Naslovnica

O jednom domobranu i njegovu usudu

Dugo u sebi »nosim« priču o mome stricu Juri i njegovom stradanju kao razvojačenom domobranu nakon Drugog svjetskog rata
31. listopada 2022. u 08:21 0 komentara 280 prikaza
Foto: Despot Infinitus

Dugo vremena u sebi »nosim« priču o mome stricu Juri (po komu nosim i krsno ime) i njegovom stradanju kao razvojačenom domobranu, i to već na kraju, točnije nakon formalnog kraja Drugog svjetskog rata.

NOVA KNJIGA Rekonstrukcija života Ivane Paližne

Uistinu je skroman opseg konkretnih činjenica, vezanim za kalvariju moga strica koju kanim opisati, a koje s pouzdanošću mogu smatrati sigurnim. Razlog je prvenstveno u činjenici da se u našoj kući, kao i u široj rodbini o tome nerado i rijetko pripovijedalo, a drugih saznanja nije niti bilo. Sada mi je naravno žao što nisam više propitkivao dok su moj otac, tetak Nikola i možda još ponetko od neposrednih sudionika i svjedoka bili živi, no ostaje pitanje koliko bi se njihove priče podudarale, jer bi gotovo sigurno sve bile u velikom dijelu samo njihov emotivni doživljaj i njime prožeta sjećanja. Dakle, osnovne činjenice o samome stricu Juri, posebno o njegovoj naravi, saznavao sam od roditelja. Uzimajući u obzir da se o pokojnima, osobito nevino stradalima, uvijek govori ljepše i pomalo u legendama (recimo da je naša majka gotovo idealizirala njegove sposobnosti, okretnost, pamet itd. tako da ju je moja mlađa sestra onako ženski pitala nije li, kao djevojka, možda u njega a ne u oca bila zaljubljena), ostaje nesporno da je bio bistar, snalažljiv i poduzetan, a za razliku od našeg oca rano je odlazio od kuće raditi u šumarijama, gradnjama i sl.

Također da je bio pomalo nagle naravi, ili možda drugačije rečeno emotivan i više podložan promjenama raspoloženja (uzletima i padovima) zavisno od životnih prilika i događaja. Kuriozna je prispodoba o tome kako se mogao popeti na vrh ljestava i održavati ravnotežu (»stajati uzgoro na ljestvama«), što govori i o njegovoj posebnoj tjelesnoj spretnosti. Od očevih povremenih priča o ratu i domobranstvu, provedenom uglavnom u Osijeku, po zašitom i nekom vrstom patronata pukovnika Mirića, kratkotrajnog boravka na dočasničkoj školi u »Černomercu«, i jednog ozbiljnijeg ratnog događanja u borbi kod Prijedora, ostala mi je u sjećanju priča o njegovu zarobljeništvu nakon predaje domobranskih postrojbi u Slavoniji, i to u Đakovu, i potom »malom križnom putu« do drugoga logora i konačnog puštanja kući. Naziv samoga zarobljeničkog mjesta u Đakovu, kao i drugoga trajnijeg mjesta boravka, nakon »malog križnog puta« ostali su u mome sjećanju, kao u neko maglovitom zvučnom zapisu, i to prvo nešto kao »zborište«, »vašarište« i sl. a drugo s naglašenim glasovima »k, r, n...«, tako da sam pomišljao da se radilo o Kordunu, možda čak i Komarici i sl. Tek nakon ustrajnijeg istraživanja na povijesnim zapisima i na internet portalima, i posebno uz znatnu i velikodušnu pomoć gospodina Vladimira Geigera, konačno sam »dešifrirao« ta mjesta.

NOVA KNJIGA Knjiga o realnosti života, rata, mira i strasti ljudi Okcitanije

U Đakovu je to bilo »Pazarište«, lokacija na mjestu predratnog mlina firme Cereale, a 1941. godine ustaškog logora, potom od mjeseca travnja 1945. godine partizanski sabirni logor za pripadnike njemačke narodnosti, do otpremanja u daljnje logore, a potom i kratkotrajni logor-sabiralište za zarobljene hrvatske vojnike (domobrane) prije njihova otpremanja dalje, tj. u druge logore ili na prisilni rad na državne pustare i sl. Drugo odredište je bilo selo Krndija, sjeverno od Đakova u pravcu Osijeka tada, ispražnjeno od prognanih građana njemačke narodnosti, a u to vrijeme pravi partizanski logor. Tu su domobrani, premješteni iz Pazarišta, a nakon opće amnestije u kolovozu 1945. godine konačno oslobođeni i pušteni kućama.

Prema pričama moga oca u Pazarištu su bili stric Jure i tetak Nikola (koji je kasnije to njemu i potvrdio), iako ih nije sreo za svoga boravka tamo, jer očito nisu bili tu u isto vrijeme. Jednom prigodom nazočio sam razgovoru oca s mojim tastom Mijom Ivandićem kada su, razgovarajući o prošlim vremenima utvrdili da su u isto vrijeme, dakle početkom mjeseca svibnja četrdesetpete godine bili neko vrijeme među zatočenim domobranima u Đakovu. Usput, moram spomenuti dramatičan događaj u životu moga tasta nakon puštanja iz toga zarobljeništva, kada je u vlastitom dvorištu ili bašći, pred uperenim partizanskim puškama, trebalo naći nekoga iz sela koji bi za njega jamčio da nije ustaša i sl., a koji ima autentičnu poveznicu s ovom pričom. Prvi susjedi, inače pošteni i vrijedni ljudi odbijali su se izložiti riziku od moguće pogibelji, ili barem neugodnosti, tim više jer je tast kao došljak iz Dalmacije kojega cijeli rat zapravo i nije bilo u selu, već time nije »bio njihov«. Da moja punica, tada mlada uspaničena žena s malim djetetom u rukama, nije došla do čovjeka, pripadnika partizanskog pokreta, inače po priči lokalnog pijanca, koji je to učinio bez straha, moj bi tast bio pokošen partizanskim rafalom, lakoćom ubijanja u tome vremenu.

Veoma važan detalj (i više od toga) u stvaranju toga osnovnog prostorno-vremenskog okvira za ovu priču je živo sjećanje moje sestrične, kćeri strica Jure, moje Seke Ane, o susretu nje i majke s ocem, u koloni koja ja zastala u Levanjskoj Varoši na putu prema »zborištu«, koji je pojam i danas ostao u njezinom sjećanju, uz obećanje (čije?!) da će nakon kratkog »popisivanja« svi uskoro biti pušteni kućama. Sva kasnija događanja, od stričeva bijega iz logora, (»zborište«) do samoga kraja, saznavao sam u sporadičnim (i uvijek nekako suzdržanim) razgovorima od mojih roditelja, a nešto više i konkretnije od, nažalost sada pokojnog bratića Frane, koji mi je prije desetak godina prepričavao dosta detalja koje je saznavao od svoga oca a moga tetka Mile, dapače zajedno smo obišli dio puta kojim je stric Jure prolazio, sve do točnoga mjesta njegova skončanja kod sela Milanlug.

NOVE KNJIGE Sve o najpoznatijim njemačkim bojnim brodovima

Konačno, dosta konkretnih detalja saznavao sam i iz razgovora s drugim preživjelim svjedokom ove drame pored Seke Ane, bratićem Duškom, sinom moga drugoga strica, Mije. No, oboje su u to vrijeme bili djeca, Seka Ana je imala osam, a Duško dvanaest godina, tako da osim njihovih izravnih saznanja, bolje reći doživljaja (koji su mi dragocjeni izvor spoznaje) dobar dio njihova sjećanja se, sasvim izvjesno, temelji na pričama i prepričavanja u njihovim obiteljima i široj rodbini, koje su upravo tim tragičnim događajem ostale nepovratno podijeljene i suprotstavljene, jednako kao i njihova sjećanja i prepričavanja o tome. Pored toga, nekakav opći činjenični okvir upotpunjavaju moje spoznaje iz dostupnih mi, javno objavljenih povijesnih izvora, povijesnih knjiga (najviše Ljube Bobana i Bogdana Krizmana), filmova, publikacija i sl., kako o tome ratu i domobranstvu u tadašnjoj NDH, tako posebno o kraju rata predaji domobranskih postrojbi, zarobljeničkim kolonama, logorima i svemu što s tim ide.

 | Autor : Despot Infinitus Foto: Despot Infinitus

https://mojaknjizara.hr/proizvod/jure-domobran-i-njegov-usud/

NOVA KNJIGA Američki građanski rat - od novovjekovnog ka suvremenom NOVA KNJIGA Detaljno opisani događaji u Borovu 2. svibnja 1991. godine NOVA KNJIGA O našim kraljevima za osnovnoškolce
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.