Crne mambe u rujnu 1995. ulaze u Bosansku Dubicu (prvi dio)

Prateći povjesnicu Crnih mambi 1991. i 1992. godine mogli smo se osvjedočiti kakvim su opasnostima podložne obrade Domovinskog rata. Mambe su primjer pomoću kojeg jasno uviđamo da bez ispravne i racionalne procjene, prvenstveno educiranih povjesničara, cijelo razdoblje može zaglibiti u slijepu mitološku ulicu, u kakvoj je završio primjerice partizanski rat od 1941. do 1945. godine.

 Uz priču o obrani Petrinje kao i iznošenjem nepoznatih činjenicama o obrani Livna ili pomoru oklopa kod Farkašića valja pročitati i monografije koje govore o tim ili sličnim događajima kako bi se shvatilo u koliki mitološki glib već sada upadaju analize Domovinskog rata. Ipak, najveća misterija koju je kao takvu proizvela većina onih koji su pisali o samom događaju operacija je “Maslenica”, točnije, zamišljena kao operacija “Gusar”. O njoj, izuzev nekoliko vrijednih osvrta (npr. Davora Marijana) uglavnom nema točnih prikaza i upravo je ta bitka za zadarsko zaleđe krunski dokaz koliko obradi Domovinskog rata trebaju hladne glave relevantnih stručnjaka hrvatske historiografije. O njoj su pisali mnogi, od novinara, suvremenih „kroničara“ pa do samog načelnika Glavnog stožera, ujedno i zapovjednika te operacije, Janka Bobetka. Fenomen „Maslenica“ mora se analizirati u posebnoj priči jer su u operaciji združeno sudjelovale brojne postrojbe, stoga ću se osim navođenja samo nekoliko osnovnih podataka zadržati na užem području u kojem su Crne mambe djelovale. Mediji su sve do prije godinu-dvije operaciju “Maslenica” apostrofirali kao prvu veliku oslobodilačku akciju Hrvatske vojske što je krivo s obzirom na to da se takvo što ipak dogodilo u zapadnoj Slavoniji, u operaciji “Otkos”.

Percepcija se u međuvremenu promijenila, ali nije se promijenilo ono što je kao vojnu abecedu napisao Janko Bobetko po kojemu je glavna „priča“ završila za nekoliko dana. Otprilike, krajem svakog siječnja, njegove riječi slično interpretira državna televizija, novine i mnogi portali čime iznova rade više nedopustivih pogrješaka. Nije, naime, nimalo pravedno prema svima koji su u kasnijim danima nastradali ne istaknuti da se obračun još žešćeg intenziteta nastavio odvijati, baš kao što su na gubitku svi koje zanimaju važne činjenice o cijelom sukobu. Najvažnija je od svih činjenica da su se u zadarskom zaleđu prvi i jedini put sukobile najbolje i najelitnije postrojbe obiju vojski! Gdje su bile Crne mambe, odnosno 2. gardijske brigade, u tom sukobu, nećemo saznati čitamo li Bobetkovu knjigu ili romansirane biografije kasnijeg zapovjednika, generala Ante Gotovine. Nećemo saznati jer ih oni uopće i ne spominju! Istina jest da se u operaciju “Maslenica” krenulo žestoko, da je unatoč nepovoljnom položaju ostvaren nezamislivi uspjeh, „da se u 72 sata borbe ostvario glavni cilj“, da je oslobođeno oko 92 četvorna kilometra okupiranog područja, odnosno da se oslobodilo zadarsko zaleđe, zračnu luku Zemunik, osigurala komunikacija sa sjeverom zemlje te su zauzete ključne točke na Velebitu.

No nije točno da je nakon 3-4 dana napadajnog dijela operacije, odnosno još 2-3 dana „snažnijih borbi“ zbog pokrenutog neprijateljskog protunapada priča o ovoj borbi bila okončana. Boj se, dakle, nije priveo kraju onako kako svake godine piše npr. “Hrvatski vojnik” ponavljajući riječi samog Bobetka da je „bitka za Maslenicu ili maslenička operacija završila prebacivanjem elitne jedinice 3. gardijske brigade“ koja je helikopterima desantirana iz Slavonije. Naprotiv, upravo su tada počinjale najteže borbe, danak kojih je slavonsko-brodska bojna te brigade platila strahovito visokom cijenom, s obzirom na to da su kamionom kojim su ih prevozili na bojište upali u zasjedu u kojoj je poginulo 17 pripadnika, a tijekom noći u protunapadu još osam, odnosno do kraja veljače poginula su 32 pripadnika samo 3. gardijske brigade! Situacija krajem siječnja ne samo da nije bila riješena, nego je i uspjeh cijele operacije došao u pitanje s obzirom na to da su suparnici uvodili svježe snage, elitne postrojbe iz Knina i iz drugih republika. Njihov je protuudar bio takvog intenziteta da je predstavljao preveliki zalogaj za većinu domobranskih postrojbi, svakako i za odavno premorene ratnike 4. gardijske brigade (4. GBR). O intenzitetu borbi, odnosno procjeni do kada je trajala borba za ono što je navedeno u ciljevima operacije “Maslenica” dovoljno govore brojke. U “službenom” dijelu operacije (dakle do kraja siječnja) broj je poginulih bio 19, a do stvarnog okončanja cijele bitke poginulo je 127 i ranjeno 158 pripadnika HV-a čemu uistinu nije potreban daljnji komentar! Mnogo su veće brojke nastradalih na suprotnoj strani, njihova izvješća govore o 119 poginulih i 644 ranjena do kraja ožujka tako da nije nikako jasno iz kojeg točno razloga, pa i bez obzira na to što je bilo propusta u provođenju operacije, cijela priča u raznim analizama ne dobiva svoj kraj onda kada bi i trebala, dakle početkom ožujka 1993. kada je srpski protunapad zaustavljen do te mjere da protivnik više nije imao snage za daljnja napadajna djelovanja.

S obzirom na nejasne razloge zbog kojih se ova značajna bitka nije pravovaljano obradila, a posebno što su neki, nažalost i zapovjednik Glavnog stožera, zaboravili spomenuti prisutnost boraca iz 2. GBR, potrebno je ispraviti barem tu netočnost u analizama velikog okršaja. Pogotovu što su Mambe u svojoj zoni odgovornosti uistinu imali ključnu ulogu, doslovno spasili Novigrad od osvajanja, a samim time i daljnji prodor neprijatelja prema Zadru! Uglavnom, nakon promjene stanja na bojištu, nakon što je zapovjednu odgovornost od Bobetka preuzeo Ante Gotovina, uslijedio je njegov zahtjev za uvođenjem postrojbe u čiju se kvalitetu uvjerio za vrijeme obrane Livna.

Prva je bojna kao taktička skupina ojačana dijelovima 2. bojne kao i pratećim čimbenicima (vod izviđača, oklopna, topnička i raketna ispomoć) krenula u zadarsko zaleđe tako da su pješaci u dvama valovima desantirani helikopterima u zadarske Šepurine, a ostatak ljudstva, opreme i naoružanja cestovnim je putem stigao naknadno. Gotovina je na noćnom sastanku sa zapovjednikom taktičke skupine, Borisom Jacovićem, i dozapovjednikom Miodragom Demom podijelio zadaće i priopćio koliko je stanje alarmantno. Konkretan i otvoren kao i uvijek, rekao im je da je situacija na terenu vrlo loša, da panika sve više obuzima branitelje, a da za samo područje kojega im predaje kao zonu odgovornosti čak ni ne može točno odrediti kakvo je stanje. Nije se, naime, točno znalo kolike su čije snage oko Novigrada, štoviše, nije se ni znalo tko točno drži Novigrad! Panika je uvijek zalog za svakojake informacije, štoviše i srpska televizija javljala je da je Novigrad “vraćen” te da se kreće k Zadru što zapravo uopće nije bilo daleko od istine. Vrlo su vjerojatno Novigrad obišle (i prošle) kvalitetne izvidnice srpskih snaga i proslijedile svoja zapažanja.

Stoga je ulazak u Novigrad, po svemu sudeći, za obje strane bio pitanje sata. Srećom po obranu, Mambe su pristigle prve i zatekle skromne snage HV-a. Na čelu s Danijelom Kotlarom, oko Novigrada je bilo 20-ak domaćih branitelja i 20-ak pripadnika specijalne postrojbe Vangi. Hrabrih ljudi iz obiju skupina jako se rado prisjećaju borci iz 2. GBR, iako su u kasnijim napadima upravo mornarički pješaci Vangi iz Pule jako nastradali, ponajviše kao i Žuti mravi oko Livna, zbog drugačijih uvjeta borbe na koje nisu navikli. Stigavši na vrijeme, obrana je postavljena na trima točkama: oko groblja i prema mjestima Paljuv i Baždarići kao ključne te iznad novigradske kule kao točku topničkog osiguranja.

Pokazalo se da se dolazak Mambi zapravo dogodio u zadnji trenutak jer je neprijatelj tijekom večeri u ustroju krenuo iz svojih rovova u napad, pretpostavlja se, rukovodeći se informacijama izviđača da je Novigrad slabo ili nikako branjen. Nakon prvog okršaja, protivnik je odbijen, a već rano ujutro, 11. veljače, pripadnici 1. satnije krenuli su u protunapad iznenađenja, koji je pokrenut kako bi ostatak postrojbe dobio što više vremena za kvalitetno utvrđivanje obrane. Krenuli su, “klinastom” formacijom u nepoznato, štoviše s netočnim podatcima koje je ostavila izvidnica. Vrlo brzo naišli su na brojčano nadmoćnijeg suparnika, započeli sukob i doživjeli veliko iznenađenje. Protivnik koji je zasut teškom rafalnom paljbom gotovo istovremeno je uzvratio na isti način! „Oni su uzvratili tako da je to bilo strašno! Ako protivnik koji je zasut takvom vatrom uzvraća skoro istu sekundu, onda možeš reći da je to vrhunska postrojba. Ja cijenim takve borce, takvu borbu i ono što su prezentirali!“ prisjeća se Ninja koji je vodio satniju u ovaj napad. Nakon začetka pješačkog obračuna za njih je uslijedio pakao u kojem su, blago rečeno, bili inferiorni.

Topnički napad, tenkovski udari po svakom djeliću linije bojišta gotovo su prepolovili 1. satniju Crnih mambi, od 40-ak ljudi satnija je tijekom dana spala na 22 mobilna borca. Vjerojatno samo zahvaljujući topničkoj podršci koju su dobili od 4. GBR, ovaj je zaposjednuti položaj spašen. Prva je satnija imala još jedan boj sličnog intenziteta kod Domovinski rat: Postrojbe Baždarića, kao i niz manjih, primila je najteže udarce, najviše je pretrpjela u dvotjednim borbama. Poginuo je zapovjednik satnije Dragutin Naglaš, možda i najcjenjeniji ratnik Crnih mambi, potom je novi zapovjednik Ninja izbačen iz stroja gubitkom oka, ginuli su i teško ranjavani zapovjednici vodova (Vlado Brebrić, Ivan Mužić i drugi), a i ostali dijelovi Taktičke skupine trpjeli su teške napade, a teško ih je opisati jer se mnogi događaju istovremeno. Primjerice, sličan okršaj koji se odvijao na cijeloj crti od mora do Paljuva, imali su pripadnici 3. i 2. satnije. Razvoj situacije rađao je nove vođe grupa, dojučerašnji pješaci preuzimali su odgovornost u vođenju satnije, a neprijatelj nije pokazivao ni najmanji znak odustajanja od nauma. Ogorčene su se borbe vodile u Baždarićima, Naranđićima i oko novigradskog groblja, cijela je bojna osjetila kolikom moći raspolaže protivnik. Izvrsni pješaci, jako dobro i vrlo točno navođeno topništvo sa srpske strane učinilo je ovaj dvoboj krajnje neizvjesnim. Jedan od čimbenika vojne vještine po kojem su protivnici bili čak i napredniji bila je koordinacija između minobacačke potpore i pješaštva u prodoru, u kojoj su prvi granatirali teren na 30-metara ispred svojih pješaka, dočim su pješaci napredovali uz istovremenu paljbu svojim naoružanjem.

Takvo što, impresivno i za Crne mambe, činilo je izniman psihološki učinak, posebno na pričuvne postrojbe! Trebalo je izdržati u aktivnoj obrani protiv ovakvog protivnika pa ga se razvlačilo ograničenim pokušajima protunapada. Neprijatelja se navuklo u nekoliko taktičkih zamki te je napokon nakon posljednjeg sudara kod novigradskog groblja, poznatog kao „novigradski plato“, napadač dosegao svoj maksimum. Taj ključni trenutak dogodio se u napadu tenkovske satnije i sile od oko 300 boraca koji su pušteni u tzv. međuprostor i potom udareni po bokovima topničkom i minobacačkom, a na kraju i vatrom iz VBR-a, što je počinilo velike gubitke na strani napadača. Oni su već i dotad bili premoreni i to je bila zadnja granica fizičkih mogućnosti preko koje više nisu mogli poći u nepotrebne gubitke i poraze. Tko je sve bio na suprotnoj strani Mambe mogu potvrditi samo po oznakama koje su pronašli kod poginulih. Naime, i kod jednih i kod drugih vrijedilo je pravilo da uhvaćenih, pa makar i ranjenika, nema! Primjerice, u potpuno okruženom bunkeru, znajući da nemaju nikakve šanse, skupina se protivnika nije predavala dok nisu izginuli, baš kao što su izvlačenje ranjenog suborca platili ranjavanjem i vjerojatnom pogibijom još nekoliko boraca.

Kod poginulih je pronađena vrlo dobra oprema, zapovjednik taktičke skupine, Jacović, kao i sve Mambe, ističe da su protivnici pokazali iznimne borbene vještine i, štoviše, priznaju da je cijeli sukob bio na rubu neizvjesnosti. Stoga valja posebno dobro istražiti višetjedne borbe u zadarskom zaleđu. Kolokvijalna etiketa “četnici” kakvom je Bobetko u isti koš strpao sve protivnike ostavlja potpuno krivi dojam! U silnom sukobu, uz poginule i ranjene, jedan je dio novaka 1. bojne doživio težak šok, ali treba naglasiti da se većina tih boraca uspjela „rehabilitirati“ i da su se, štoviše, pokazali vrlo dobrima u nadolazećim operacijama. Svi podatci i detalji govore o strahovitom okršaju kod Novigrada. O težini cijele borbe zorno svjedoči video materijal kojega sam u dogovoru s pripadnicima postrojbe odlučio ne koristiti za potrebe magazina iz dvaju razloga. Naime, mnoge scene uz dramatiku nude jezivo brutalne slike - tijela raznesena tenkovskim granatama, prizore kako dr. Tonči Sože sanira teško ranjene izravno na samoj bojišnici, zbrinjavanja i oživljavanja u zadarskoj bolnici, pa kao takvi nisu preporučljivi za mlađu generaciju čitatelja. S druge strane, pustiti u javnost samo pozitivne i „pobjedničke“ slike ne bi bilo u redu upravo zbog gubitaka (pet poginulih i 45 ranjenih Gromova) jer bi se time promijenio pravi kontekst zbivanja. Uglavnom, operacija je “Maslenica” za HV i za Crne mambe bio veličanstven uspjeh, ali ne samo zbog oslobođenog područja u velikom napadu, nego još i više zbog pobjedničke obrane istog područja od protunapada najelitnijih srpskih postrojbi. Stoga Mambe ne žale za gubitcima kriveći protivnika, svjesni koliko je bio moćan i da su golemi gubitci stvarnost takvog okršaja. Ono zbog čega su nezadovoljni i što ih frustrira činjenica je da se ova velika, vjerojatno najneizvjesnija bitka Domovinskog rata, već godinama netočno, nepotpuno i iskrivljeno prikazuje hrvatskoj javnosti.

Nastavak pročitajte u sutrašnjem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2011.