Nakon oslobođenja Miljevačkog platoa Hrvatska vojska uspostavila je novu crtu bojišnice ispred Drniša i Oklaja koja će takva ostati sve do oslobađajuće operacije „Oluja“.
Koliki je bio značaj ove naoko male vojne operacije prilično točno opisao je u svojim memoarima i načelnik operative Glavnog stožera Srpske vojske Krajine, general Milisav Sekulić: „Nije prošlo ni mesec dana od povlačenja JNA iz Krajine a Hrvatska vojska je 21. juna 1992. godine krenula u napad na Miljevački plato. U opštem metežu koji je vladao u Krajini, napad su lako izveli. Učinili su to pre nego što su snage Unprofora zaposele liniju razdvajanja između Srba i Hrvata. Kasnije će se saznati da je agresija Hrvatske vojske na Miljevački plato pripremana u dužem vremenskom periodu. Bilo je predviđeno da se izvede odmah po odstupanju JNA, a pre izvršenog razdvajanja. Agresijom na Miljevački plato Hrvatska je želela da postigne više ciljeva. U prvom – da se hrvatskom narodu pokaže kako potpisivanje Vensovog plana ne znači bilo kakvo odricanje za Hrvatsku. Zatim Unproforu i Evropskoj zajednici stavlja se na znanje da Hrvatska neće uvažavati ništa što nije njen interes…
Agresija je počela 21. juna 1992. godine u 4.30 časova. Prethodnog dana, medu građane hrvatske nacionalnosti u selima na Miljevačkom platou, ubačeno je ljudstvo jednog bataljona vojnih i civilnih policajaca. Do početka napada, prikupili su mnoge podatke od značaja za predstojeću agresiju. Posle ponoći, to isto ljudstvo je zaposelo važnije objekte na pravcu napada. Zatim su nastupile 113. i 142. brigada Hrvatske vojske na pravcu Šibenik – Drniš – Kistanje. Došlo je do jednovremenog udara po snagama srpske teritorijalne odbrane u selima Ključ, Kaočine, Drinovci, Širitovci i Brištani. Do 11 časova Hrvati su ovladali prostorom oko 40 kvadratnih kilometara, posle čega je prekinut napad. Jedinice srpske teritorijalne odbrane i građani srpske nacionalnosti na Miljevačkom platou pretrpeli su velike gubitke… Reakcija srpske strane na agresiju i okupiranje bila je spora i neefikasna. Objavljena mobilizacija za oslobađanje okupiranog Miljevačkog platoa samo delimično je uspela. Nekoliko naređenja o protivudaru ostala su mrtvo slovo na papiru pa su Srbi morali da prihvate primirje i da se zadovolje samo odlukom Saveta bezbednosti o osudi Hrvatske.“
Sekulić u memoarima navodi kako je uspjeh hrvatskih snaga u oslobađanju Miljevačkog platoa imao dalekosežne posljedice jer je upravo taj napad pokazao kakvu će vojnu doktrinu nadalje forsirati hrvatska strana, odnosno da će napadati do oslobođenja svojeg teritorija. Sekulić u knjizi tvrdi i kako je zbog velikih gubitaka i neuspjeha u protunapadu na Miljevce naknadno smijenjen čelni čovjek Teritorijalne obrane tzv. RSK (preteče Vojske srpske krajine), general Milan Torbica. Također, brojkama je dočarao kako je poraz u operaciji „Miljevci“ rezultirao poražavajućim učinkom na moral, odnosno na neodazivanje na mobilizaciju u siječnju 1993. kada je Hrvatska vojska u zadarskom zaleđu pokrenula oslobodilačku operaciju „Maslenica“: „U toku 19. januara 1993., komanda 7. korpusa saznaje da je stanje u 75. brigadi (Drniškoj) znatno slabije nego u drugim jedinicama, zbog katastrofalno lo šeg odziva vojnih obaveznika. Od pozvanih 33 oficira odazvalo se samo 5, od 21 podoficira, 9, a od 413 vojnika došlo je samo 13. Ovako slab odziv odraz je stanja u kome se nalazilo područje Krajine posle gubitka Miljevačkog platoa. Reč je o ljudstvu koje je pretrpelo gubitke u porazu tokom borbi za Miljevački plato.“ Konačno, po Sekuliću je činjenica da su hrvatske snage izvele ovako učinkovitu oslobodilačku akciju praktično u neposrednoj blizini glavnog grada pobunjeničke tvorevine imala za posljedicu dublje političke podjele među pobunjenima Srbima: „Poraz na Miljevačkom platou, juna 1992. godine, rezultirao je i krajnje negativističkim odnosom prema Kninu kao glavnom gradu. Objektivno gledano, Teritorijalna odbrana Knina dočekala je nespremna hrvatsku agresiju. Sastav 1. brigade Teritorijalne odbrane, koja je branila Miljevački plato, bio je kninski. Knin nije ništa značajnije radio da svoju brigadu osposobi i pripremi za borbu sa hrvatskom vojskom. Poraz i ogromni gubici u ljudstvu i materijalnim sredstvima nisu pokrenuli ni jednu akciju kninskih vlasti da se stanje popravi i oceni sopstvena odgovornost.“
Srpski pobunjenici za odmazdu su topnički udarili po gradovima sjeverne Dalmacije, ali ni hrvatsko topništvo nije ostalo dužno jer je udarilo po Kninu, što je, pak, izazvalo paniku u samom središtu pobunjeničke tvorevine. Iako je rat na prostoru srednje i sjeverne Dalmacije jenjao sve do pokretanja oslobodilačke operacije „Maslenica“, hrvatske snage nisu odustale od diverzantskih upada na okupirana područja, slijedeći model kakav je primijenjen u operaciji „Miljevci“. Tako se u Obavještajnom izvješću Glavnog stožera TO RSK zonskim stožerima navodi: „Sa teritorije Hrvatske i Cazinske krajine na teritoriju RSK ubacuju se ilegalne izviđačke, DTG pa i veće jedinice neprijateljske vojske sa kompletnim naoružanjem i opremom. Pored obaveštajno izviđačke delatnosti osloncem na mesno hrvatsko stanovništvo ove grupe uspostavljaju svoje baze na našoj teritoriji iz kojih izvode dejstva na pripremi terena za uspešnije izvođenje borbenih dejstava. Ohrabreni uspehom koje su takve grupe postigle na Miljevačkom platou nanoseći velike gubitke našim snagama, nastoje da po istom sistemu završe pripremu u dubinu pravca gdje su sada koncentrisane veće snage.“
Ivan Bačić ondašnji zapovjednik 113. brigade HV-a o značaju oslobađanja Miljevaca u zborniku radova „Miljevci u prošlosti“ zapisao je: „Odjek ‘Miljevačke oluje’ bio je velik u domaćoj i svjetskoj javnosti. Nitko više nije mogao osporiti snagu HV-a za ofenzivna djelovanja. Zbog nedovoljne aktivnosti hrvatske diplomacije pri UN-u donesena je i rezolucija UN-a kojom se osuđuje ova operacija. Žalosno je što ‘Miljevačka oluja’ nikad nije priznata kao legitimna operacija HV-a od državnog i vojnog vrha, tako da su njezini izvršitelji umjesto pohvala za tako briljantno izvedenu operaciju zapravo kažnjeni. Operacija je izvedena na ograničenom prostoru, s ograničenim snagama, protiv jakog neprijatelja na najosjetljivijem prostoru na pravcu Šibenik-Drniš- Knin. Takav položaj HV-a na tom djelu fronta bitno je pridonio odličnoj vojno-taktičkoj situaciji za početak ‘Oluje’. Možemo samo zamisliti kako bi u ‘Oluji’ HV izvršio proboj na tom dijelu fronta da je prethodno morao savlađivati rijeke Čikolu i Krku.“ Uistinu, oslobađanje Miljevačkog platoa izazvalo je burne reakcije čelnih ljudi pobunjenih Srba. Na gotovo svim sastancima sa zapovjednicima Mirovnih snaga predstavnici pobunjenika uzalud su tražili povrat područja koje su izgubili u munjevitoj akciji Hrvatske vojske. No ne samo da hrvatska strana nije imala nikakvu namjeru vratiti oslobođeni teritorij Miljevačkog platoa, nego se naprotiv, i to upravo na temelju uspjeha ove akcije, pripremala za daljnja oslobađanja okupiranog teritorija. Nažalost, unatoč velikom značaju ove, uvjetno zvane, „manje vojne operacije“, ona je već 25 godina više znana po pritužbama poraženih Srba, nego po uspješnosti i značaju za hrvatsku stranu.
Sudionici operacije „Miljevci“ svoj veliki vojni uspjeh nisu promovirali i nisu se žalili što je medijski nedovoljno popraćen, odnosno marginaliziran. O Domovinskom ratu napisane su brojne stručne knjige i knjige sjećanja samih sudionika, ali oslobađanje Miljevačkog platoa gotovo da i nije tematizirano. Tek je nedavno svjetlo dana ugledala knjiga Šibenčanina Tomislava Bašića „Sinovi svetoga Josipa“ u kojoj se u nekoliko poglavlja vrlo plastično opisuje težina izvođenja i dramatika borbenih djelovanja tijekom boja za područje Miljevaca. Nadajmo se da nakon ovog teksta u magazinu „Vojna povijest“ javnost neće opet za dugi niz godina zaboraviti na operaciju „Miljevci“, nego da će se ona na još kvalitetniji način nastaviti detaljnije istraživati.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2017.