"U Novskoj su Jordanci bili najbolji kupci"

Implementacija mirovne operacije UN-a u Hrvatskoj bila je problematična u mnogobrojnim aspektima. Potpuni zastoj "peacekeepinga”, vjerojatno nepovratno potvrđen nakon siječnja 1993., omogućio je da na vidjelo izađu druge nesavršenosti “mirovnjaka” u plavim kacigama.

Iako prisutne u svim mirovnim operacijama koje je ikada poduzeo UN, u okolnostima očite nesuradnje sukobljenih strana i nevoljkosti međunarodne zajednice za promjenom statičnog mandata, one su sada počele dobivati težinu koju inače ne bi imale. O kršenju načela nepristranosti i zauzimanju klijentelističkih pozicija, koji su najviše naštetili ugledu mirovnih snaga, a time i cjelokupnom UN-u, već je bilo govora. No, bilo je i mnogo drugih. Sudjelovanje u nelegalnoj preprodaji i krijumčarskim poslovima također je imalo devastirajuće učinke za ugled mirovnih snaga. Nekoliko općenitosti treba uočiti.

Pripadnici mirovnih snaga UN-a ponajviše su bili uključeni u krijumčarenje različitih vrsta naftnih derivata, prehrambenih proizvoda, cigareta, alkoholnih pića, odjeće i obuće te bijele tehnike. Najveći dio toga završavao je kod pobunjenih Srba, što je očito upućivalo na kroničnu nestašicu na području koje su kontrolirali. Ipak, i sami “mirovnjaci” često su bili zadnje odredište: visoka primanja omogućavala su im jeftinu kupnju, a diplomatski imunitet odnošenje te robe u matične zemlje i ponovnu prodaju po daleko višim cijenama. Konačno, nisu svi mirovni kontingenti bili uključeni u istom stupnju u ovu vrstu nedopuštenih aktivnosti: dostupni podaci upućuju kako su se time bavili ponajviše “mirovnjaci” iz nerazvijenih zemalja. Primjera je upravo pregršt. U zapadnoj Slavoniji, najzanimljivijoj zaštićenoj zoni UN-a, šire jasenovačko područje bilo je središte krijumčarenja.

Naime, odmah nakon dolaska Jordanaca, u svibnju 1992., hrvatske vlasti primijetile su kako u smjeru Jasenovca redovito prolaze cisterne s gorivom koje se potom prodaju tamošnjim Srbima. U Novskoj su Jordanci bili najbolji kupci. Brojni pripadnici JORBAT-a primijećeni su kako u tamošnjim trgovinama kupuju velike količine šećera i kave. U jednoj od njih pokušali su kupiti pun kamion piva, ali im prodavač to nije dopustio. Još uvijek nije bilo nikakvih konkretnih dokaza, ali glasine o aktivnostima Jordanaca postajale su sve češće. Ono o čemu se sve glasnije pričalo u Novskoj ubrzo se pokazalo istinitim. Za to nalazimo potvrdu u jednome srpskom obavještajnom izvoru iz ožujka 1993. Tu je navedeno kako na širemu jasenovačkom području postoji rašireno kriminalno djelovanje, u razmjerima organiziranog kriminala, što se očitovalo u trgovini s pripadnicima JORBAT-a: predmet trgovine bila je različita tehnička roba (televizori, video-rekorderi i sl.), vojna i druga oprema, u čemu su prednjačili pripadnici srpskih policijskih postrojbi. Policijske strukture pobunjenih Srba uspostavile su pravu krijumčarsku mrežu s pripadnicima UNPROFOR-a.

Zapravo, osim službenih kontakata te razmjene pošte i humanitarne pomoći, treći najvažniji vid komuniciranja mirovnih snaga sa Srbima bila je međusobna trgovina različitom vrstom vojne opreme, naftnih derivata, hrane, suvenira i alkoholnih pića. Teško je zaključiti u kojoj je od zaštićenih zona nedopuštene trgovine s pobunjenim Srbima bilo više. Ipak, jedan od primjera iz sjevernog sektora jednostavno se nameće. U drugoj polovini 1994. hrvatski obavještajci došli su do razgovora između dvojice srpskih vojnika, iz kojeg izdvajamo jednu rečenicu stanovitog Kljajića: “Kupit ću 500 l nafte od jednog časnika UN-a koji je u Vojniću, po vrlo povoljnoj cijeni, sa UN-om nema problema, oni švercaju naftu kao ludi, samo Dostupni podaci upućuju kako su se krijumčarenjem bavili ponajviše “mirovnjaci” iz nerazvijenih zemalja Plave kacige u Hrvatskoj 6. dio treba imati DEM”. Jasno, jednako dobra suradnja uspostavljena je i s kriminalnim elementima na hrvatskoj strani: u prosincu 1993. policija je kod Dragalića zaustavila nepalski konvoj u kojem su zatekli oko 21.000 litara različitog goriva.

Detaljnijim uvidom ustanovilo se kako im je prodavač izdao gorivo obrnuto u odnosu na količinu upisanu na računu. Konačno, nije sva trgovina ulazila u red kriminalnog djelovanja. S razlogom se može pretpostaviti kako su slabo opremljene bojne i na takav način dolazile do potrebne opreme, goriva i hrane, odnosno kupovinom na hrvatskoj strani uklanjali su vlastite logističke slabosti. Ipak, u studenome 1993. optužbe protiv mirovnih snaga za nedopuštenu trgovinu robom i krijumčarenje pojavile su se na stranicama najutjecajnijih svjetskih medija pa je na područje misije stigla posebna komisija UN-a sa zadatkom provedbe detaljne istrage. Komisiju je vodio austrijski general Griendl, a rezultati njezine istrage bili su poražavajući za UN. Ustanovljeno je, naime, kako postoje posebno čvrsti dokazi o umiješanosti pripadnika UNPROFOR-a u nelegalnu preprodaju robe na crnom tržištu te krijumčarenje i nezakonitu prodaju goriva. Ono se krijumčarilo svugdje, ponajviše u južnom i sjevernom sektoru, pri čemu su se pripadnici UNPROFOR-a opskrbljivali na crpkama koje im je hrvatska vlada stavila na raspolaganje. Kao ključni motivi takvog ponašanja navedeni su teški uvjeti na područjima pod srpskom kontrolom u kojima su pripadnici UNPROFOR-a morali djelovati i mogućnost stjecanja brze zarade koju su takve okolnosti pružale. Ono što treba naglasiti je kako je krijumčarenje u ratnoj Hrvatskoj bilo izrazito raširena pojava: mirovne snage UN-a u cijelu su priču ušle kao dobrodošao i više negoli poželjan gost. Platili su i najvišu cijenu: hrvatski mediji, ionako nezadovoljni njihovim djelovanjem, jedva su čekali bilo koju priliku da javnosti predstave još jedan primjer UNPROFOR-ove suvišnosti. Nije u Hrvatsku, od proljeća 1992., počeo pristizati samo velik broj ljudi iz različitih dijelova svijeta, već su oni bili i, u odnosu na prilike u Hrvatskoj, bogati. Primanja pripadnika UNPROFOR-a i drugih osoba zaposlenih pri različitim službama UN-a razlikovala su se u odnosu na prirodu zadatka, područje razmještaja i ugovoreni odnos između države čiji su vojnici bili dio misije s UN-om.

Tome treba pridodati i dnevnice koje nisu iznosile jednako za sve dijelove Hrvatske. Kanadski su vojnici, primjerice, zarađivali malo više od 1.000 američkih dolara mjesečno, a tome treba pridodati i poseban dodatak čija se visina određivala u odnosu na procijenjenu opasnost misije. Časnička primanja bila su puno veća. Dakako, velike količine novca trebalo je negdje potrošiti. Prema dostupnim podacima, otprilike jednak dio tog novca trošio se na području razmještaja, odnosno prilikom odlaska na odmor za vikende. Sama priroda zadatka koji su obavljale mirovne snage UN-a zapravo je uvjetovala način njegova trošenja. Vojnici koji su svaki dan svjedočili posljedicama ratnog sukoba nisu težili umjerenosti: odlazak na odmor desetak tisuća muškaraca koji su raspolagali velikim količinama novca, obećavao je neumjerenost i nevolje. Odmor se mahom provodio na moru, pri čemu je, iz razloga udaljenosti od područja ratnih djelovanja, sjeverozapadni Jadran prednjačio. Istarski i obližnji hoteli ponudili su pripadnicima UNPROFOR-a eksplozivan spoj: prilično jeftinu zabavu, ratom nedirnuto područje i blizinu bogatijih tržišta robom poput Italije, Slovenije i Austrije. Stoga je to područje ubrzo postalo pravom mekom za UNPROFOR-ove vojnike željne odmora i zabave. Alkohol se neumjereno konzumirao i to do te mjere da je sadržaj aperitiv-bara nekog hotela znao biti ispražnjen u svega nekoliko sati. Tamošnji ugostitelji brzo su primijetili kako se pripadnici mirovnih snaga UN-a nakon dolaska u hotele uopće ne trude raspakirati kovčege, nego odmah odlaze u prve lokale u potrazi za ludom zabavom. Sve je poprilično nalikovalo na maturalno putovanje, s tom razlikom da je bilo daleko više novca. U neumjerenoj konzumaciji alkohola prednjačili su Kanađani.

Česti fizički sukobi s domicilinim stanovništvom, ponajviše u Daruvaru, bili su stalni. Već početkom lipnja 1992. veća skupina Kanađana u alkoholiziranom je stanju uništila jedan lokal i izvrijeđala prisutne goste govoreći im da su hrvatski nacisti. Pripadnici KANBAT-a bili su, kako je navedeno u jednome hrvatskom dokumentu iz rujna 1992., u stalnom konfliktu s domicilnim stanovništvom i to gotovo uvijek, kako je navedeno, u alkoholiziranom stanju. Ovaj vid neprofesionalnog ponašanja kakav su pokazali pripadnici KANBAT-a u zapadnoj Slavoniji potvrđuje stavove kanadskog društva o njihovim oružanim snagama. Odabir vojničke profesije smatra se, kako je navedeno u jednom istraživanju, posljednjim izborom i vojnike se drži grupom “skitnica i bitangi koji su sposobni jedino za pijančevanje i ženskarenje”. Ipak, stvari nisu bile tako jednocrtne kakvima se čine na prvi pogled: primjer situacije u ljeto 1993. u Trogiru upućuje na daleko kompleksniju situaciju. S jedne strane, domicilno stanovništvo imalo je razloga za loš odnos prema UNPROFOR-u: Britanci, Francuzi i Španjolci koji su bili na prolazu u BiH ili smješteni tamo, često su se opijali što je dovodilo do izljeva nepriličnog ponašanja prema osobama ženskog spola. To je, opet, dovodilo do fizičkih sukoba s mještanima. Jednako tako, sasvim sigurno je i kako sve sukobe nisu izazvali alkoholizirani pripadnici UNPROFOR-a. No, lokalni mladići su se dosta često znali fizički sukobiti i s pripadnicima HV-a i civilne policije koji su sa svoje strane, krijući se iza autoriteta odore, znali iskazivati znakove samovolje. Trogir, kao i mnoga druga manja dalmatinska mjesta, bila su zatočenici općega ratnog konteksta u Hrvatskoj: sve složenije socijalne i sigurnosne situacije, koju je dolazak velikog broja stranaca činio samo još kompleksnijom. Kao zanimljivost izdvojimo dojam hrvatskih promatrača u zračnoj luci Divulje. Tu su Britanci, kako je navedeno, “najveći problem. Opijaju se, kada su jači tuku se s lokalnim pučanstvom, gnjave djevojkei slično. Kada su slabiji, a izazovu incident, ili pobjegnu ili po njih dođe njihova MP”; Francuzi, pak, uočeno je s istančanim smislom za stil, “provociraju na sitno”. 

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u listopadu 2012.