Naslovnica

Krvavi Uskrs na Plitvicama 1991.

Događaj na Plitvicama poseban je u memoriji hrvatskog društva jer je tog dana, 31. ožujka 1991, vjerojatno i onima koji su najupornije vjerovali u mirno rješavanje jugoslavenske krize postalo jasno da se to neće dogoditi i da će Hrvatska samostalnost platiti ljudskim žrtvama.
31. ožujka 2020. u 09:57 0 komentara 807 prikaza
Foto: HMDCDR

Navršava se četvrt stoljeća od početka oružanog sukoba na teritoriju Hrvatske, a upravo ovih dana obilježavaju se dani kada je na Plitvicama pala prva hrvatska žrtva Domovinskog rata, Josip Jović. Oružani sukob započeo je još ranije, srpskom pobunom u Pakracu, no kratkotrajni okršaj na Plitvicama medijski je mnogo više popraćen.

IZ NOVOG BROJA Minsko-eksplozivna sredstva

Naime događaj na Plitvicama poseban je u memoriji hrvatskog društva jer je tog dana, 31. ožujka 1991, vjerojatno i onima koji su najupornije vjerovali u mirno rješavanje jugoslavenske krize postalo jasno da se takvo što neće dogoditi i da će Hrvatska samostalnost morati platiti ljudskim žrtvama. Ipak, u medijima, udžbenicima, pa i tijekom prigodnih obljetnica javnost se uglavnom podsjeća na jednodnevni sukob i njegove posljedice, napose pogibiju policajca Jovića, a sami uzroci, pa i širi kontekst uglavnom se u toj mjeri ne analiziraju. Srećom, povjesničari koji istražuju tijek velikosrpske agresije, napose djelatnici Hrvatskog instituta za povijest, kvalitetno su obradili krizno razdoblje. Također o »plitvičkoj krizi« vrijedne podatke možemo pronaći i u službenim raščlambama koje su unazad nekoliko godina objavljene u izdanju Ministarstva obrane i Ministarstva unutarnjih poslova.

Kriza na Plitvicama kruna je višemjesečnog iskazivanja nezadovoljstva hrvatskih Srba. Njihovi politički čelnici, napose oni u Kninu, od početka 1991. nastavili su donositi odluke kojima su nepovratno trasirali put k željenom odcjepljenju od Hrvatske. Milan Martić, načelnik milicije u Kninu, obavijestio je 5. siječnja 1991. savezne vlasti, MUP RH, republičke sekretarijate unutrašnjih poslova Srbije i BiH, kao i policijske uprave u Zadru, Šibeniku i Gospiću da je dan ranije osnovan Sekretarijat unutrašnjih poslova tzv. »SAO Krajine « sa sjedištem u Kninu. U njegov sastav ušle su milicijske postaje: Benkovac, Donji Lapac, Dvor na Uni, Glina, Gračac, Knin, Kostajnica, Obrovac, Titova Korenica i Vojnić. Nakon što je još ranije Ustavni sud Republike Hrvatske jednoglasnom odlukom poništio odluku o osnivanju SAO Krajine, stvaranje paralelnog ministarstva unutrašnjih poslova bila je očekivana reakcija pobunjenih Srba. Odluke političkih čelnika pobunjeni Srbi počeli su provoditi na terenu metodama koje bi se u današnje vrijeme teško mogle ikako drugačije okarakterizirati osim kao terorističke.

Već drugi dan, 6. siječnja 1991, veća skupina simpatizera Srpske demokratske stranke (SDS) iz Titove Korenice upala je u Spomen-dom 6. ličke divizije, zahtijevajući od zaposlenika da im na temelju naloga pobunjenih rukovoditelja Skupštine općine Korenica predaju oružje, prisvojivši pritom tridesetak trofejnih pušaka, strojnica i pištolja. No bio je to samo početak oružanih nereda koje su pod zaštitom odmetnutih milicijskih struktura sljedećih mjeseci provodili hrvatski Srbi. Već 7. siječnja upravo je na području Titove Korenice, između Ljubova i Bunića, radnika zagrebačke Industrogradnje Mirka Hećimovića, pucajući u njegov automobil, teško ranila skupina naoružanih odmetnika. Nakon toga u suradnji s odmetnutim milicajcima niknulo je još više cestovnih prepreka. Rat u Hrvatskoj postao je neizbježan, a uostalom takvim ga je najavila i Jugoslavenska narodna armija (JNA).

Naime u intervjuu novinaru Miroslavu Lazanskom 4. prosinca 1990. savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević najavio je da »izbijanje građanskog rata postaje realna mogućnost«. Pritom je kategorički istaknuo da neće dopustiti »libanonizaciju« Jugoslavije, kojoj je potrebna samo jedna oružana sila – JNA. Najavio je »razoružavanje svih oružanih formacija, uspostavljenih izvan jedinstvenih i Ustavom SFRJ definiranih Oružanih snaga«. Razoružavanje Hrvatske nastavilo se, a Predsjedništvo SFRJ-a, upravo na temelju Kadijevićevih naputaka, 9. siječnja 1991. donijelo je Naredbu o rasformiranju svih oružanih sastava »koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga SFRJ ili organa unutrašnjih poslova«, što je pak Jugoslaviju umalo dovelo do ruba izbijanja oružanog sukoba. Na osnovi te Naredbe Savezni sekretarijat za narodnu obranu Jugoslavije 23. siječnja 1991. izdao je Priopćenje o mogućnosti vojne intervencije. Bio je to, zapravo, oružani pokušaj provedbe prilično nejasne odluke Predsjedništva SFRJ-a od 9. siječnja o ukidanju svih oružanih formacija koje se ne nalaze u ustroju JNA. Time se JNA samostalno odlučila zaprijetiti oružanom intervencijom, te je, štoviše, na osnovi članka 4. i 7. spomenute Naredbe prijetila podizanjem pune bojne pripravnosti svojih jedinica. JNA se sve više počela stavljati na stranu nezadovoljnih pobunjenih hrvatskih Srba, žmireći na njihove terorističke ispade, dočim su hrvatsku inicijativu naoružavanja policijskih snaga radi osiguranja od srpskih prijetnji označili kao pripremu za rat. Dva dana poslije, 25. siječnja, u Beogradu se održavala sjednica Predsjedništva Jugoslavije, a usporedo se hrvatski predsjednik sastao s predstavnicima Republike Srbije. Bio je to prvi susret Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. »Bili smo na rubu građanskog rata, vojska je bila mobilizirana, ali je još jednom hrvatska principijelna politika, razborita, ali odlučna, odnijela pobjedu«, ustvrdio je hrvatski predsjednik Tuđman. Tuđman je također potvrdio da je JNA pružila jamstvo kako će sutra od podneva obustaviti izniman stupanj svoje bojne pripravnosti.

IZ NOVOG BROJA Ozljani u obrani domovine - ratni put 3. bojne 129. brigade HV-a

Zanimljivo, taj dan Hrvatska radio-televizija pustila je u specijalnoj emisiji film »Što je istina o naoružavanju Hrvatske demokratske zajednice«, koji je nesumnjivo trebao poslužiti kao opravdanje za vojnu intervenciju. Krizi ipak nije bio kraj. Već 2. veljače 1991. nezadovoljni hrvatski Srbi održali su dva nova mitinga nakon čega više nije bilo sumnje da se spremaju na oružani obračun. Na jednom od njih, u Kninu, jedan od osnivača SDS-a Jovan Opačić otišao je korak dalje od uobičajene huškačke retorike, ustvrdivši »da se na srpskom državnom teritoriju može stvarati samo srpska država«. Istog dana u Belom Manastiru okupilo se više od 1 000 nezadovoljnika, a okupljanja u Kninu i Belom Manastiru potaknula su već istog mjeseca nova okupljanja i prosvjede Srba u istočnoj Slavoniji – u Belom Manastiru i Dalju. U Dalju se 25. veljače okupilo više tisuća nezadovoljnih Srba, velikim dijelom pristiglih iz Srbije, pri čemu se prijetilo dobrovoljačkim odredima spremnim na oružani sukob i tražilo rušenje hrvatskih vlasti. Stoga je već sutradan, 26. veljače 1991, Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srijem donijelo »Deklaraciju o suverenoj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srijema« kojom se Srbi u tim područjima proglašavaju neodvojivim dijelom »suverenog srpskog naroda koji živi u Jugoslaviji«.

U Kninu je pak 28. veljače Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće SAO Krajine donijelo »Rezoluciju o razdruživanju od Republike Hrvatske «, s naglaskom na tome da SAO Krajina ostaje u Jugoslaviji. Mitinzi i političke odluke hrvatskih Srba koji su obilježili veljaču 1991. bili su uvod u neizbježan sukob koji je sljedećeg mjeseca počeo oružanom pobunom Srba u Pakracu. Nakon neuspjeha pobune u Pakracu, 25. ožujka 1991. započele su demonstracije na Plitvicama. Nekoliko dana ranije, 18. ožujka, Skupština općine Knin donijela je odluku o »trajnom izdvajanju iz sastava Republike Hrvatske«, obznanivši da za njih više ne vrijede hrvatski zakoni, usput pripajajući više mjesnih zajednica s područja Drniša, Sinja i Šibenika. Istovremeno pobunjeni su Srbi u Vinkovcima najavili isti scenarij za područje Slavonije i Baranje, pritom izabravši Gorana Hadžića za novog predsjednika Srpskog narodnog vijeća. Sve to bio je uvod u pomno planiranu okupaciju Plitvica. Nezadovoljni što je u veljači hrvatska država uspostavila policijsku postaju na Plitvicama, pobunjeni Srbi u organizaciji SDS-a organizirali su ispred Spomen-doma 6. ličke divizije »miting istine« te su zahtijevali da se i Nacionalni park »Plitvička jezera« pripoji SAO Krajini. Sljedećeg dana, 26. ožujka, Skupština općine Titova Korenica donijela je nezakonitu odluku o smjeni rukovodstva NP »Plitvička jezera«. Iako se 28. ožujka u Splitu održavao prvi susret šestorice predsjednika jugoslavenskih republika, to nije nimalo utjecalo na pobunjenike. Tog dana Plitvice su okupirali milicajci iz Knina, koji su oko podneva na Koranskom mostu postavili barikadu s istaknutom zastavom Krajine i Jugoslavije. Zabilježena su podmetanja eksplozivnih naprava hrvatskom življu, dočim su putnici nesrpske nacionalnosti koji su prometovali u smjeru Dalmacije i Zagreba bili izvrgnuti prijetnjama i maltretiranju. Tuđman je tijekom sastanka pročitao pismo ministra unutrašnjih poslova Josipa Boljkovca koji ga je izvijestio o dramatičnu stanju u Titovoj Korenici i na Plitvičkim jezerima. Hrvatski predsjednik zaključio je da je na djelu »čisti terorizam« te zamolio Miloševića da radi uspostave normalnih odnosa za razgovore uskrati terorističkim skupinama bilo kakvu potporu. Takvo što Milošević nije napravio, a kriza na Plitvicama krenula je u očekivanom smjeru.

Na Plitvice su pristigle nove pobunjene snage i pojedinci iz drugih dijelova Hrvatske, a 29. ožujka Milan Martić zabranio je pripadnicima policijske stanice u Titovoj Korenici bilo kakav odnos sa službenim hrvatskim vlastima. Isti je dan skupina odmetnutih milicajaca, predvođena Ljubicom Šolajom, upala u upravne zgrade Nacionalnog parka kako bi obznanila smjenu postojećeg rukovodstva i provela odluku o pripojenju Plitvičkih jezera fantomskoj SAO Krajini. Ove terorističke aktivnosti šokirale su domaću javnost jer su u to vrijeme NP »Plitvička jezera« pohodilistrani turisti.

IZ NOVOG BROJA Operacija Peruća spriječila katastrofu

Razbijanje okupacije Plitvičkih jezera

Svjestan da takva situacija nije dopustiva, predsjednik Tuđman 30. ožujka sazvao je sastanak u Banskim dvorima. Sastanku su uz predsjednika Vlade Franju Gregorića i ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca nazočili pomoćnik ministra za specijalne policijske jedinice Marko Lukić, zapovjednik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Josip Lucić te ostali zapovjednici jedinica Specijalne policije. Nakon raščlambe uspješno odrađene akcije uspostave reda u Pakracu, donesena je odluka da će pripadnici specijalne policije morati iznova interventno uspostaviti red na području NP »Plitvička jezera«. »Glavno zapovjedništvo za vođenje akcije smje šteno je u Policijskoj upravi Karlovac pod vodstvom Marka Lukića.

Za neposredno vođene akcije pod zapovjedništvom MUP-a RH određen je Josip Lucić, zapovjednik Jedinice za posebne zadatke Rakitje«, navodi se u monografiji postrojbe iz Rakitja. Zamišljeno je da se akcija izvede brzo i učinkovito, u nekoliko faza. U prvoj fazi, malo prije ponoći, prva specijalna postrojba MUP-a RH Antiteroristička jedinica Lučko (ATJ Lučko) kao prethodnica morala je zauzeti Koranski most. Time se trebala onemogućiti reakcija pobunjenika, odnosno eventualno sprečavanje ulaska policijskih snaga na Plitvička jezera. Druga faza trebala je uslijediti u ranim jutarnjim satima spajanjem glavnih snaga Jedinice iz Rakitja s prethodnicom ATJ-a Lučko koja je osigurala siguran prolaz na Koranskom mostu. Monografija postrojbe iz Rakitja opisuje početak akcije i dolazak policijskih snaga na Plitvice: »Provedba akcije počela je na sam Uskrs, 31. ožujka u 3:00 sata, izlaskom iz baze Rakitje. S obzirom na to da postrojba nije imala drugi način prijevoza, korišteni su autobusi Croatia busa.

Nakon prolaska kroz Slunj i dolaska u Selište Drežničko, pripadnici Rakitja spajaju se s pripadnicima ATJ Lučko. Uz kratko izvješćivanje o stanju formiraju zajedničku kolonu i kreću prema Plitvicama (…) Specijalne snage MUP-a RH u 6:15 ulaze na područje NP Plitvička jezera. Kako je bila gusta magla, kolona pripadnika MUP-a (ATJ Lučko i Rakitje) kreće se polagano i oprezno. Na čelu formirane kolone kretalo se borbeno oklopno vozilo (BOV) s pripadnicima ATJ Lučko. Autobusi s pripadnicima Rakitja vozili su se na udaljenosti od stotinjak metara i s ugašenim svijetlima. Na začelju kolone bili su kamioni, terenska i kombi vozila.

Nakon prolaska Ličke kuće, kraj okretišta Plitvičkog vlaka, borbeno oklopno vozilo nailazi na srušena stabla. Vozilo se zaustavlja, a pobunjeni Srbi i pripadnici ›milicije SAO Krajine‹ iz svega raspoloživog naoružanja otvaraju vatru po pripadnicima MUP-a RH. U napadu je ranjeno devet pripadnika Jedinice za posebne namjene Rakitje koji su se nalazili u autobusu«. Nakon što su srpski pobunjenici otvorili paljbu iz okolne šume, u autobus pun redarstvenika uletjela je tromblonska mina koja, srećom, nije eksplodirala jer nije bio izvučen osigurač. Pripadnici specijalnih snaga MUP-a izletjeli su iz vozila i zalegli na cestu te otpočeli akciju u smjeru iz kojeg je po njima otvorena vatra. Sukob je potrajao nekoliko prijepodnevnih sati. »Brzim napadom pripadnici 2. i 3. satnije Rakitje dolaze do barikada, razvijaju se u borbeni raspored, jedan dio cestom, a drugi kroz šumu. Uz potporu pripadnika 1. i 4. satnije Rakitja i ATJ Lučko napreduju u pravcu hotela. Teški vremenski uvjeti (snijeg i magla), uvjetovali su otežano kretanje i daljnje napredovanje. Pripadnici ATJ Lučko koji su se dotad nalazili u oklopnom vozilu motornom su pilom prerezali srušeno drveće i omogućili prolazak Plitvičkom cestom. Istodobno su pripadnici Rakitja osiguravali područje, sklanjali porušeno drveće te nastavili daljnje napredovanje. Pripadnici postrojbe nakon 150 do 200 metara nailaze na ›milicijsko‹ vozilo u kojem uhićuju dvoje pobunjenika te ih zadržavaju do dolaska temeljen policije. Postrojba nastavlja napredovanje i kod hotela Jezero uhićuje Gorana Hadžića i Borivoja Savića. Pregledom vozila uhićenih pronađeno je vatreno i hladno oružje te popisi srpskih pobunjenika sa zaduženim naoružanjem i opremom. Jedinica za posebne namjene Rakitje uhitila je tijekom daljnjeg napredovanja i borbenog djelovanja 27 srpskih pobunjenika. Zadržani su do dolaska pripadnika temeljne policije i sprovedeni u slunjsku policijsku postaju. Ranjene pripadnike Rakitja i ›milicije SAO Krajine‹ zdravstveno je zbrinula sanitetska ekipa na čelu s liječnikom Josipom Husarom.

ODOROSLOVLJE HRVATSKIH ORUŽANIH FORMACIJA 1990-.1996. Službene odore i oznake hrvatske policije od 1990. do 1994.

Nakon dolaska ispred hotela Jezero, zapovjednik akcije Josip Lucić zapovijeda Damiru Šimuniću (zapovjednik dijela 3. satnije) da sa svojom skupinom krene u pravcu restorana Poljana, a skupini Zdravka Andabaka (zapovjednik 1. satnije) u pravcu pošte na Plitvicama«, kronološki se, do pogibije Josipa Jovića, pojašnjava tijek sukoba u monografiji postrojbe iz Rakitja. Združene snage iz Rakitja i ATJ-a Lučko unatoč gustom snijegu svladale su otpor učinkovito i brzo, a drski pobunjenici natjerani su u bijeg prema Titovoj Korenici. Javnosti je manje poznato da su ove dvije postrojbe imale pomoć postrojbe za specijalne namjene iz Kumrovca, pod zapovjedništvom zamjenika zapovjednika akcije Darka Rukavine. Planirano je da postrojba iz Kumrovca osigura bokove glavnih snaga od moguće intervencije iz Bihaća, što se pokazalo dobrom procjenom. Oni su zaustavili izvidnicu JNA upućenu iz Bihaća i nisu joj dopustili daljnje kretanje u smjeru Vaganca i Ličkog Petrovog Sela. Ipak, zbog razvoja događaja nisu sudjelovali u sukobu: »Dok se vodila borba na smjeru glavnih snaga, postrojba Kumrovec našla se pred barikadama, postavljenim na ulazu u Ličko Petrovo Selo. Pripadnici postrojbe Kumrovec bili su iznimno motivirani za uklanjanje barikada i borbu s pobunjenim Srbima kako bi se spojili s našim glavnim snagama. Na osnovu procjene da bi takvo djelovanje moglo dovesti do neželjenih stradavanja civila u Ličkom Petrovom Selu i poslužiti vodstvu JNA kao alibi za kombinirani napad (…) postrojba Kumrovec je temeljem zapovijedi generala Martina Špegelja zaustavljena u daljnjem nastupanju te je do kraja operacije i izvlačenja svih naših snaga osiguravala bokove (…) Akcija završava u 10 sati, a njezin zapovjednik Josip Lucić zapovijeda Damiru Šimuniću da sa skupinom pripadnika izvidi šire područje prema izdvojenom objektu Izvor boraca. Skupina na čelu s Božom Kožulom dobiva zadaću osiguranja hotela Belleveue i Jezero«, navodi se u monografiji postrojbe iz Rakitja.

Sukob na Plitvičkim jezerima zanimljivo je pratiti putem raščlambe krize koju je načinila Služba državne bezbednosti (SDB). Ta i brojne druge analize sigurnosnih službi bivše države dostupna je na stranicama četiriju tomova knjige »Policijski dosije dr. Vojislava Šešelja« (Beograd, 2010) gdje su objavljeni brojni tajni dokumenti, dostavljeni od Vlade Republike Srbije za obranu Šešelja pred Haškim sudom. U toj zbirci dokumenata SDB je u dokumentu »Analiza dejstva snaga MUP-a Hrvatske na širem području Plitvica« neprecizno raščlanio pripremu akcije hrvatskih snaga,procijenivši da je bilo angažirano više od 4 000 policajaca, uključujući i postrojbu za helikopterski desant. Cilj srpskih pobunjenika bioje »da se uspešno suprotstavi snagama MUP-a«, što je procijenjeno kao nerealno, ali nerealna je bila i sigurnosna procjena da je konačni cilj policijskih snaga bio da »se ovlada područjem Titove Korenice, preseče teritorija tzv. SAO Krajine na dva dela i stvore uslovi za napad na Knin«. Uz preuveličavanje snaga angažiranih za napad, Služba bezbednosti preuveličavala je pripremu hrvatskog MUP-a, dajući akciji fantastične razmjere. Naime implicira se da se na područje nacionalnog parka ubacila protuteroristička jedinica specijalne policije uoči samog napada: »Pored toga, neki indikativni podaci ukazuju da je u sastavu ›italijanskih turista‹ dan ranije u Plitvice ubačeno oko 40 specijalaca MUP-a kojima je u ranim jutarnjim časovima 31.3. ove godine kamionom dotureno oružje, sa zadatkom da napadom s leđa na glavnom pravcu napada, odnosno težištu odbrane snaga tzv. SAO Krajina, postignu iznenađenje (čime se može i objasniti zarobljavanje 29 pripadnika SAO Krajina na centralnom delu odbrane, što je narušilo kompletan odbrambeni sistem i doprinelo bržem ovladavanju Plitvica).

Ovakvom koncentracijom snaga (1400-1500 policajaca u blokadi, oko 500 u napadu i 40 ubačenih u raspored branioca) stvoreni su uslovi za napad s fronta (na pravcu Slunj – Plitvice), dejstvo iznutra i s bokova, a naročito obuhvatom na pravcima Drežnik – Hrastov vrh i Ličko Petrovo selo – selo Mukinje. Takođe je postignuto da je sa svih pravaca napada, pored Plitvica, blokirana i Titova Korenica.«

IZ NOVOG BROJA Operacija Maslenica

Posljedice sukoba i reakcija JNA

Tijekom otpora smrtno je stradao pobunjenik Rajko Vukadinović, a veći broj pobunjenika, njih tridesetak, bio je uhićen. Među uhićenima nalazili su se Goran Hadžić i Borivoje Savić, čelnici vukovarskog SDS-a, koji će nakon puštanja na slobodu postati vođama oružane pobune u istočnoj Slavoniji. Na hrvatskoj strani poginuo je Josip Jović, a devet je policajaca ranjeno. Osim što je ovime postalo jasno da će se u Hrvatskoj rasplamsati rat, postalo je jasno i kako će u njemu djelovati JNA. Nakon što je za vrijeme »balvan-revolucije« 1990. stala na stranu pobunjenih Srba, JNA se isto ponijela i tijekom krize na Plitvicama. Naime nakon što sekretar Kadijević nije uspio u naumu uspostave izvanrednog stanja, vrh JNA pokušao je provesti druge metode kojima će sačuvati kontrolu, odnosno »provoditi zaštitu i odbranu srpskog naroda van Srbije i prikupljanje JNA u granice buduće Jugoslavije«, naveo je Kadijević u svojoj knjizi »Moje viđenje raspada«. Nakon svojevrsne probe u Pakracu, tijekom krize na Plitvicama JNA je provela novu metodu, nazvanu »uspostava tampon zona«. Odmah nakon izbijanja sukoba postrojbe JNA brzo su intervenirale, izvukle oklop i teško naoružanje, postavivši se kao sila koja razdvaja zaraćene strane, time onemogućivši hrvatskoj policiji da daljnjim napredovanjem ka Korenici u potpunosti razbije oružanu pobunu. Štoviše, JNA je pokazala da će i u budućnosti samoinicijativno reagirati: »Ceneći dramatičnost nastale situacije i moguće posledice, štab VK oružanih snaga je u prepodnevnim časovima Predsedništvu SFRJ predložio preduzimanje potrebnih mera uz upotrebu jedinica JNA radi sprečavanja krvoprolića na Plitvicama i širenja oružanog sukoba. Pošto je sastanak Predsedništva zakazan za 15,00 časova 31.3. ove godine, ŠVK je odlučio da pusti četu VP 5. VO, koja je u 11,40 časova čelom bila na ulazu u Karlovac, sa zadatkom da za 1-1,5 čas stigne na Plitvice, izvidi situaciju i sukobljenim stranama da do znanja da prekinu vatru, te da će u protivnom biti angažovane jače snage JNA. Ostatak čete vojne policije upućen je u Slunj, kao i jedan mehanizovan bataljon«, dokumenti SDB-a svjedoče o početnim reakcijama JNA. SDB pritom pruža možda i najzanimljivije podatke o razini organiziranosti pobunjenika i njihovim namjerama, temeljenim očito na dobrim informacijama koje su pristizale iz Zagreba. »Rukovodstvo SAO Krajine je već 29.3. ove godine saznalo za pripremu snaga MUP-a za intervenciju, te istog dana izvršilo mobilizaciju rezervne milicije u Kninu, Donjem Lapcu, Srbu, Gračacu, Titovoj Korenici i drugim mestima (…) te je već 30.3. ove godine mobilisana kompletna rezervna milicija u civilu koji su imali oružje. Na dan oružanog obračuna na Plitvicama, u opštinama SAO Krajine održani su brojni mitinzi na kojima je narod pozivan na odbranu, što je rezultiralo okupljanjem naoružanog naroda u Kninu, Srbu, D. Lapcu i Titovoj Korenici. Više autobusa dobrovoljaca, posebno u Kninu, je bilo pripremljeno za upućivanje na Plitvice, međutim, sve posle 11.00 časova, kada su prilazi bili blokirani i glavni deo akcija snaga MUP-a bio završen«.

Zaključkom o tome da je MUP očistivši Plitvice od terorista ostvario cilj, SDB je pobio vlastitu procjenu kako je krajnji cilj policijske akcije bio napad na Knin. No ostaje činjenica da su vođe terorista puno više očekivale od JNA, budući da im je kasnije bilo zamjereno što nisu omogućili prolaz autobusima naoružanih pobunjenika ka kriznom području: »Propagandna mašinerija vrhovništva Hrvatske je posle Pakraca i konflikta na Plitvicama pokušala iskoristiti da JNA prikaže kao svog saveznika. S druge strane, srpski živalj je na području tzv. SAO Krajine ispoljio netrpeljivost prema JNA, što se prvi put dešava u istoriji SFRJ«, zaključuje dokument SDB-a. Odjek ljutnje zbog događaja na Plitvicama, odnosno primjer u kojoj je mjeri propagandom bio zatrovan srpski narod vidljiv je u njihovim javnim reakcijama. U obavještajnom izvješću pripadnika SDB-a o sigurnosnoj situaciji u općinama Vrginmost, Vojnić i Topusko navodi se: »Ovde više nema straha od eventualnog rata, naprotiv mlađi ljudi, ali i prvoborci, iznose da rat treba početi što prije, da više nemaju živaca, da su na rubu izdržljivosti. Ljute se na Armiju zašto se mešala u Plitvicama, zašto nije pustila da se međusobno pokolju, pa ko preživi«. Ipak, pragmatičnom ideologu pobune hrvatskih Srba, Slobodanu Miloševiću, bilo je potpuno jasno da su porazi poput plitvičkog vrlo nepoželjni u provođenju zacrtanih ciljeva. »Nakon što su srpski pobunjenici u prvim sukobima s hrvatskom policijom doživjeli poraze, Milošević je očito shvatio da akciju protiv Hrvatske treba preuzeti JNA. Prema dnevničkim zapisima Živka Zagorca, dužnosnika SDS-a iz Grubišnog Polja, Milošević je početkom svibnja 1991. savjetovao Veljka Đakulu: ›osnovno što on traži je da više ne idemo u sukobe s MUP-om već da ostavimo da se sudare s armijom i da armija sa NDH bez ikakvih problema može obračunati‹«, navodi se u knjizi Nikice Barića »Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995.« (Zagreb, 2005).

IZ NOVOG BROJA Paljbena moć i djelovanje topništva 7. korpusa SVK-a po Općini Biograd na Moru

Snage JNA zorno su već na Plitvicama demonstrirale smisao lukave Miloševićeve strategije. Prozirnu lukavštinu upakiranu pod nazivom stvaranja tzv. »tampon-zona« pojasnio je Davor Marijan u knjizi »Slom Titove armije – raspad Jugoslavije 1987.-1992.« (Zagreb, 2008): »›Tampon zona‹ je javnosti predočena kao područje razdvajanja sukobljenih strana i metoda sprječavanja građanskog rata. No stvarna zadaća ›tampon zone‹ bilo je sprječavanje uspostave ustavnog poretka Republike Hrvatske. To nedvojbeno svjedoči propisano ponašanje oružanih snaga u slučajevima izvanrednih prilika kao i primjena plana za izvanredne prilike Radan početkom travnja 1991., odmah nakon intervencije hrvatske specijalne policije na Plitvicama. Strogo povjerljivi naputak o uporabi oružanih snaga iz 1988. ne poznaje pojam ›tampon zona‹.

Za dotadašnju uporabu Armije na Kosovu ›tampon zona‹ je bila nepojmljiva i neprihvatljiva, ali ne i za Hrvatsku 1991. godine.« U knjizi Bojana Dimitrijevića »Modernizacija intervencija jugoslavenske oklopne jedinice 1945.-2006.« navode se oklopne postrojbe JNA koje su intervenirale u plitvičkoj krizi: »U akciji je učestvovao po jedan bataljon iz 329. oklopne (banjalučke) i 4. oklopne brigade (iz Jastrebarskog). Mehanizovani bataljon 4. okbr iz Karlovca upućen je u to područje 30. maja. Njegove snage biće u narednim mesecima raspoređene u prostoru Korenice, Koranskog mosta, Mukinja, Ljubova, Teslingrada i Gospića. Iz Banja Luke 31. marta 1991. odlaze jedinice 329. oklopne brigade: 1. oklopni bataljon (okb) u širi rejon Bihaća, gde je u rejonu Plitvica formirao tampon-zonu između hrvatske policije i milicije SAO Krajine. Ovaj bataljon je do početka septembra te godine zadržao istu ulogu, i bio raštrkan po manjim celinama u široj zoni ovog područja.« Koje su još snage osim oklopa angažirane na uspostavi »tampon-zone« navedeno je u knjizi postrojbe iz Rakitja: »Za uspostavu ›tampon-zone‹ zapovjednik 5. vojne oblasti JNA general pukovnik Konrad Kolšek zapovjedio je angažiranje snaga iz sastava 10. korpusa: Mehanizirani bataljon 4. oklopne brigade iz Jastrebarskog (jedna tenkovska i dvije mehanizirane čete), vod Vojne policije iz 284. bataljona VP-a, snage iz sastava 580. mješovite artiljerijske brigade (topnička baterija, haubički artiljerijski divizijon 130 mm i četa Vojne policije). Nadalje, u stanje pripravnosti stavljaju se 140. motorizirana brigada (mtbr.) i ostale snage 4. oklopne brigade, 580. mješovite artiljerijske brigade i 284. bataljon VP-a. Snage JNA stavljene u stanje pripravnosti raspoređene su u garnizonu Karlovac i na vojnom poligonu Slunj.

Temeljem Naredbe zapovjednika 5. vojne oblasti, na Plitvicama su angažirane i snage iz sastava 13. korpusa: vod Izviđačke čete 13. mtbr iz Gospića, 13. četa Vojne policije iz Rijeke i Brdska četa 6. brdske brigade iz Otočca. Navedenim snagama pridodana je i Protuavionska baterija 30/2 mm iz 306. lakog artiljerijskog puka iz sastava 32. korpusa te Oklopni bataljon 329. oklopne brigade iz sastava 7. korpusa 1. vojne oblasti (Banja Luka) ojačan Protuavionskom baterijom 30/2 mm iz 306. lakog artiljerijskog puka.« Snage JNA nadzirale su promet od mosta na Korani do motela »Borje« uspostavivši tampon-zonu, a u Spomen-domu »Nikola Tesla« u Mukinjama uspostavljeno je Izdvojeno komandno mjesto 5. vojne oblasti. Ne treba naglašavati kako oružana moć snaga koje je JNA izvela na Plitvice uopće nije usporediva s onim čime je raspolagala hrvatska strana. Tu prednost zapovjednici JNA koristili su kao argument u pregovorima s hrvatskom stranom, pri čemu su ultimativno tražili da specijalne snage MUP-a napuste Plitvice. Josip Boljkovac u svojim memoarima (»Istina mora izaći van«, Zagreb, 2009) ulogu JNA okarakterizirao je kao pozitivnu: »Tada se pojavila mehanizirana postrojba JNA, kojoj je na čelu bio general Ivan Štimac, kako bi između nas i JNA, točnije između Plitvica i Korenice, načinila tampon-zonu (…) Ubrzo je general Štimac i smijenjen, jer su ljutiti pobunjenici, kojima je s armijske strane očito bilo obećavano nešto drugo, tvrdili da je svjesno zakasnio na bojišnicu.

U svemu smo tome imali i sreće što su Plitvice spadale pod Petu armijsku oblast, pa je Štimac krenuo s poligona u Slunju, a za Korenicu je bio mjerodavan Kninski korpus, čiji bi se pukovnik Ratko Mladić u tom slučaju zasigurno bitno drukčije postavio.« Ipak, sudeći po raščlambi onih koji su oružjem oslobađali Plitvice, uloga JNA i generala Ivana Štimca, koji je kasnije prešao na hrvatsku stranu, nije bila u toj mjeri pozitivna: »Za pregovore s predstavnikom JNA generalom Ivanom Štimcem određeni su: pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH za specijalnu policiju Marko Lukić i, zapovjednik Jedinice za posebne zadatke MUP-a RH Rakitje Josip Lucić i zamjenik zapovjednika ATJ Lučko Slavko Butorac (…) Prije početka sastanka, iz ureda generala Ivana Štimca izlaze predstavnici SDS-a. Tijekom sastanka postalo je očito da pregovorima u stvari rukovode dvojica pukovnika Kontra-obavještajne službe JNA. Predstavnici JNA na čelu s generalom Ivanom Štimcem daju ultimatum o trenutačnom povlačenju hrvatskih policijskih snaga s područja Plitvica. Hrvatski pregovarači energično odbijaju navedeno rješenje te naglašavaju da zapovijedi primaju isključivo od ministra unutarnjih poslova i predsjednika Republike Hrvatske.« Pat-pozicija riješena je daljnjim pregovorima na višoj razini i ponovnom uspostavom rada policijske postave (2. travnja), nakon čega se pripadnici postrojbi ATJ-a Lučko i Rakitje povlače s Plitvica.

Tijekom cijele krize u kojoj su srpski teroristi na nekoliko dana okupirali Plitvice bili su ugroženi Hrvati koji su prometovali prema moru ili unutrašnjosti, ali i brojni turisti, njih više od 400, koji su u uobičajeno velikom broju za blagdane pohodili NP »Plitvička jezera «. Od »Krvavog Uskrsa« JNA je Liku pretvorila u golemo područje tampon-zona, koje će s vremenom postati strateška polaznica velikosrpske agresije. Plitvice kao biser hrvatskog i svjetskog turizma, unatoč tome što su kategorizirane kao svjetska baština pod zaštitom UNESCO-a, bit će iznova okupirane i sljedećih pet godina prepuštene nebrizi i devastaciji pobunjenih hrvatskih Srba. Unatoč tome riječi zapovjednika postrojbe iz Rakitja Josipa Lucića, koje je izgovorio za TV-dnevnik, bile su dobra poruka pobunjenicima kako će svršiti okupacija Plitvica i dijelova Hrvatske: »Ja sam ispunio postavljeni zadatak i što odluči Ministarstvo unutarnjih poslova republike Hrvatske, vjerujte, biti će izvršeno.«

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u travnju 2016.

IZ NOVOG BROJA Udari srpskoga topništva po Biogradu 1993. DOMOVINSKI RAT - KNJIGE Zašto su slali vojsku u UNPROFOR? DOMOVINSKI RAT - POSTROJBE (PRVI DIO) "Štraseri" - Jedinica dragovoljaca osnovana 3.10.1991.
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.