NOVA KNJIGA

O usponu i padu Osmanlija

Despot Infinitus d.o.o.
30.11.2022.
u 08:39

Osmansko Carstvo bilo je jedno od najvećih i najdugovječnijih carstava u povijesti. Utemeljeno je krajem 13. stoljeća i potrajalo je oko šest stoljeća.

Osmansko Carstvo bilo je jedno od najvećih i najdugovječnijih carstava u povijesti. Utemeljeno je krajem 13. stoljeća i uspjelo je potrajati oko šest stoljeća.

Carstvo su utemeljila turska plemena sa sjedištem u Anatoliji (danas dio Turske) i ono se teritorijalno širilo kroz naredna stoljeća. U svom zenitu Osmansko Carstvo je obuhvaćalo veći dio jugoistočne Europe, dijelove Bliskog istoka, sjevernu Afriku sve do Alžira i dijelove Arapskog poluotoka. Osmansko Carstvo dobilo je ime po Osmanu I. (poznatom i kao Osman Gazi), koji je zaslužan za uspostavu Carstva. Iako je Osman ključna osoba u povijesti Osmanskog Carstva, malo se pouzdano zna o njegovom životu. Vjeruje se da je rođen oko sredine 13. stoljeća i da je pripadao ogranku turkmenskog plemena Kayi Oguz. Njegov otac, Ertugrul, uspostavio je kneževinu u Sogutu (u sjeverozapadnom dijelu moderne Turske) i bio je u sukobu s Bizantom na zapadu. Osman je navodno naslijedio oca u dobi od 23 godine i nastavio je borbu protiv Bizanta. Oko 1300. godine Osman se proglasio vrhovnim vođom Male Azije, čime je osnovano Osmansko Carstvo.

Dok osmanska tradicija tvrdi da je Osman umro 1326. godine, nakon zauzimanja Burse, drugi su tvrdili da je umro 1324. godine, kada je njegov sin Orhan stupio na prijestolje. Osmansko Carstvo doseglo je vrhunac moći u 16. stoljeću. Za vrijeme vladavine Selima I., Osmanlije su svrgnule mamelučki sultanat i pripojile njihove zemlje, koje su uključivale Egipat, Siriju, Palestinu i istočnu obalu Arapskog poluotoka. Kako su Osmanlije sada kontrolirale Meku i Medinu, dva najsvetija grada u islamu, Selim je usvojio titulu 'Sluge dvaju svetih gradova.'

Prema kasnijoj tradiciji, posljednji abasidski kalif, al-Mutawakkil III., koji je boravio u Egiptu, prenio je kalifat na Selima. Bez obzira na istinitost ove priče, Osmansko Carstvo je sada preuzelo vodstvo nad islamskim svijetom, ulogu koju će zadržati sve do svog raspada. Osmansko Carstvo nastavilo je napredovati za vrijeme vladavine Selimova nasljednika, Sulejmana Veličanstvenog. Za razliku od Selima, koji je vladao samo osam godina (od 1512. do 1520.), Sulejmanova vladavina je trajala gotovo 50 godina (od 1520. do 1566.). U tom razdoblju Osmansko Carstvo se nastavilo širiti na istok i zapad. U prvom redu, Osmanlije su se borile i porazile Safavide, proširivši svoje Carstvo na područje modernog Iraka. U potonjem su se borili protiv kršćana, ponajviše protiv Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, te i pobijedili.

Osmanlije su došle do vrata Beča i opsjele grad 1529. godine. Sulejman, međutim, nije uspio zauzeti grad. To je bio najveći opseg osmanske ekspanzije u srednjoj Europi. Sulejman nije zapamćen samo po svojim vojnim pohodima, već i po administrativnim i pravnim reformama. Unatoč svim svojim uspjesima, Sulejman nije uspio u jednom ključnom aspektu kao vladar – odabiru sposobnog nasljednika koji će nastaviti njegovo nasljeđe. Sultan je imao dvije službene žene (pored brojnih konkubina), prva je bila Mahidevran Sultan, a druga Hurrem Sultan. Sulejman i Mahidevran imali su sina po imenu Mustafa, koji je bio nasljednik prijestolja. Za Mustafu se kaže da je bio inteligentan i talentiran pojedinac i da bi vjerojatno bio izvrstan sultan. Hurrem Sultan je, međutim, pokrenula glasine da Mustafa planira svrgnuti Sulejmana. Kada je glasina stigla do sultanovih ušiju, on je pozvao svog sina u svoj šator u vojnom logoru. Godine 1553. Sulejman je zadavio vlastitog sina i nasljednika do smrti. Stoga, kada je sam Sulejman umro, naslijedio ga je jedan od sinova Hurrem Sultan, Selim koji, kako se smatra, nije posjedovala kvalitete ubijenog Mustafe.

Do 19. stoljeća postalo je jasno da su reforme potrebne ako Osmansko Carstvo želi preživjeti. Stoga je između 1839. i 1876. nastupilo razdoblje reformi, poznato kao Tanzimat. Te su reforme trebale modernizirati Carstvo, ali su im se odupirali konzervativniji elementi osmanskog društva. Devetnaesto stoljeće i buđenje nacionalnog zanosa kod neosmanskih podanika Carstva počeli su tražiti svoju neovisnost. Na primjer, Grci su se pobunili 1821. godine, a Moldavija i Vlaška stekle su autonomiju 1861. godine, dok je nacionalizam bio u porastu u arapskim pokrajinama Carstva. Unutarnji problemi Osmanskog Carstva bili su brojni, a dodatno opterećeni složenim vanjskopolitičkim problemima. Iako su Osmanlije ulazili u saveze s europskim silama, poput Francuske i Britanije, ti su novi saveznici zapravo bili nepouzdani, jer su mijenjali svoju vanjsku politiku kako su smatrali prikladnim. U tom je trenutku Osmansko Carstvo toliko opalo da su ga nazivali "bolesnikom Europe.“

Foto: Despot Infinitus d.o.o.

https://despot-infinitus.com/proizvod/osmanlije-uspon-i-pad-1299-1922/

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?