Uvod u operaciju "Miljevci"

Skupne snage domicilnih postrojbi Hrvatske vojske izvele su 21. lipnja 1992. munjevitu akciju kodnog naziva operacija „Miljevci“ u kojoj su oslobodile golem dio okupiranog teritorija između rijeka Čikole i Krke. Oslobođeno je sedam sela i više zaselaka u šibenskom zaleđu, odnosno otprilike oko 100 četvornih kilometara okupiranog područja koje se zbog geografskih posebnosti najčešće naziva Miljevački plato.

Unatoč tome što je ova akcija imala golem značaj za sigurnost Šibenika i šibenskog zaleđa, unatoč brojnim posebnostima jer je akcija provedena u vrlo složenim uvjetima i bila je dugo vremena „vruća tema“ mirovnih pregovora, hrvatska javnost nedovoljno zna o operaciji „Miljevci“.

Još od proljeća 1991. stanovnici miljevačkih sela bili su izvrgnuti prijetnjama pobunjenih Srba, a nakon zaoštravanja sukoba već od ljeta dio stanovništva postupno napušta svoja ognjišta, dok se dio Miljevčana stavlja na raspolaganje 4. bojni netom ustrojene 113. brigade ZNG-a (šibenska brigada ustrojena je 19. lipnja 1991.). Daljnji egzodus stanovništva nastavio se od sredine rujna, odnosno od okupacije Oklaja i Drniša, ponajprije zbog činjenice da su mogućnosti evakuacije bile svedene na jedinu odstupnicu, preko mosta na rijeci Čikoli. Iako su od listopada pobunjeni Srbi i JNA preuzeli punu kontrolu nad područjem Miljevaca, jedan dio stanovništva ostao je živjeti na svojim ognjištima, a na njih je vršen pritisak za iseljavanje jer je cilj agresora bio etnički očistiti okupirano područje. Bila je to hrabra odluka preostalog stanovništva jer pritisak je iz dana u dan bio sve veći, posebno zbog toga što je od kasne jeseni 1991. hrvatska strana počela izvoditi sve češće diverzije. Na okupirano područje ubacivane su manje diverzantske skupine koje su prikupljale obavještajne podatke o rasporedu neprijateljskih snaga ili su organizirale prepade u kojima su nanosili gubitke pobunjenicima.

Djelovanje tih skupina bilo je uvjetovano, donekle i olakšano činjenicom da okupator nije držao obranu na klasičan način, već je nadzor čitavoga Miljevačkog platoa provodio svakodnevno vršeći ophodnju oklopnim vozilima i pješačkim snagama čija je baza bila u vojarni „Trbounje”. Diverzantske akcije nosile su dobre rezultate, kako u prikupljanju informacija, tako i u nanošenju gubitaka neprijateljskoj strani. Tako je već 11. studenoga 1991. ubačena Izvidničko-diverzantska grupa sastavljena od 15 domicilnih vojnika iz 1. satnije 4. bojne 113. brigade HV-a pod zapovjedništvom Ante Vranjkovića. Oni su pripremili zasjedu neprijateljskoj ophodnji kod zaseoka Bašići te su im u iznenadnom napadu nanijeli ljudske gubitke i uništili dva Pinzgauera i četiri kamiona TAM. Zapovjedništvo 9. korpusa JNA bilo je vrlo iznenađeno tim napadima, a Hrvate koje su preostali živjeti nakon okupacije krivilo se za učinkovitost akcija hrvatskih diverzanata. General Vladimir Vuković kao zapovjednik kninskog 9. korpusa izdao je 15. studenoga 1991. „Naređenje za pretres i čišćenje terena“ u kojem se opisuje diverzija kod Bašića, ali i navještaju još teži dani za hrvatske civile: „U zadnjih nekoliko dana koristeći pregovore i zatišje na frontu snage neprijatelja su otpočele sa ubacivanjem većih DTG i IG u medjurečje Čikole i Krke, koji presvučeni u civilna odela vrše iznenadna i prepadna dejstva na jedinice 9. korpusa sa ciljem: da dezorganizuju komandovanje, stvore paniku u našim redovima i da putem propagande stvore utisak kod lokalnog stanovništva o prisustvu jakih snaga na tom prostoru. Dana 11. 11. 1991. godine jedna takva grupa je u rejonu zaseoka Bašići na svirep i podmukao način izvršila napad na IP, kojom prilikom je poginuo poručnik Barić Dinko i 2 vojnika i ranjeno 5 pripadnika 9. ič. U toku 13. i 14. ovog meseca na širem području s. Oklaj i s. Kalun otkrivene su radio stanice i pokretni repetitori, a pouzdano se došlo do podataka da ista takva sredstva postoje u s. Miljevci i zaseok Bašići, što ukazuje na intenzivnu i vrlo razvijenu obaveštajnu i izvidjačku mrežu neprijatelja kojom se pokriva ovaj prostor.

Teroristički napad na IP u s. Bašići kojoj su neposredno pre napada u s. Ključ stariji meštani ponudili kolače ukazuje na krajnju svirepost i bestijalnost snaga neprijatelja i dela lokalnog stanovništva, koje ne bira sredstva i načine kako bi jedinicama korpusa naneli što veće gubitke.“ Sličnu akciju po učinkovitosti diverzanti 4. bojne 113. brigade HV-a, ovoga puta ojačani lakim minobacačima, protuoklopnim sredstvima i bestrzajnim topom, izveli su 5. prosinca 1991. kada su u dubini okupiranog teritorija sačekali kolonu neprijateljskih vozila te im uništili dva oklopna transportera, dva kamiona s bestrzajnim topovima, a potom su sačekali neprijateljsko pojačanje koje je krenulo iz vojarne „Trbounje“ te im iznova nanijeli gubitke u ljudstvu i tehnici. Nakon toga razvile su se žestoke borbe, u kojima u izravnom sukobu pogiba i zapovjednik jedne borbene skupine Ante Meštrović – Toni. Obostrani okršaji nastavili su se i početkom 1992., a reakcije pobunjenih Srba sve su više bile usmjerene na topničke udare na šibensko zaleđe i sam Šibenik, posebno s područja sela Nos Kalik.

Nos Kalik pripada drniškoj općini i jedno je od osam sela koja se nalaze na Miljevačkom platou. Napad na Nos Kalik nužno se morao poduzeti i stoga što se u neposrednoj blizini nalazi vodocrpilište Torak, odnosno hidrocentrala Jaruga, iz kojeg se vodom napajalo gotovo cijelo područje grada Šibenika i okolice, a čiji su djelatnici stalno bili pod paljbom snajpera iz Nos Kalika. Stoga je organizirano opsežno izviđanje nakon čega su se pripadnici 4. bojne i diverzantskog voda 113. brigade HV-a odlučili na riskantnu akciju.

Akcija je započela u ranim satima 2. ožujka 1992. kada je jedna borbena skupina 4. bojne 113. brigade HV-a sa šest čamaca pod okriljem noći prešla Krku, a druga je skupina pregazila rijeku Čikolu. Hrvatski vojnici okružili su do jutra selo, no Srbi su uočili opasnost te se razvila borba u koju su se vatrenom pomoći uključili i pobunjenici iz okolnih sela. Nakon što su do kasnog podneva ipak potisnuti, Srbi su se neuspješno pokušavali probiti i na kraju su se u nemoći predali te su sprovedeni u šibenski zatvor. Valja naglasiti da su u selu uz lokalne pobunjenike djelovali i dragovoljci iz Srbije, a iako se jednog od njih, Vojana Živkovića, teretilo za ubojstvo hrvatskog vojnika, on je ipak razmijenjen kao ratni zarobljenik. Paradoksalno, iako pripadnik okupatorske vojske, pristigao iz druge države, hrvatsko sudstvo Živkovića je u poraću koristilo kao svjedoka optužbe u suđenjima pripadnicima vojne policije HV-a (u slučajevima „Lora“ i „Kerestinec“), dok za svoju ulogu u okupaciji Hrvatske isti nije kazneno odgovarao. Kako bilo, Srbi su u obrani Nos Kalika pružili žestok otpor pri čemu su im poginula tri borca. Na hrvatskoj strani Drago Brnadić i Neno Đirlić Lunić položili su život u oslobodilačkoj akciji koja je bila preduvjet za kasnije oslobađanje Miljevačkog platoa. Pukovnik Slavko Lisica koji se isticao u rušilačkim napadima tenkova 9. korpusa JNA prema Šibeniku i Zadru u rujnu i listopadu 1991., u ožujku 1992. obnašao je dužnost zapovjednika Taktičke grupe 1, a o zbivanjima u Nos Kaliku, podnio je izvješće zapovjedništvu 9. korpusa: „Predpostavljam da je operacija zauzimanja Nos Kalika počela oko 13,00 časova i da su izvršili iskrcavanje iz rejona crpne stanice (Čikola), zadatak: preseći put u rejonu kota 224 (vlaka) i sprečiti dolazak pojačanja iz pravca s. Drinovci kao i izvlačenje snaga iz Nos Kalika. Ostale snage su se vjerojatno iskrcale na više mesta sa strane r. Čikola i r. Krka, kao i na Kalničkom kuku. Iskrcavanje po uvalama sa vodičima, a snage su verovatno iz s. Miljevaca te poznaju zemljište, a verovatno postoji i izdaja od strane pojedinaca iz s. Nos Kalika i koji je tačno znao gdje se nalazi straža i osmatrači. Predpostavljam posle hvatanja osmatrača i pojedinih stražara da su izbili u zaseok Kalik, Željici, Škorići (verovatno pod pretnjom zarobljenika) pozvani su ostali iz zaseoka da se predaju. Rezultat predaje je evidentan, a otpor koliki je bio to bi mogli da kažu direktni učesnici.“ Pukovnik Lisica kao zapovjednik TG-a 1 organizirao je i proveo protunapad, koji je završio potpunim neuspjehom, o čemu je između ostalog zapisao: „Napad je otpočeo, veza slaba, trči tamo amo izveštaji su neredovni, a u početku pozitivni. Izbili smo na liniju 1, 2, 3, 4, jedan ranjen i sl. Trpimo jaku vatru, pređi u odbranu i čekaj i slično. Tenkovi neka dejstvuju po Grablju – crkvi i sl. Bilo mi je sumnjivo kad brže izbiše na liniju 4. (k-189). Tražim položaj svih jedinica, ali svud je pometnja…

Prekid veze u 09,00. Mislim da idem u Drinovce,ali kasno. Svi su u neredu se povukli, jedinica vojne policije čak u s. Brištane. Ja sam shvatio ili da lično idem na čelo ili da čekamo druga rešenja (očekujemo komandanta Ratka Mladića i sl). Dejstvo KAG-9 i sl. Bilo kako bilo, ali vreme je prolazilo, uspostavljamo kurirsku vezu i TG-1 shvata da potčinjeni ne govore istinu gde se nalaze i stvar bukvalno propada. Panika, strah, loše komandovanje naročito kap. rim 1 Rašue i Jovića. Od njihovih potčinjenih sam saznao još gore stvari nego što sam ih naveo.“

Nastavak teksta pročitajte u jednom od slijedećih nastavka. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.