Prve kacige s hrvatskim oznakama koje su se mogle vidjeti bile su policijske protuprosvjedne kacige te nešto modela MPČ-1 za Specijalnu policiju naslijeđenih od bivše milicije. Na prednjoj strani kacige bila je nacrtana veća crvena zvijezda petokraka preko koje su naši dečki prelijepili naljepnicu s hrvatskim grbom. Ove kacige rijetko su viđane u borbenim uvjetima.
Dana 27. lipnja 1991. osnovane su prve vojne postrojbe RH, brigade Zbora narodne garde (ZNG). U tim prvim tjednima okupljanja ljudstva te njihova opremanja i naoružavanja, kaciga jednostavno nije bilo. Većina opreme i oružja još se uvijek čekala, bila je na putu za Hrvatsku. Tako su nam stigle i prve vojne kacige - švicarske padobranske kacige M48-62. Nakon Drugoga svjetskog rata Švicarska je kupila određen broj britanskih padobranskih kaciga na osnovi kojih su napravili svoj unaprijeđeni model kacige. Prema dostupnim podacima, tih je kaciga proizvedeno samo 13.200 komada pa za kolekcionare ova kaciga ima veliku vrijednost! Zadužio sam jednu od tih kaciga i kada sam je primio u ruke nije mi ulijevala povjerenje da će mi sačuvati glavu! Laka poput radničke zaštitne kacige, ravno odrezana, samo s kožnom zaštitom za vrat koja je povezana s remenom. No, koliko god trčali, skakali ili se prevrtali, ta je kaciga ostajala na glavi. Mogli bismo reći da su zaista pogođene njezine kvalitete za padobranca – lake su i stabilne. No, kako su počele prve borbe, nije bila potrebna zapovijed kako bismo je svi imali na glavi. Koliko god čudno i nesigurno izgledala, poslužila je makar kao zaštita od komada crijepa ili stakla, jer prve su se borbe i vodile u naseljenim mjestima! Na sreću, nisam vidio nijednu od tih kaciga jako oštećenu ili probušenu pa ne mogu svjedočiti o njezinoj pouzdanosti i čvrstoći.
Ljeto 1991. proteklo je u sve otvorenijim napadima bivše JNA pa su postrojbe HV-a bile premještene na teren, pojačavši tako obrane sela kojima je prijetio izravan neprijateljski napad. Tako se kod mjesnog stanovništva na straži moglo vidjeti vatrogasne i motorističke kacige, čak i jedna njemačka vatrogasna kaciga od aluminija, koja je neodoljivo podsjećala na borbenu kacigu Wehrmachta! Vojarne bivše JNA po cijeloj su Hrvatskoj počele padati i tako završavale u rukama HV-a i policije pa su u postrojbe počele pristizati i zaplijenjene kacige. Bio je to model M59/85 koji je 1986./87. u bivšoj JNA zamijenio stariji, nešto širi M59 (model iz 1959.). Naravno, i taj stariji model moglo se vidjeti, no prilično rijetko. Zvijezde s tih kaciga premazane su bojom, “grecane” ili su jednostavno zalijepljene naljepnice sa šahovnicom.
U svakom slučaju, kod Hrvatske vojske su prihvaćene i, ako ih je bilo dovoljno, zamjenjivane sa švicarskim kacigama. Kako su se borbe rasplamsavale i dobivale na masovnosti i žestini, tako se moglo te kacige vidjeti oštećene i uništene. Pokazale su se sasvim solidno. Izravni pogoci su je probijali (kao i svaku kacigu), ali zrno nije tek tako prošlo i ostavilo klasične rupe za sobom. Prilikom izravnog pogotka ova bi kaciga popucala u više smjerova, i tako koliko-toliko zadržala zrno i eventualno mu promijenila smjer, a to bi opet moglo završiti tek ranjavanjem vojnika. Imao sam tu sreću da negdje u tom razdoblju dođem do belgijske verzije američke kacige M-1, koju mi je kupio mlađi brat u Beču u trgovini polovnom vojnom opremom. U hrvatske postrojbe te su kacige počele pristizati u sve većem broju, i to u više modela proizvedenih u nekoliko NATO-vih zemalja. To je odlična kaciga s tzv. duplim dnom, odnosno plastičnom podstavom. Svrha te plastične, unutarnje zaštite je da, pri eventualnom težem oštećenju kacige, spriječi krhotinama vanjskog dijela daljnje prodiranje prema glavi. U tom bi slučaju vojnik završio samo s modricama i glavoboljom...
Kaciga koju sam dobio je već bila veteran – imala je dva dužna udubljenja, ali nije probijena! A to je dokaz kvalitete ove kacige i rado sam je zamijenio sa “švicarcem”. No, za razliku od drugih inačica, ovaj model M-1 kacige imao je platneni remen s metalnom kopčom iz dva dijela, s oštrim rubovima, a koja se spajala na grlu. Što će reći da, prilikom eventualnog pogotka u kacigu, zbog siline udara sama kaciga bi bila otrgnuta s glave pa bi pri tom metalna kopča mogla završiti u vojnikovu grlu. Stoga sam je uvijek nosio raskopčanu. Gotovo sve te kacige došle su bez maskirnih pokrivala, no neki su se snašli i sami su si ih napravili od maskirnog platna, šatorskog krila ili plahti ako je bilo snijega. Površina kacige je bila hrapava i premazana mat zaštitnim lakom, tako da nije pravila odbljesak. To je u borbenim uvjetima jako puno značilo zbog snajperista i noćnih bliskih borbi, gdje su se zaraćene snage mogle prepoznati po tome čija kaciga pravi odbljesak pri mjesečini – kacige bivše JNA bile su premazane sjajnim lakom.
Krajem jeseni i početkom zime vodile su se najteže borbe, uključujući tu i bitku za Vukovar. Moglo bi se reći da je u tom razdoblju stigao na prve linije ogroman broj kaciga iz više smjerova. Osim američkih M-1 inačica, stigle su i mađarske kacige i kacige bivše Čehoslovačke, koje su zapravo kopije ruske kacige M52. To je najnekvalitetnija kaciga do koje sam mogao doći. Probijalo ju je sve, uključujući i “rikoše” ili okrznuće! Kada je gledate probijenu, ne možete se oteti dojmu da je napravljena od lima. Zbog toga su je naši vojnici odbacivali i radije bi nosili kvalitetnije kacige na smjenu ili bi jednostavno imali vunenu kapu na glavi! Inače, obje ove kacige, i američka i ruska, vuku podrijetlo, barem po obliku, još iz Drugoga svjetskog rata. Treći masovniji priljev kaciga većinom je završio u pričuvnim brigadama HV-a; to su bile kacige M56, bivšeg DDR-a. Iako čvrsta i kompaktna, vojnici je radije nisu imali na glavi. Osim smiješno plitkog izgleda, remen je bio od debele, grube kože s klasičnom kopčom za remen na vratu. Ako ništa drugo, bila je nešto šira i davala je solidnu zaštitu glave i dijela ramena vojniku koji u rovu traži sigurnost od raznog materijala koji pada uslijed granatiranja.
Gotovo sve opisane borbene kacige imaju svoje dobre i loše strane. No, sve imaju jednu lošu značajku - premalu površinu koju štite. Od Vijetnamskoga rata pa do kraja prošloga stoljeća vrlo visok postotak ozljeda u borbenim situacijama otpada na ozljede vrata. To i ne čudi, jer su pozicije vojnika pri razmjeni vatre ležeći i stojeći stav iz rova ili zaklona pri čemu su izloženi glava, vrat i dio ramena. No, na to se nije previše obraćala pažnja. Sve dok mi kum nije poklonio njemačku kacigu iz Drugog svjetskog rata... To je kaciga koja nije mijenjala svoj osnovni oblik još od Prvoga svjetskog rata i napravljeno ih je doslovce na milijune. Inačica koju sam dobio jedna je od posljednjih napravljenih serija; naručio ih je SS za svoje postrojbe i napravljeno ih je malo, što joj daje i kolekcionarsku vrijednost. I do dva puta teža od ostalih kaciga, napravljena je od čelika, s mekim remenom bez kopče i jednostavnim podešavanjem. Pokriva cijeli vrat, dio obraza, a šilt sprijeda, osim što pravi sjenu, štiti oči i nos od komada koji padaju prilikom eksplozija. Dva puta mi je spasila glavu, na čemu sam zahvalan kumu, a posebice dobrome starom Kruppovom čeliku! Da ima duplo dno, bila bi tada za mene najbolja kaciga na svijetu.
I kada danas pogledamo kacige NATO-ve vojske i mnogih specijalnih postrojbi svijeta, vidjet ćemo taj sličan oblik, samo se rade od modernih, čvršćih i lakših materijala. Jednu od tih najmodernijih kaciga proizvodi i Hrvatska. Osim nabrojanih kaciga, do hrvatskih vojnika stigle su i razne druge kacige, ali u malom broju – iz Švedske, Nizozemske, JAR-a, Danske itd., uključujući tu i pojedine primjerke iz kućnih kolekcija. Kako sam naslov ovoga teksta kaže da se radi o Domovinskom ratu, trebamo spomenuti i neprijateljsku stranu. Kod njih je situacija bila jednostavna – korištene su kacige bivše JNA i to noviji model M59/85. Te iste kacige pronađene su i kod svih paravojski, što će reći da ih je bivša JNA opremala najboljim što je imala.
I za kraj, borbenu kacigu mogu dizajnirati najbolji inženjeri i znanstvenici. No, posljednju riječ imat će sam vojnik, u nadi da će sa smiješkom reći kako mu je kaciga sačuvala glavu.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u rujnu 2011.
