Topništvo je poslije Drugoga svjetskog rata djelomice izgubilo nekadašnji značaj i zamijenili su ga raketni sustavi, ali početkom dvadesetih godina 21. stoljeća, „zahvaljujući“ ratu u Ukrajini, ponovno se vraća na bojišnicu.
Topovi su uvijek bili „ekonomičniji“ od raketa i zrakoplovnih bombi, premda je njihova proizvodnja (posebice superteških topova) dulje trajala, a zahtijevaju i postojanje snažne industrije koja je u stanju osim topova proizvoditi i dovoljno streljiva, posebice za intenzivna i dugotrajna bombardiranja protivničkih položaja. Najveći problem predstavljaju razne namjene i potrebe raznih vrsta topništva, stoga se usporedno razvijalo poljsko i brdsko, opsadno i obalno, zatim protuzrakoplovno, a konačno i protutenkovsko topništvo, koje u sastavu austrougarskih vojnih postrojbi nije imalo veliku ulogu. Bivše tvrđavsko topništvo izgubilo je prijašnju važnost, a mobilno topništvo najvećeg kalibra bilo je u stanju još u Prvome svjetskom ratu nadvladati tvrđavsko topništvo, što primjerice u Francuskoj nije bilo potpuno shvaćeno i ogromna novčana sredstva utrošena su u međuratnom razdoblju na gradnju Maginotove obrambene crte koju su Nijemci u napadu na Francusku 1940. godine jednostavno zaobišli. Vrlo pokretne bitnice danas podupiru napredovanje pješaštva i tenkova, čiji su topovi pretežito namijenjeni borbi protiv neprijateljskih tenkova, stoga u odnosu na suvremene topove i haubice imaju relativno malen domet. U Prvome svjetskom ratu od djelovanja topništva poginulo je najviše vojnika na svim bojišnicama, premda se ta „zasluga“ često pripisuje strojnicama. Dugotrajna baražna paljba prije pješačkih napada ili obrambena paljba tijekom samog napada desetkovala je redove napadajućeg pješaštva ili onog koje se skrivalo u rovovima čekajući napad, uništavala pozadinske instalacije i prekidala vezu s prednjim položajima. Sve zaraćene strane rabile su brojne topova svih vrsta, namjena, kalibara i različite dobi, a Austro-Ugarska nije bila iznimka, jer je također rabila skoro već „muzejske“ topove iz sredine 19. stoljeća, često i na prvim crtama bojišnice. Novijih topova i haubica nikad nije bilo dovoljno, tako su do kraja rata rabljeni stari, ali i izumljeni novi tipovi te proizvođene veće ili manje serije topova i haubica kao pojačanje ili zamjena uništenih bitnica.
Kalibri topova također su bili „svojevoljni“: Austro-Ugarska i Njemačka uvele su u naoružanje topove „neobičnog“ kalibra 7,7 cm; njihovi topnici mogli su rabiti zarobljene protivničke topove kalibra 75 ili 76,2 mm nakon što su im cijevi proširene na veći kalibar, dok protivnik nije mogao ispaljivati vlastito streljivo iz zarobljenih austrougarskih i njemačkih topova. Na bojišnici su se u to doba pojavili i suvremeni bacači mina i granata, manjih protežnosti, mase i dometa od topova, ali zahvaljujući sve većim kalibrima vrlo uspješni na manjim udaljenostima u rovovskom ratu. Novost su bili i zračni (pneumatski) minobacači relativno velikog dometa, a bilo ih je i lakše skrivati, jer su bili tiši i manje uočljivi od minobacača s barutnim pogonskim punjenjem. Strojnice su do 1903. godine također bile dio austrougarskog topništva te se ovdje opisuju glavni tipovi i njihova svojstva. Austrougarska kopnena vojska, kao i vojske drugih država uoči Prvoga svjetskog rata, promatrala je topništvo u skladu s Napoleonovim načelom njegove uporabe kao brzog i pokretnog vida vojske koji je trebao djelovati zajedno s pješaštvom i konjaništvom i podupirati ih na prvim crtama bojišnice. Tako su laki i teški poljski topovi, kao i haubice austrougarske vojske, pripadali kategoriji lakih i srednjih topova, dok su oružja velikog kalibra (mužari i haubice) bila namijenjena obrani vlastitih i uništavanju protivničkih stalnih utvrđenja. Kad je rat postao statičan i pretvorio se u rovovski rat, zahtijevani su i proizvođeni poljski topovi sve većih kalibara, što nije mijenjalo status quo, jer se i vojska sve dublje ukopavala.
Veliku ulogu u ratu trebala su igrati stalna utvrđenja, također opremana najnovijim teškim mužarima i haubicama, ali zbog štednje početkom rata nisu bila dostatno naoružana ni sposobna za dugotrajni rat. Tijekom rata, 1916. godine, reorganizirano je poljsko, jahačko, brdsko i tvrđavsko topništvo na osnovi ratnih iskustava, poljskom topništvu dodijeljen je dio cijevi tvrđavskog topništva, a u naoružanje su ušli i novi topovi. Svaka divizija pješaštva (Truppendivision) trebala je raspolagati sa 68 cijevi u okviru jedne topničke brigade, sastavljene od jedne pukovnije poljskih topova (četiri poljske topničke bitnice s ukupno 24 topa), jedne pukovnije poljskih haubica (šest haubičkih bitnica s ukupno 36 haubica), kao i jedne divizije teških poljskih topova i haubica (s dvije bitnice: jednom od četiri teška topa, a drugom od četiri haubice). Ujedno je zborno topništvo raspolagalo s još tri teške topničke divizije s ukupno 24 cijevi. Odlučeno je povećati broj haubica za ukupno 100 bitnica (!), što je prvotno omogućeno uključivanjem tvrđavskih topova u sastav teških poljskih topničkih pukovnija, a poslije uvođenjem u naoružanje novih poljskih haubica. Posebnu ulogu u austrougarskim oružanim snagama imali su manji i lagani brdski topovi, primjerice za rat u Alpama, ali slična oružja imala je i protivnička talijanska vojska. Brdsko topništvo trebalo je raspolagati s 84 topovske i 42 haubičke bitnice u sklopu ukupno 14 pukovnija brdskog topništva. Godine 1916. bilo je opremljeno samo deset pukovnija i planirano je osnovati još 26 pukovnija i povećati njihov broj na 36. Posljedica je bio manji broj bitnica, kao i topova i haubica u pojedinim bitnicama. Kod reorganizacije tvrđavskog topništva stariji topovi zamijenjeni su novijima, ali su i oni, kako je spomenuto, također morali djelovati na raznim bojišnicama. Neke utvrde u pozadini nisu ni pojačavane, jer su pojačanja poslana na dunavsku granicu.
Zahvaljujući dalekovidnosti nekolicine generala i inženjera, Austro-Ugarska je prije rata počela pravodobno proizvoditi superteške mužare i haubice koje se, zahvaljujući tehničkoj snalažljivosti projektanata, moglo relativno brzo prebacivati na mjesta gdje su bili potrebni. Tako su mužari kalibra 30,5 cm početkom rata bili od pomoći i njemačkom savezniku u Belgiji, ali prebačeni su uskoro na rusku bojišnicu, gdje su Austrijancima bili potrebniji. Zanimljivo je spomenuti kako su 1915.-17. godine neke austrougarske topničke postrojbe poslane u u pomoć Turskoj, primjerice motorizirana mužarska bitnica br. 9 s dva mužara M. 98 kalibra 24 cm, bitnica haubica br. 36 s poljskim haubicama M. 14 kalibra 15 cm, dvije bitnice brdskog topništva, br. 1/4 iz Budimpešte i br. 2/6 iz Košica, obje s brdskim topovima M. 15 kalibra 7,5 cm, kao i topnička bitnica br. 20 s poljskim topovima M. 15 kalibra 10,4 cm, zajedno s motoriziranim transportnim, sanitetskim i školskim postrojbama, pozadinskim zapovjedništvom skupine i vojnim poštanskim uredom br. 452 (koji je djelovao u Aleppu). Prvotno su djelovale na galipoljskoj, a poslije – sve do 1918. godine – u Mezopotamiji i na palestinskoj bojišnici. Jedan vod haubica M. 14 kalibra 15 cm uspio je 14. svibnja 1916. godine potopiti kod Smirne/Izmira britanski monitor M 30. Još jedna reorganizacija poljskog topništva slijedila je 1918. godine, kad su postojeće poljske topovske i haubičke pukovnije (Feldkanonenodnosno Feldhaubitz-Regimenter) dobile zajednički naziv poljske topničke pukovnije (Feldartillerie-Regimenter). Kod jahačkog topništva svakoj konjaničkoj diviziji dodijeljena je njena vlastita brigada poljskog topništva, a konjaničke poljske topničke pukovnije dobile su ispred broja i slovo K (Kavallerie). U konačnici rata protiv Italije na jugozapadnoj bojišnici rabljeni su uz brdske topove čak i najteži topovi i haubice, čije su granate mogle gađati ciljeve iza visokih brda. Austrougarsko poduzeće Škoda prednjačilo je kod uvođenja novih rješenja i tipova topova (unatoč današnjem uvjerenju o zaostalosti crno-žute Monarhije). Niz austrougarskih oružja ostao je u službi drugih država sve do Drugoga svjetskog rata, a u međuratnom razdoblju služio i pobjednicima za kopiranje i daljnji razvoj vlastitih topova istog ili sličnog kalibra.
Početkom 20. stoljeća topništvo je kao vid kopnene vojske dobivalo u većini država sve veću ulogu, ali u Austro-Ugarskoj bilo je manje cijenjeno od tradicionalnog elitnog konjaništva. Dvije institucije na čelu topništva austrijskog carstva (Kaisertum Österreich) bile su od 1848. godine izravno podređene Dvorskom ratnom vijeću (Hofkriegsrat): prva je bila Generalna uprava topništva (General-Artilleriedirektion) kao „vlasnik“ topova, a druga Glavni odjel za topove (Hauptzeugamt), zadužen za organizaciju, administraciju, znanstvene radove, proizvodnju i dodjelu tvoriva i oružja, kao i izdavanje udžbenika za topništvo. Obje institucije spojene su 1849. godine u novu Generalnu upravu topništva, s generalnim upraviteljem (direktorom) topništva kao glavnim zapovjednikom tog vida vojske. Tadašnji direktor, nadvojvoda Ludwig, borio se svim silama protiv stavljanja topničke uprave pod nadzor Ministarstva rata (Kriegsministerium), što je ipak ostvareno kad ga je iste godine na tom položaju zamijenio general topništva (Feldzeugmeister) Vincenz Augustin, koji nije pripadao vladajućoj dinastiji Habsburg i nije ga smetao podređeni položaj. Još 1854. godine osnovan je stalni Topnički odbor (Artillerie-Komitee) za tehnička i znanstvena pitanja, kao i topnički stožer od časnika koji su stajali na raspolaganju, kako se ne bi odvajalo najbolje časnike iz aktivnih postrojbi za privremenu službu u tom odboru. U okviru nove organizacije stvoreni su 1850. godine zapovjedni uredi topničkih inspektora (Artillerie-Inspekteur) u Pragu (za Češku), Olmoucu (za Moravsku, Šleziju i Galiciju, koji je uskoro priključen zapovjednom uredu u Pragu), Grazu (za Unutarnju Austriju, Hrvatsku, Istru i Dalmaciju), Budimpešti (za Mađarsku, Sedmograđe/Transilvaniju, Srijem, Slavoniju i Banat), Beču (za Gornju i donju Austriju, Salzburg i Sjeverni Tirol) i Veroni (za Lombardiju, Veneciju i Južni Tirol). Topnički inspektori bili su zaduženi za sve „nepokretne“ topničke postrojbe i zavode, dok je „mobilno“ topništvo bilo podređeno upraviteljima poljskog topništva (Feldartilleriedirektoren), odnosno stožernim časnicima pojedinih zborova kopnene vojske (Armeekorps), koji su nosili titulu zapovjednika topništva (Chefs der Artillerie).
Od 1854. godine organizacija topništva prilagođavana je organizaciji kopnene vojske, inspektorati su ukinuti, a na čelo pojedinih ureda topništva došli su direktori poljskog topništva pojedinih vojski (Armeen). Njima su bila podređena zapovjedništva topničkih brigada u Pragu, Beču, Grazu, Budimpešti, Veroni i Trstu. Zapovjednici ukupno dvanaest topničkih pukovnija (Artillerieregimenter) bili su ujedno zapovjednici topništva u njihovim vojnim zborovima. Upravitelj Bečkog arsenala (smještenog na području današnjeg Muzeja vojne povijesti/ Heeresgeschichtliches Museum) i tehničkog topničkog odjela u Beču također je imao ulogu brigadira. Ni ta organizacija nije bila dugog vijeka, jer su 1857. godine u sjedištima glavnih zapovjednika u Pragu, Brnu, Hermannstadtu (današnjem Sibiu u Rumunjskoj), Zagrebu, Zadru i Temišvaru, osnovana stalna Zemaljska topnička zapovjedništva (Landes-Artillerikommanden). U mirnodopskom razdoblju nalazila su se u zapovjednim sjedištima I., II., III. i IV. vojske u Beču, Veroni, Budimpešti i Lvovu (Lembergu). Tek bi se u slučaju rata i za njih osnivala posebna Zemaljska topnička zapovjedništva. Novim reformama ukinute su I. i IV. vojska, osnovana Zemaljska zapovjedništva u Beču i Lvovu, a zatim i u Veroni (koje je poslije gubitka Lombardije moralo prijeći u Udine). Zapovjedništva u Zagrebu, Temišvaru i Sibiu ukinuta su i priključena onima u Beču i Budimpešti. Zapovjedništvo iz Brna prebačeno je u Olmouc, a poslije je spojeno sa zapovjedništvom u Lvovu. Godine 1863. odlučeno je formirati direkcije poljskog topništva samo u slučaju rata, dok su Zemaljske topničke direkcije podređene izravno generalnom inspektoru topništva, ali bile su odgovorne i uredima pojedinih Zemaljskih zapovjedništva (Landes-Generalkommandos). Njima podređena bila su i zapovjedništva pojedinih utvrda (osim samih topova i njihove posluge). Cijelo topništvo podijeljeno je još 1848. godine na tri skupine: poljsko topništvo (Feldartillerie), ured za topništvo i organizacijska pitanja (Feldzeugamt) te posadno topništvo (Garnisonsartillerie).
U razdoblju od 1817. do 1867. godine postojale su i raketne postrojbe (s nevođenim raketama) u sklopu pirotehničkog zbora (Feuerwerkskorps). Kako se cijeli sustav u revolucionarnoj 1848. godini nije pokazao uspješnim, provedene su brojne reforme, a topništvo je već u miru podijeljeno na bitnice (Batterien), stoga topove se za vježbe ili u slučaju rata nije trebalo tek naručivati iz skladišta (!), ali teglećih konja bilo je na raspolaganju samo za polovicu bitnica. Od 24 bitnice svake pukovnije (Regimenter) njih 18 bilo je pješačkog tipa. Dvanaest je imalo topove od šest funti (kalibra 95 mm), a šest topove od 12 funti (kalibra 119 mm). Uz to je postojalo i šest jahačkih bitnica s po osam topova od šest funti i dvije haubice od sedam funti (150 mm). Osim bitnica svaka pukovnija raspolagala je i bojnom od četiri pričuvne satnije za dopremu priručnog streljiva i za službu u poljskim depotima, kao i pukovnijskom školom za topničke časnike i ljudstvo. Tako se topnike moglo obučavati i uvježbavati već u mirnodopskom razdoblju. Bitnica je bila osnovna postrojba topništva do 1867. godine, kad ju je zamijenio bitnički divizijun (Batteriedivision) od dvije bitnice.
Organizacijski zastarjelo posadno topništvo zamijenjeno je tvrđavskim topništvom (Festungsartillerie), kojeg su činile bojne domobranskog topništva (Landwehr-Artillerie-Bataillone), jedan dio poljskog topništva, topnici bivšeg posadnog topništva, dio zbora bombaša (Bombardierkorps, elitni dio poljskog topništva zadužen za obranu vlastitih i napade na protivničke tvrđave, naoružanog topovima i haubicama), kao i posadne satnije. Tvrđavsko topništvo ustrojeno je u osam bojni s po šest satnija i raspoređeno u najvažnijim utvrdama i za obranu obale, i to u Pragu (od 1853. godine u Olmoucu), Beču, Pešti, Veroni, Veneciji, Trstu, Zadru i Milanu (potonje je ukinuto 1859. godine, kad je Lombardija pripala Italiji). Svi odjeli ureda za topništvo (Feldzeugamt) udruženi su 1851. godine u Tehničko topništvo (Technische Artillerie), podijeljeno na četiri skupine, od kojih su tri bile odgovorne za proizvodnju topova, raketa i ručnog oružja, a četvrta za opremanje postrojbi topovima i tvorivom.
Kopnena vojska podijeljena je 1853. godine na vojske (Armeen) s 13 zborova pješaštva, dva zbora konjaništva i jednim pričuvnim zborom. I poljsko topništvo je tome prilagođeno, prema načelu da na svakih 1000 vojnika dolaze tri topa, a omjer teških i lakih topova iznosio je 1: 1,87. Podjela na poljsko i tvrđavsko topništvo nije imala prednosti, a poljsko topništvo moralo je u slučaju rata odvojiti dio ljudstva za tvrđavsko topništvo, što bi oslabilo postrojbe na bojišnici. Kako bi se uklonili ti nedostaci, pet poljskih topničkih pukovnija i osam tvrđavskih topničkih bojni preustrojeno je 1854. godine u 12 poljskih topničkih pukovnija s jednom pukovnijom obalne obrane, premda je 12 pukovnija bilo premalo i trebalo ih je biti barem 15. Svaka pukovnija raspolagala je u miru s 12 bitnica (četiri s topovima od šest funti, tri s topovima od dvanaest funti i pet jahačkih bitnica s po šest topova i dvije haubice) i trima doknadnim satnijama. U slučaju rata pukovniji se trebala pridružiti po jedna jahačka i haubička bitnica te jedna do dvije dodatne satnije. Po dvije bitnice istog kalibra činile su bitničku diviziju ili divizijun (Batteriedivision) i ležale u istom garnizonu. Obalno topništvo raspolagalo je pukovnijom od tri bojne s po četiri satnije (u ratu po pet satnija) i stožerom u Trstu. Tehničko topništvo preustrojeno je 1856. godine u 18 nezavisnih lokalnih zapovjedništva za topničko tvorivo. Najveće promjene prije 1866. godine izazvala je pojava topova s užljebljenim cijevima: tako su 1861. godine u sastav bitnica svake topničke pukovnije ušla po tri topa novog tipa M. 1861 od šest funti, a poslije i topovi od četiri funte (8 cm) i osam funti (10 cm), dok se haubice postupno povlačilo iz sastava pukovnija poljskog topništva, jer se (pogrešno) vjerovalo kako više neće biti potrebne. Bivši raketaši djelovali su pretežito na brdskoj bojišnici (jer je postolje za ispaljivanje nevođenih raketa imalo masu od samo 10,5 kg i lako se prenosilo) i postupno su naoružavani brdskim topovima, posebice onima starijeg tipa od tri funte (75 mm). Tako se Raketeurregiment sastojao od osam raketnih bitnica i šest bitnica brdskih topova, ali nevođene rakete povučene su iz naoružanja 1867. godine, a pukovnija brdskog topništva raspolagala je samo topovima. Poslije je djelomice prešla u sastav poljskog topništva, a djelomice u sastav topništva za obranu obale. Tako je pukovnija za obalnu obranu povećana s tri na četiri bojne.
Poljsko topništvo bilo je taktički podijeljeno na tri skupine: (1.) topništvo brigada s topovima od šest i haubicama od sedam funti, (2.) topništvo zborova ili za potporu s po jednom bitnicom topova od šest i dvanaest funti, jednom konjaničkom i jednom raketnom bitnicom i (3.) pričuvno topništvo pojedinih vojski, s topovima svih kalibara, također i od onima od 18 funti (136 mm). Brigadno topništvo često nije bilo dovoljno snažno bez potpore zbornog topništva, stoga je organizirano i divizijsko topništvo, koje je moglo brže reagirati i djelovati na ugroženim točkama. U austrougarskim oružanim snagama topnička oružja dijelilo se na topove s cijevima dužine od 20 do 40 kalibara i položenim kutevima paljbe, mužare s cijevima duljine od 6 do 10 kalibara i strmim kutevima paljbe te haubice s cijevima dužine od 10 do 16 kalibara, čiji su kutevi paljbe prema potrebi bili strmi ili položeni. Što se tiče topova, većina ih je potjecala iz starijih razdoblja, a konstruirani su prema načelima generala Josefa Wenzela vojvode od Liechtensteina i generala Feuersteina iz sredine 18. stoljeća (!), ali s nizom vrsta i tipova topova.
Godine 1854. postojalo je 64 različitih vrsta cijevi i 14 tipova kotača i podvozja. Neki tvrđavski topovi potjecali su još iz 16. stoljeća! Većina glatkih cijevi lijevana je od bronce, dok su neki tvrđavski topovi bili od jeftinijeg, ali tvrđeg željeza. Podvozja su bila drvena, ali od 1854. godine sva topovska postolja dobila su željezne osovine. Brončane cijevi lijevane su u Beču, a željezne u Mariazellu u Austriji i Rešicama u Banatu, zatim su bušene u Beču pomoću vodene, a poslije i parne energije. Razne privatne tvrtke proizvodile su crni barut od salitre, sumpora i drvenog ugljena u omjeru 70: 15: 20, a ispaljivalo se kugle od lijevanog željeza, karteč (metalne cilindre punjene manjim kuglama i piljevinom), granate kuglastog oblika punjene barutom (koje se najčešće ispaljivalo iz mužara i haubica) i konačno šrapnel, sa željeznim kućištem napunjenim kuglama i barutom. Umjesto baruta ušla je od 1853./54. godine u uporabu praskava vuna (nitroceluloza) koja je bila vrlo nestabilna i opasna, stoga se prestala rabiti već 1865. godine. Pukovnik Smola i bojnik Plöchinger izumili su 1850. godine novi sustav poljskih topova, čija su podvozja imala željezne osovine veće širine, a rabljena je ista vrsta dvokolica (oslonca na kotačima - Protze) za tegljenje topa i sanduka sa streljivom. Smanjen je broj kalibara, povećana pokretljivost topova i uvedena istovrsna postolja za po dvije vrste topova. Tako su od 1850. godine u službi bili još samo topovi od šest i dvanaest funti te lake i teške haubice od sedam funti. Kod uvođenja praskave vune planirana su još samo tri tipa brončanih topova serije M. 1861, odnosno brdski topovi od tri funte, konjanički i brigadni topovi od četiri funte i poljski topovi (u pričuvama vojski i zborova) od osam funti. Ipak nisu ušli u širu uporabu jer se nestabilnu nitrocelulozu uskoro prestalo koristiti. Prvi austrijski užljebljeni topovi proizvedeni su 1859. godine po uzoru na zarobljene francuske topove tipa La Hitte, ali zbog većeg tlaka u cijevima nisu lijevani od bronce nego od željeza. Umjesto kugli rabile su se dulje zašiljene granate, koje su kod istog promjera cijevi imale veću masu, domet, točnost i jače djelovanje na cilju.
Prvi primjerci pokusnih užljebljenih topova nastali su 1860. godine bušenjem žljebova u postojeće cijevi od šest funti (kalibra 9,5 cm) i dvanaest funti (kalibra 12 cm), a istodobno su proizvedeni i poljski topovi sustava Lenk kalibra 8 i 10 cm, kao i brdski topovi kalibra 8 cm (74 mm). Zbog nestabilnosti tog eksploziva, konstruirani su novi užljebljeni poljski topovi tipa 1863 (Feldkanone Muster 1863 ili M. 1863) za standardni barut, koje se ponovno punilo sprijeda, ali bili su vrlo sigurni i pouzdani. Njima je u roku dvije godine naoružano cijelo topništvo, a izvrsno su se iskazali 1864. godine u ratu protiv Danske. Postojale su dvije vrste tih topova, s cijevima od četiri funte (kalibra 8 cm ili 75 mm) i osam funti (10 cm ili 100 mm), a imali su domet od 3200 do 3800 m. Kod stalnih bitnica u austrijskim utvrdama, kao i na ratnim brodovima, ulazili su od 1861. godine u službu topovi pruskog porijekla sustava Wahrendorf sa stražnjim punjenjem i zatvaračem, prvotno u mornarici, zatim u obalnoj obrani i utvrdama na talijanskoj granici, a konačno i u drugim postrojbama kopnene vojske. Postojala su tri kalibra tih topova, 9 cm (89,5 mm), 12 cm (120 mm) i 15 cm (152 mm). Prijelazak sa sustava Liechtenstein na užljebljene topove sa zatvaračima predstavljao je najvažniji korak u osuvremenjivanju austrijskog topništva.
Organizacija c. i kr. topništva od 1867. do 1918. godine Generalni inspektor topništva (General-Artillerieinspektor) dobio je dodatne zadaće poslije osnutka Glavnog vojnog zapovjedništva (Armeeoberkommando/AOK) 1866. godine i bio odgovoran ne samo Ministarstvu rata, nego i vrhovnom zapovjedniku vojske. Sudjelovao je na vojnim sjednicama pod vodstvom vrhovnog zapovjednika (u to doba nadvojvode Albrechta) i nadzirao Viši topnički kurs. Nakon (privremenog) ukidanja AOK postao je jednim od pomoćnika ministra rata, odgovoran za provođenje školovanja i vježbi te podnošenje izvještaja ministru. Nije imao zapovjednu funkciju, ali trebao je nadzirati djelatnosti topništva te izvještavati o primjećenim pogreškama ili prekršajima. Feldmarschall-Leutnant (FML) Karl Moering (poznat i kao projektant prvih suvremenih pulskih utvrda iz 1852. godine, tada još u činu opkoparskog bojnika građevinske struke) predložio je potkraj 1860-ih godina spajanje svih istraživačkih i školskih vojnih institucija u jednu jedinu, tako je 1869. godine osnovan Tehničko-administrativni vojni odbor (Technisch-administratives Militärkomitee/TAM) s odjelima za topništvo, opkoparstvo (Geniewesen), opskrbu (Intendantur) i tehnologiju. Bio je izravno podređen ministartvu rata, ali morao je surađivati i s postrojbama na terenu. TAM je izdavao i stručni časopis Mitteilungen über Gegenstände der Artillerie- und Geniewesens, kako bi časnici topništva mogli čitati najnovije priloge o topništvu i opkoparstvu ili sami objavljivati vlastite poglede na teme iz njihovih stručnih područja. Kao glavna i samostalna zapovjedništva topništva postojali su uredi topničkih upravitelja (direktora) u Beču, Brnu, Grazu, Pragu, Lvovu i Budimpešti, kao i topničkih zapovjednika (Artillerichefs) u Zagrebu, Innsbrucku, Hermannstadtu (Sibiu) i Zadru. Ta zapovjedništva zamijenila su bivše Zemaljske topničke uprave i morala su podupirati glavne ili vojne zapovjednike u svojim područjima, a zapovjednici su imali i ulogu brigadira (zapovjednika brigada). Iznimku je ponovno činio direktor Arsenala u Beču, koji je zapovijedao i nadzirao tri postrojbe s topničkim tvorivom, br. 1, 15 i 16, a zajedno s Tehničkom vojnom akademijom bio je izravno podređen Ministarstvu rata. Topnički direktori i zapovjednici (Artilleriechefs) bili su u slučaju rata odgovorni za opskrbu vojske na bojnom polju. Kad su i sami bili na bojišnici, topnički direktori postali bi zapovjednici topništva pojedine vojske (Artilleriechefs der Armee), dok bi direktor opsadnog topništva postao zapovjednik opsadnog topništva (Belagerungs-Artilleriechef). Poslije okupacije Bosne i Hercegovine osnovano je 1879. godine zapovjedno mjesto topničkog direktora u sklopu novog glavnog zapovjedništva u Sarajevu, kojem su bila odgovorna tri stožerna časnika kao inspektori u Sarajevu, Banja Luci i Mostaru. Godine 1882. prestala je podjela na direktore i zapovjednike (šefove), istodobno s reorganizacijom vojske u 15 vojnih zborova i jedno Vojno zapovjedništvo.
Poljsko topništvo reorganizirano je 1885. godine, kad je od zbornih topničkih pukovnija i dvije samostalne bitničke divizije stvoreno 14 topničkih brigadnih zapovjedništva (Artillerie-Brigadekommanden), čiji su zapovjednici – konačno i de facto brigadiri – zamijenili bivše topničke direktore. Iznimke su bili 14. i 15. zbor, kao i Vojno zapovjedništvo Zadar, gdje nije bilo topničkih brigada, i tamo je zadržan naziv topničkog direktora. Nadzorne funkcije ponekad su se preklapale, tako su zapovjednici pješačkih divizija smjeli nadzirati i topničke postrojbe. U slučaju rata brigadiri su sa svojim topničkim brigadama odlazili na bojišnicu, a u zapovjedništvu su ih zamjenjivali časnici u činu satnika, odnosno generala ili stožernog časnika u Beču, Pešti, Pragu i Lvovu. Godine 1891./92. godine stvoren je položaj Inspektora tvrđavskog topništva (koji je preuzeo dio funkcija generalnog inspektora topništva u svezi s tvrđavskim i opsadnim topništvom), a 1895. godine ukinut je stožer topništva, ali zbog sve češćih problema i manjka časnika s nužnim općim topničkim znanjem taj stožer ponovno je ustrojen 1907. godine. Na njegovom čelu bio je glavni inspektor topništva, a pridruženi su mu kvalificirani časnici školovani na višim časničkim školama poslije dužeg praktičnog iskustva u postrojbama.
Godine 1910. osnovane su umjesto dva odjela topničke streljačke škole (Artillerieschiessschule) tri odvojene streljačke škole za poljsko, tvrđavsko i brdsko topništvo, kojima je zapovijedao general topništva (Feldzeugmeister) sa sjedištem u Beču. Položaj inspektora tehničkog topništva uveden je 1912. godine i odgovarao je generalnom topničkom inspektoru, a njemu odgovoran bio je direktor bečkog Arsenala. Što se tiče tvoriva, poljsko topništvo odijeljeno je još 1867. godine od tvrđavskog i skupljeno na razini divizije s vlastitim topničkim i opskrbnim kolonama, čime je rasterećen središnji slabo pokretni glavni vojni vozni park. Ukinuti su vozni parkovi pojedinih satnija, tako se dvanaest topničkih pukovnija sastojalo samo od bitnica s pripadajućim vozilima za prijevoz streljiva, a postojao je i kadar za osnutak 13. topničke pukovnije, kao i za pet kolona sa streljivom. Povećan je broj težih topova (od osam funti) i omjer teških topova u odnosu na lake narastao je s 5: 15 na 5: 8. Svaka pukovnija imala je u miru četiri, a u ratu pet pješačkih bitnica, kao i tri jahačke bitnice s topovima od četiri funte, a uz to i pet pješačkih bitnica s topovima od osam funti (koji su bili jednako pokretni kao i lakši topovi, ali puno učinkovitiji). U mirnodopskom razdoblju pukovniju je činio 1551 vojnik, a u ratu 3603 vojnika. Za nadzor svake tri bitnice bio je zadužen jedan stožerni časnik. Brdsko topništvo ponovno je u međuvremenu prešlo u sastav tvrđavskog topništva. Od 1875. do 1878. godine ulazili su u naoružanje novi teški i laki topovi kalibra 9 cm (87 mm) i 8 cm (75 mm), čime je omjer između teškog i lakog topništva promijenjen na 4: 1. Nova organizacija povećala je 1876. godine pokretljivost postrojbi i ubrzala mobilizaciju, a bitnički divizijuni postali su administrativno i ekonomski samostalni, s vlastitim kolonama za streljivo. Pukovnije su se sastojale od četiri do pet bitničkih divizijuna, neke čak od šest, ali u međuvremenu su postale prevelike, stoga su 1885. godine podijeljene na zborne i divizijske topničke pukovnije. Stvoreno je 14 zbornih topničkih pukovnija s po jednim bitničkim divizijunom od tri teške i jedne do dvije lake bitnice, a za divizije kopnene vojske organizirano je 28 samostalnih teških bitničkih divizijuna s po trima bitnicama. Za konjaničke pukovnije bilo je potrebno još osam jahačkih bitničkih divizijuna i još devet (od 1888. godine čak 14) teških bitničkih divizijuna za pješačke divizije. Zbog štednje i nedostatnog broja ročnika to nije bilo moguće izvesti, nego su pješaštvu „privremeno“ dodijeljene topničke postrojbe iz zborne pričuve.
Svaka zborna topnička pukovnija (Korpsartillerieregiment) zajedno s dvije samostalne bitničke divizije činila je jednu topničku brigadu, smještenu u određenom zbornom području (osim na području 14. zbora) i to u gradu gdje se nalazilo i zborno zapovjedništvo: 1. brigada bila u Krakowu, 2. u Beču, 3. u Grazu, 4. u Budimpešti, 5. u Komaromu, 6. u Košicama, 7. u Temištvaru, 8. u Pragu, 9. u Josephstadtu, 10. u Olmoucu, 11. u Lvovu, 12. u Sibiu, 13. u Ljubljani i 14. u Beču. Godine 1892. povećane su i osamostaljene tada još u korijenskom obliku postojeće bitničke divizije Landwehra (domobranstva) s brojevima od 29 do 42. Kad su 1893./94. godine organizirane dodatne bitnice (ali s manjim brojem topova), broj bitnica unutar samostalnih topničkih pukovnija svake brigade povećan je s tri na četiri. Jedanaest brdskih topničkih bitnica nalazilo se još uvijek u Okupacijskom području (Bosni i Hercegovini), ali zajedno s jahačkim/konjaničkim bitnicama organizacijski su pripadale pukovnijama zbornog topništva (Korpsartillerieregimenter). Početkom 20. stoljeća ušle su u uporabu haubice tipa 99 (M. 1899) kalibra 10 cm, haubice M. 99/4 kalibra 15 cm i brzometni poljski topovi M. 5 kalibra 8 cm. Planirano je radikalno osuvremeniti topnišvo, ali problem je ponovno predstavljao premalen broj ročnika, koji iz političkih razloga unatoč prirastu stanovništva nije povećavan. Stoga je planirano smanjiti broj pješaka i lovaca kako bi se dobio veći broj topnika.
U godinama 1904. i 1905. zborne topničke pukovnije prenaoružavane su poljskim haubicama i nazvane poljskim haubičkim pukovnijama (Feldhaubitzenregimenter), dok su 42 divizijske topničke pukovnije nazvane poljskim topovskim pukovnijama (Feldkanonen-Regimenter). Uz njih je postojalo i 14 poljskih haubičkih divizija, kao i 14 teških haubičkih divizija. Osam jahačkih bitničkih divizijuna postalo je samostalno pod novim nazivom jahački topnički divizijuni (reitende Artilleriedivisionen). Kako bi im se povećala pokretljivost, imali su po tri bitnice s po četiri topa, umjesto dvije sa šest topova. Tijekom slijedećih godina osnovana su još tri divizijuna istog sastava, tako ih je uoči Prvoga svjetskog rata bilo jedanaest. Znatno je pojačano i brdsko topništvo koje je uključivalo šest brdskih topničkih pukovnija s četiri do pet bitnica. Topnički direktori 14. i 15. zbornog područja imali su ulogu brigadira brdskog topništva. Uoči Prvoga svjetskog rata topništvo Zajedničke vojske (Kaiserliche und königliche /k. u. k./ gemeinsame Armee ili Heer) bilo je podijeljeno na četiri odjela: poljsko, tvrđavsko, brdsko i tehničko topništvo, a peti odjel predstavljala je topnička strjeljačka škola. Tijekom rata organizirano je i protuzrakoplovno topništvo, a za borbe u rovovima ušli su u naoružanje brojni minobacači i bacači granata. Strojnice – posebice tvrđavske – također su ubrajane u topništvo. Osim Zajedničke vojske vlastitim topništvom raspolagale su i obje domobranske vojske, odnosno Austrijsko carsko – češko kraljevsko domobranstvo (Kaiserlich-Österreichisches – Königlich-Böhmisches /K. K. Landwehr) i Kraljevsko-ugarsko domobranstvo (Magyar Király Honvédseg /skraćeno Honvéd/ ili Königlich Ungarische Landwehr), odnosno Hrvatsko domobranstvo u hrvatskim zemljama krune sv. Stjepana.
General Conrad von Hötzendorf, potonji načelnik glavnog stožera, postavio je potkraj 19. stoljeća zahtjev za osnivanjem mobilnog tvrđavskog topništva, koje je trebalo služiti i kao opsadno topništvo. Već 1900. godine raspolagalo se ljudstvom za pet samostalnih odjela, organiziranih kao teške haubičke divizije s po trima bitnicama, a na raspolaganju je bilo i ljudstvo za još četiri bitnice s po jednim parom topova. Divizije su smještene u glavnim utvrdama carstva, odnosno u području prema budućoj sjevernoj bojišnici (na granici s Rusijom): 1. divizija bila je u Beču, 2. i 6. u Krakowu, 3. i 8. u Przemyslu, 4. i 9. u Budimpešti, a 5. i 7. u Komáromu. Kako bi topništvo uspješnije surađivalo s druga dva vida kopnene vojske, bilo je već u mirno doba - preko topničkih brigadira - podređeno zapovjednicima pješačkih ili konjaničkih divizija. Ujedno je povećana količina streljiva u opskrbnim kolonama topničkih postrojbi: streljivo za svaki top prevozilo se na pet do šest zaprega, za topove po 492 granate, a za haubice po 375 granata. Već je od 1908. godine planiran prijevoz streljiva motornim vozilima. Godine 1910. bilo je premalo osoblja za opskrbu topova streljivom i u poljsko/brdsko topništvo moralo se prebaciti vojnike iz pješaštva, opskrbe, konjušnica i tvrđavskog topništva. Od 1912. godine svaki od 14 zborova vojske dobio je i po jednu tešku diviziju haubica, prvotno s dvama bitnicama od dvije, a u ratu od četiri cijevi. Za brdsko topništvo osnovano je 1911. godine zapovjedništvo brigade u Mostaru, sa 7. pukovnijom u Dubrovniku i jednom samostalnom Dalmatinskom divizijom brdskog topništva s dvama bitnicama. Tvrđavsko topništvo organizirano je od 1890. godine u šest pukovnija od dvije do tri bojne, te još trima samostalnim bojnama, čiji broj je poslije povećan na pet. U slučaju rata trebalo je djelovati i kao opsadno topništvo i stoga raspolagalo teškim haubicama. Naoružanje su činili stariji topovi M. 80 kalibra 12 cm, haubice kalibra 15 cm i mužari M. 98 kalibra 24 cm. Pred rat je postojalo šest pukovnija i deset samostalnih bojni tvrđavskog topništva, a njihovo naoružanje stalno je poboljšavano. kaplara, 216 voditelja topova (Vormeister), 336 viših topnika (Oberkanoniere), 459 topnika (Unterkanoniere).
Razvoj austrougarskih topova od kraja 19. stoljeća do 1918. godine Tehnički razvoj topova sa zatvaračima stalno je napredovao, tako su Englezi rabili cijevi od lijevanog željeza, a Njemačka od Kruppovog čelika. U Austriji je problem riješen na neobičan način: zapovjednik tvornice topova (Artillerie-Zeugsfabrik), general-bojnik i potonji Feldmarschall-Leutnant/ FML, Franz von Uchatius, izumio je način kako hidraulički proširiti kalibar brončane cijevi (od 80 na 87 mm) pomoću čeličnih jezgri sve većeg promjera koje se utiskivalo u cijev, a povećanjem unutarnjeg tlaka (samoojačanjem ili autofretažom) povećavala se i čvrstoća cijevi. Topovi tipa M. 1875 od čelične bronce (Stahlbronze) bili su dovoljno elastični i öak otporniji od željeznih topova tog razdoblja, ali zato osjetljiviji na visoke temperature kod izgaranja baruta. Kako bi se i to popravilo, topovi većeg kalibra dobili su još jednu unutarnju košuljicu od bronce s većim udjelom bakra. Postojala su dva kalibra cijevi poljskog topništva, teži topovi imali su kalibar 9 cm (87 mm), a lakši 8 cm (75 mm), dok je brdsko topništvo dobilo topove kalibra 7 cm (66 mm), ali i „uskotračnu“ inačicu poljskog topa kalibra 9 cm. Svi topovi tipa M. 75 imali su klinaste klizne zatvarače. Unatoč poboljšanoj kovanoj bronci, konačno se moralo prijeći na suvremenije čelične cijevi.
Postolja su također sve češće bila od čelika, a 1880. godine uvedena su u naoružanje postolja od čeličnog lima u obliku sanduka, što je znatno smanjilo njihovu masu. Drugi problem predstavljao je trzaj topa, prvotno kompenziran masom cijelog postolja koje se vraćalo unatrag na vlastitim kotačima. Top je stoga poslije svakog ispaljivanja trebalo ponovno vraćati naprijed, iznova namještati i ciljati. Trzaj se pokušalo smanjiti uvođenjem trna na kraju postolja i opruge za kočenje u samom postolju ili podvozju. Cijevi topova postavljane su poslije na dvodijelna postolja, a gornji dio bila je kolijevka za topove manjeg ili saonice za topove većeg kalibra. Postojao je i protutrzajni sustav, za kočenje trzaja oprugama ili hidraulikom, a cijev s gornjim dijelom postolja vraćala se naprijed pomoću hidrauličnog ili pneumatskog povratnika, dok su je izravnači držali u zadanom položaju. Prva austrougarska topnička oružja tog tipa bili su mužari M. 1898 kalibra 24 cm i poljski topovi M. 5. Kako se trzala samo cijev s kolijevkom, na nepomično donje postolje moglo se postaviti i oklopni štit za zaštitu dijela posluge koja je prije stajala na otvorenom i tako bila izložena protivničkoj paljbi. Povećane su točnost i brzina paljbe, također i uvođenjem jedinstvenih granata (kod kojih su zrno i čahura bili spojeni u jedan metak) ili podijeljenih granata s barutnim punjenjem u svilenoj vrećici ili posebnoj metalnoj čahuri. Dok je haubica bez povratnika M. 99 kalibra 10 cm ispaljivala šest metaka u minuti, novi poljski top M. 5 kalibra 8 cm ispalio bi 20 granata! Suvremeni topovi mogli su gađati i neizravno, jer su u uporabu ušle nove ciljničke sprave, tako je samo zapovjednik bitnice s ciljničkom posadom bio na povišenom motriteljskom položaju, dok se topove i topnike moglo postaviti u zaklon iza brežuljka ili umjetno stvorenog nasipa. Rabljene su granate i šrapnel od lijevanog željeza ili čelika, a od 1891. godine ušao je u uporabu stabilniji eksploziv ekrazit. Na osnovi iskustava iz rusko-turskog rata 1877./78. godine ponovno su se vratile u naoružanje lake haubice, koje su - zbog strmije putanje njihovih projektila - mogle bolje i sigurnije podupirati napade vlastitog pješaštva. Tvrtka Škoda proizvodila je sve bolje tipove topova, haubica i mužara, poput spomenutog mužara M. 1898 kalibra 24 cm, prvog austrougarskog potpuno čeličnog topničkog oružja s hidrauličnom kočnicom, povratnikom i čeličnim postoljem u obliku sanduka, namijenjenog uništavanju stalnih protivničkih utvrđenja. Unatoč velikoj masi moglo ga se rastaviti na šest dijelova i prevoziti u teglju motornih vozila. Godinu dana kasnije slijedila je poljska haubica M. 99 kalibra 10 cm i njoj nalik teška bitnička haubica M. 99 kalibra 15 cm na povišenom bitničkom postolju (Batterielafette) M. 94. Za brdsko topništvo konstruirani su brdski top kalibra 7 cm i brdska haubica kalibra 10 cm, koje se moglo rastaviti na tri dijela i transportirati na leđima konja ili mazgi. Kod poljskog topništva također su ušli u naoružanje topovi s povratnikom cijevi, M. 5 kalibra 8 cm i poboljšani M. 5/8 s manjim razmakom između kotača za službu u brdskim područjima, a kod brdskog topništva brdski topovi M. 8 i M. 9 kalibra 7 cm, kao i brdske haubice M. 8 i M. 10 kalibra 10 cm s oklopnim štitovima. Početkom rata dovršen je razvoj poljskih haubica M. 14 kalibra 15 cm, ali još nije počela njihova serijska proizvodnja. Tijekom rata slijedila je poboljšana inačica M. 14/16 s još većim dometom, teški poljski top M. 15 kalibra 10,4 cm, a zatim još teža topnička oružja, od samog početka predviđena za vuču motornim vozilima, 15 cm-Autohaubitze M. 15 i 15 cm-Autokanone M. 15. Potonji je imao domet do 20,7 km, skoro dva i pol puta više od topa M. 1880 s dometom do 8 km. U naoružanje je ušao dio topova i haubica proizvedenih za Kinu i Tursku, a tijekom rata i niz protivničkih topova zarobljenih na ruskoj i talijanskoj bojišnici. Detaljni opisi pojedinih oružja nalaze se u nastavku teksta. Najsuvremenije austrougarsko topničko oružje početkom Prvoga svjetskog rata bio je mužar M. 11 kalibra 30,5 cm, kojeg se moglo rastaviti na tri dijela i tegliti traktorima M. 12. Moguć je bio i prijevoz željeznicom, a tijekom rata proizvedeni su poboljšani tipovi tog mužara (M. 11/16 i M. 16) i nove opsadne haubice M. 16 i M. 17 kalibra 38 cm. Za obalnu obranu proizvedene su početkom rata haubice kalibra 42 cm D/15 (nazvane i obalnim haubicama M. 14), a prve dvije postavljene su u pulskoj bitnici Gomila. Slijedila su četiri primjerka inačice M. 16 (Autohaubitze), koja se isto mogla rastaviti poput manje haubice kalibra 38 cm, ali dijelovi su prevoženi na šest prikolica umjesto na samo četiri. Poboljšana inačica M. 17 bila je lakša i ukrcavala se ponovno na četiri prikolice.
Epilog
Niz austrougarskih topova i haubica (od kojih su neki služili i tijekom II. svjetskog rata) nalazi se u muzejima u Beču, Budimpešti, Beogradu, Ateni i Bukureštu, na spomen-grobljima ili muzejima u Italiji ili Francuskoj, a čak i u Australiji i SAD-u. Čini se da jedino Hrvatska ne raspolaže topovima iz tog razdoblja, osim nekoliko samo djelomice sačuvanih u Puli. Otvaranje postave za posjetitelje već osnovanog ratnog (vojnog) muzeja u Zagrebu odgađa se dvadesetak godina, a jedini privatni muzej posvećen austrougarskoj ratnoj mornarici u međuvremenu se preselio iz Novigrada u obalnu utvrdu Verudella u Puli, gdje se nalazi i Aquariumu Pula, s velikim bazenom za morske pse na mjestu prijašnje oklopne kupole. I druge institucije u Puli, poput Povijesnog i pomorskog muzeja te Sveučilišne knjižnice pulskog Sveučilišta Jurja Dobrile, kao i udruge Viribus Unitis, nastoje sačuvati tradiciju tog razdoblja i objavljuju zanimljive knjige i članke o austrougarskom razdoblju naše zajedničke povijesti. Pojedinci i udruge iz Zagreba, Varaždina, Šibenika, Zadra i Dubrovnika također se bave temama austrougarske vojne povijesti, pomorstva i utvrda. Tome se pridružila i nakladnička kuća Despot infinitus iz Zagreba, koja nastoji približiti tu tematiku zainteresiranim pojedincima, ali i širem čitateljstvu. Nažalost politika i društvo još uvijek (ili ponovno?) „nemaju sluha“ za taj dio povijesti, koji bi bio zanimljiv i brojnim posjetiteljima iz zemalja bivše austrougarske monarhije, ali i šire.
Izvadak iz knjige „Topništvo austrougarske kopnene vojske u Prvome svjetskom ratu“ Zvonimira Freivogela.