješao u razgovor. Upitao je sovjetske vojnike odakle dolaze. Poveo se ovaj dijalog: - Došli smo od Staljingrada, preko Rumunjske i Bugarske. Ali, žao nam je, mi ne govorimo srpski. - Pa ni ja ne govorim srpski! Zar ne razumijete što vam govorim na ruskom? - Ne, gospodine, ne razumijemo. Vidite, mi uopće ne znamo govoriti srpski. - Ali vi ste razumjeli što sam vas pitao.

Nevjericu na njihovim licima zamijenilo je čuđenje. Odjednom, iz gomile je neki mladi vojnik zavikao: „Pa naravno, drugovi, on govori ruski! To je ruski... On je Amerikanac, naš saveznik!“

Zbunjeni izrazi njihovih lica, nastavlja Thayer svoju priču, postepeno su prelazili u osmijeh. U gomili su nagrnuli oko nas, opipavajući naše uniforme i opremu. - Amerikanci! Mi smo se spojili s Amerikancima! Već idućega trenutka kao da se otvorio pakao. Pojavile su se boce šljivovice, Rusi su pohlepno pili, a zatim bi dograbili najbližeg “saveznika“, izljubili ga u oba obraza i povukli u divlji ples. - Amerikanci! Angličani! Partizani! Krasnoarmejci! Svi smo zajedno... Hitler je pobijeđen i rat je gotov! - Skoro gotov, drugovi, umiješao se general Kisiliev. - Moramo se još malo boriti. Poručnik koji je zapovijedao patrolom shvatio je mig. Oštro je izdao nekoliko naredbi i sovjetski su vojnici u tren oka opet bili u stroju. Uspentrali smo se na naše džipove i polagano provezli ispred njihove kolone, dok nam je poručnik vojnički salutirao“, završava Thayer svoju priču.

Tako je protekao taj “susret na Elbi“ usred Jugoslavije. Kada su Amerikanci pola sata kasnije stigli u Aranđelovac, šef misije, pukovnik Huntington, naredio je naredniku Muselinu da odmah pripremi radiostanicu za predaju hitne poruke. Ubrzo zatim u Washington je otpremljen „flash“ da je „Nezavisna vojna misija SAD kod maršala Tita uspostavila kontakt s Tolbuhinovim Trećim ukrajinskim frontom“.

Dogodilo se to 18. listopada 1944. godine. Toga istoga dana Eisenhower i Montgomery bili su u Bruxellesu i tek planirali svoju zimsku ofenzivu koja će ih dovesti do obala Rajne. Između njihovih vojski i sovjetskih postrojbi maršala Žukova bilo je još 800 kilometara neprijateljskoga područja. Proći će još gotovo šest mjeseci do susreta na Elbi, kod gradića Torgau.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2012. 

IZ NOVOG BROJA Treća i četvrta generacija borbenih aviona zrakoplova SSSR-a IZ NOVOG BROJA Talijanski zračni zbor u "Bitki za Britaniju" DRUGI SVJETSKI RAT Tko je bio Rudi Čajavec?
 
  • Brankko:

    Rijeka koja se na češkom zove Labe i na njemačkom Elbe -- za nas Hrvate to je rijeka LABA. Na hrvatskom se jeziku već desetljećima govori o susretu na LABI, a ne na "Elbi". -- Kao što je na primjer ... prikaži još! rijeka koju mi zovemo Dunav -- na njemačkom Donau, na slovačkom Dunaj, na mađarskom Duna, na rumunjskom Dunărea, na ukrajinskom Dunaj... i na jezicima čija područja nisu na Dunavu, npr. na slovenskom Donava, na grčkom Dúnavis, na talijanskom Danubio, na engleskom Danube itd.