U 3.00 sata 15. kolovoza VRS je iz reona Ravnica, Žegulje, Bitunje, Mrčeva dola, Stjepan Križa i Bančića otvorila topničku, tenkovsku i minobacačku vatru po položajima 1. i 2. stolačke bojne HVO na potezu Barani – Ošanjići – Komanje brdo te po položajima TG-2 od Drenovca k jugu.
Topništvo 1. hercegovačke brigade i TG-2 uzvratilo je po topničkim položajima VRS-a. Topnički je duel trajao cijeli dan. Osim položaja HVO-a topništvo je VRS-a tijekom dana bombardiralo Stolac i okolna sela Jasoč, Trijebanj, Masline i Hodovo, a s dvama dalekometnim projektilima i Čapljinu. Na strani topništva HVO-a bilo je gubitaka. Jedna je granata pala izravno u zaklon posluge minobacačke bitnice 82 mm i usmrtila Husu Obradovića, ranila još dvojicu vojnika i oštetila dva minobacača. U 5.30 sati 15. kolovoza vojnici su HVO-a na položajima kod sela Komanje brdo zamijetili da je iz smjera Ravnica na brdu tt 411 (na istočnom rubu ovog sela) došlo oko 200 srpskih vojnika. Iz Zapovjednog mjesta Stolac odmah je zapovijeđeno da bitnice minobacača 82 i 120 mm tuku po brdu tt 411.
U međuvremenu je počela pješačka borba između HVO-a i VRS-a, puškama i ručnim bombama, na razdaljini od 30 m u kojoj su na strani HVO-a poginuli Zvonko Papac i Jasminko Zukanović. Do 10.00 sati vojnici HVOa uspijevali su držati položaje. No tada su se zbog sve jačeg srpskog topničkog napada i nedostatka strjeljiva povukli s položaja na brdo tt 358 jugozapadno od sela. Nakon što im je iz Stoca došla popuna strjeljiva, vratili su se i zaposjeli napuštene položaje. Oko 6.00 sati srpski su vojnici iz smjera Ljubinja počeli pješački napad na položaje HVO-a jugoistočno od Stoca, na potezu selo Basilije – brdo Križevac – selo Njivice. Iako je napad bio vrlo žestok branitelji su ga nakon dvosatne borbe uspjeli zaustaviti. Istodobno je srpsko pješaštvo napalo položaje HVO-a sjeverno od Stoca, kod Barana i Ošanjića. Oko 8.30 sati HVO je uspio i na ovom sektoru bojišta odbiti napad. Nakon što su odbijeni napadi na svim sektorima došlo je do privremenog prekida borbi. Novi napadi VRS-a, ovaj put duž cijele linije bojišta od Rotimlje do Drenovca, uslijedili su oko 17.00 sati. Prethodio im je topnički udar po Stocu i dubravskim selima. Uz topništvo, u 17.30 sati u napad se uključio i zrakoplov VRS-a bacivši više kazetnih bombi i ispalivši rakete po području Dolumi i Crnići – Greda. Uslijedio je pješački napad na položaje HVO-a kod Rotimlje, Hodova, Barana, Stoca, Komanjeg brda i Poplata.
Kod Rotimlje (Rajičeve kuće) vojnici VRS-a probili su liniju obrane te su se vojnici HVO-a povukli iz sela. Čim su ušli u Rotimlju srpski su vojnici počeli s pustošenjem objekata – crkve, seoskog doma, obiteljskih kuća... No nisu se dugo tu zadržali, jer je ubrzo uslijedio protunapad pristiglih snaga HVO-a te su se srpski vojnici potisnuli iz Rotimlje. Najjači, tenkovsko-pješački napad, VRS je izvršila na Stolac i to cestom kroz kanjon Bregave, iz smjera sela Do, k stolačkom prigradskom naselju Todorovići. Vojnici 1. stolačke bojne našli su se u teškom položaju. Tek je topnička vatra HVO-a zaustavila napade na samome ulazu u grad Stolac, a u borbi je uništen jedan srpski tenk. Na drugim sektorima bojišta (Basilije, Poplat, Ošanjići, Komanje brdo) srpski vojnici nisu uspjeli probiti linije obrane HVO-a, već su napadi uspješno odbijeni, a oni potisnuti uz gubitke.
Na Poplatu su vođene teške pješačke borbe, a kod Žegulje je oštećen još jedan srpski tenk. Tek je duboka noć donijela kraj 23 sata dugog napada na linije obrane općine Stolac. Bio je to kraj velike srpske ofenzive na ovom sektoru bojišta Istočne Hercegovine. Borci HVO-a uspjeli su očuvati sve obrambene položaje. Prema izvješću Zapovjedništva 1. hercegovačke brigade „Knez Domagoj“ toga su dana u borbama poginula trojica, a ranjena su sedmorica vojnika ove brigade. Dopisnik „Slobodne Dalmacije“ iz Stoca izvijestio je da je ranjeno devet pripadnika HVO-a. Glede srpskih gubitaka, oni su, čini se, bili osjetniji i to najviše na prostoru Ošanjića, Poplata i Komanja brda te se radilo uglavnom o domaćim Srbima. U borbi je zaplijenjeno nešto tehnike i naoružanja. Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj“ izvijestilo je da se pouzdano zna za jedanaest poginulih srpskih vojnika i jedan uništeni srpski tenk. U drugim zapisima o ovim borbama donose se druge brojke. Zapovjednik je Općinskog stožera HVO Stolac, Božo Pavlović, krajem kolovoza 1992. godine za „Slobodnu Dalmaciju“ izjavio da je poginulo oko 50 srpskih vojnika, a otprilike još toliko ranjeno. Također je naveo da je HVO, uz tenk na ulazu u Stolac, taj dan uništio minobacački odjel VRS-a na brdu Kotašnica, oklopni transporter kod Stjepan Križa te još jedan tenk kod Žegulje tj. sela Bitunja, što se ne navodi u izvješću Zapovjedništva brigade. Zapovjednik policijske postaje Stolac, Mehmed Dizdar, koji sam nije sudjelovao u borbama, u svojim memoarskim zapisima „Suđeni Stolac“ spominje brojku od 130 poginulih srpskih vojnika.
U danima koji su slijedili u Zapovjedništvu Južnog bojišta analizirane su borbe za Stolac. Zaključeno je da je 1. hercegovačka brigada „Knez Domagoj“, iako još u fazi formiranja i opremanja te usprkos tome što do tada 50% ljudstva nikad nije sudjelovalo u borbi, a 30% nije uopće imalo ni puške, pokazala visoki borbeni moral i sposobnost žestoko braneći Stolac. Tijekom 23 sata dugog sukoba uništen je tenk i naneseni su značajni gubitci napadačima. Svi su položaji očuvani, a uspješnom obranom i dodatno stabilizirani. „Gospojinska ofenziva“ ujedno je bila i “vatreno krštenje“ 1. hercegovačke brigade „Knez Domagoj“. Prvi, ali veliki uspjeh koji je brigada imala od formiranja. O uspješnoj obrani Jugoistočne Hercegovine predsjednik HVO-a Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Jadranko Prlić, u kolovozu je 1992. rekao: „Naše postrojbe (...) uspjele su odbiti veoma jak, vjerojatno dosad i najjači napad neprijateljske vojske. Bio je to sinkroniziran napad i topništva, i oklopno-mehaniziranih jedinica, i pješaštva i zrakoplovstva. Obranili smo naše linije, čak ih pomaknuli naprijed, što samo pokazuje spremnost i obučenost vojaka Hrvatskog vijeća obrane. Tako da je sada naša obrambena linija dosta stabilna.“ Glede segmenata brigade, uz pješaštvo koje je uporno branilo položaje, posebno se iskazalo brigadno topništvo. Iako ometano nedostatkom strjeljiva, djelovalo je izvanredno. Posebice je istaknuta uloga VBR-a „Bič Božji“ koji je vrlo učinkovito djelovao po položajima VRS-a te jako podizao borbeni moral pripadnicima brigade. Brigadni tenkovi djelovali su pravovremeno po zadanim ciljevima, logistika brigade zadaće je izvršila pravilno i precizno. Kao veliki problemi tijekom bojevog djelovanja istaknuti su nedostatak mina, granata i strjeljiva te žičane veze koje su svako malo bile u prekidu.Osim poginulih, iza srpskih postrojbi koje su se povukle na polazne položaje, ostali su ranjenici koje nisu uspjeli evakuirati te pojedinci i grupe koje su zalutale. Tako je Zapovjedništvo brigade „Knez Domagoj“ 17. kolovoza izvijestilo da „iz reona iznad s. Barane još uvijek se čuje zapomaganje ranjenih četnika“.
Zapovjedništvo je 16. kolovoza dobilo obavijest da je lijevo od Barana, u kanjonu rječice Radimlje, zamijećena grupa od tridesetak srpskih vojnika. Ne znajući radi li se o nekoj skupini zalutalih vojnika ili o diverzantima pukovnik je Obradović u kanjon Radimlje poslalo samostalnu satniju „Božan“, vod vojne policije i jedan vod iz 1. satnije 1. stolačke bojne sa zadaćom da pretresu teren, pronađu, blokiraju i zarobe, a ako ne budu mogli, unište tu grupu. Kanjon su pretražili, ali skupinu srpskih vojnika nisu našli. Zato su vojnici HVO-a 20. kolovoza u okolici Ošanjića zarobili srpskog vojnika Đorđa Baluta. Sveteći se za poraz, VRS je tjednima topnički razarala Stolac, Čapljinu, Mostar, sela doline Neretve, Popova polja i Dubrava, ali i Dubrovačko primorje i Župu. U jednom od tih napada iz rejona Ravnica po Komanjem brdu poginuo je 16. kolovoza vojnik brigade „Knez Domagoj“ Fehim Dževlan, dok su trojica vojnika ranjena. HVO je uzvraćao tukući topništvom po području Nevesinja te po Podbrdu i Žegulji. Neuspjeh Hercegovačkog korpusa VRS-a kod Stoca i Dubrovnika značio je konačni neuspjeh zamisli o izmijeni operativnotaktičkog položaja, preuzimanja inicijative i preokreta za VRS nepovoljnog razvoja događaja na Južnom bojištu, a time i kraj srpskog projekta izbijanja u dolinu Neretve i na južni Jadran. Svojom požrtvovnošću, hrabrošću i visokim borbenim moralom vojnici brigade „Knez Domagoj“ uspjeli su očuvati ne samo slobodu svog zavičaja, već i spasiti cijelo Južno bojište od mogućeg teškog poražena.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
