Pojava i tehnološki razvoj helikoptera u prvoj polovici 20. stoljeća tekao je nešto manje uspješno nego razvoj aviona, kod kojega je od prvoga leta braće Wright do borbene primjene u Prvome svjetskom ratu prošlo tek desetak godina.
Helikopter će, iako teoretski začet mnogo ranije, svoju afirmaciju kao borbeno sredstvo doživjeti tek u Drugome svjetskom ratu. Razlozi tomu leže ponajprije u dosta strmoj trajektoriji razvoja helikoptera u odnosu na trajektoriju razvoja aviona, ponajprije zbog mnogo veće složenosti koncepta na koji helikopter ostvaruje let u odnosu na avion. Ovdje će taj koncept biti tek suštinski objašnjen.
Osnovna komponenta helikoptera je rotor, koji se sastoji od krakova. Ti krakovi su zapravo aeroprofili ili ono što kod aviona nazivamo krilo, površina koja stvara uzgonsku silu koja propinje letjelicu na način da stvara podtlak na gornjoj površini aeroprofila. Da bi se ovo dogodilo, krilo mora biti u stalnome pokretu u odnosu na zrak, a to se kod helikoptera postiže rotacijom dvaju ili više krakova oko središnje osi rotora. Snaga za vrtnju rotoru predaje se od strane motora, koji su s njime vratilom povezani preko reduktora (uređaja koji smanjuje broj okretaja, a povećava zakretni moment).
Druga ključna komponenta svakoga helikoptera je repni rotor, čija je rezultantna sila uvijek usmjerena u bočnome smjeru kao protuteža; kada ne bi postojao repni rotor, helikopter bi se neprestano okretao u smjeru suprotnomu od smjera vrtnje glavnoga rotora. Repni i glavni rotor povezuje transmisija, kako bi se postigla ujednačenost u radu te kako bi se izbjegao dodatni pogonski izvor za repni rotor.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2019.
