Doprinos grada Zagreba i zagrebačkih postrojbi u obrani Republike Hrvatske od velikosrpske agresije nedovoljno je istražena tema. Čak i tijekom rata, a posebno u poraću, javnost je postupno zanemarila brojne činjenice, ponajprije onu da su zagrebačke postrojbe branile hrvatsku slobodu na svim bojišnicama; od obližnje Banovine sve do krajnjeg juga ili pak Velebita te istočne i zapadne Slavonije.
Mnoge od tih postrojbi organizirane su isključivo na dragovoljnoj osnovi. Štoviše, upravo je u Zagrebu osnovana prva oružana dragovoljačka postrojba u Domovinskom ratu: 1. samostalna satnija Podsused, utemeljena 1. rujna 1990. godine. Ipak, o ulozi Zagreba u Domovinskom ratu najbolju procjenu dao je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Zvonimir Červenko
koji je u kritičnom razdoblju 1991/92. obnašao dužnost sekretara obrane Zagreba. »Da je Zagreb dao veliki doprinos mislim da u državi Hrvatskoj ne treba nikog posebno uvjeravati. Ako treba, onda bi takvome trebalo dati da malo pročita podatke (…)
Zauzimanje vojarni jedna je posebna priča. Sve ono što se u gradu Zagrebu moglo zauzeti, to je Zagreb učinio. Ono što se nije moglo, to je pregovorima, razgovorima otišlo iz Zagreba. Recimo, prilikom zauzimanja vojarne u Selskoj cesti nađene su 23 velike haubice 203 mm, američke, koje su zapravo jedine bile na teritoriju Hrvatske s kompletnim traktorima za vuču. Zatim je zauzeto skladište u Prečecu iza Dugog Sela, tamo je zarobljeno 4 tisuće tona različitog eksploziva, itd. U skladištu Duboki Jarek iza Sesveta nađeno je 30 tisuća komada automatskih pušaka. U samoborskoj vojarni, iako su neki objekti izgorjeli, nađeno je oko 8 tisuća komada automatskog oružja, a po ovim ostalim vojarnama nađene su isto velike količine oružja. Sve je to poslužilo za naoružavanje ne samo Zagrepčana i njihovih brigada nego je otišlo i na ostala ratišta. Obrana grada Zagreba zaista je bila velik posao i velik zadatak (…)
Već u proljeće 1991. formirali smo brigade Hrvatske vojske koje su se kasnije počele mobilizirati kao 101. brigada, 102. brigada, itd. Ukupno je Zagreb formirao 14 brigada Hrvatske vojske i kad se zbroje svi ti podaci, onda možemo reći da je tijekom rata negdje od 56 do 58 tisuća ljudi iz Zagreba stalno bilo na bojištu«, ispričao je Červenko redatelju M. Mikuljanu za potrebe serijala »Sudbine« po čemu je posmrtno uređena knjiga »Generalova priča: Zvonimir Červenko « (urednik M. Pavković).
Jedinica dragovoljaca iz negdašnje općine Centar i Medveščak, kasnije nazvana »Štraseri«, osnovana je 3. listopada 1991. godine (ur. br. 5120-04/26-91) ukazom zapovjednika zagrebačkih korpusa dopukovnika Stjepana Mateše, tada zavedena pod nazivom i brojem: NG – 9112/05. »Štrasere« su činili ljudi različitih godišta, struke i pogleda na život, a koje je zapravo najbolje opisati kao skupinu ljudi koji su znali prepoznati znake nadolazećeg oružanog sukoba ranije nego je rat započeo. Iako su potpisali da dragovoljno pristupaju braniti sigurnost grada Zagreba i okolice, većina njih bila je svjesna da će Zagreb morati braniti na terenima udaljenim stotinama kilometara od glavnog grada. Tko su ti ljudi, opisao je jedan od utemeljitelja postrojbe, profesor Ivan Kozlica, u to vrijeme načelnik područnog ureda odjela obrane Centar i pomoćnik gradskog sekretara obrane Zvonimira Červenka: »Tko su ›Štraseri‹? U ljeto 1990. velika nesreća zaprijetila je Hrvatskoj, ozračje demokratskih promjena zaustavlja srpska pobuna. Odmah potom u potpunoj tajnovitosti stvaraju se dragovoljačke grupe koje su spremne pružiti otpor velikosrpskim nastojanjima. Tako se i u središtu Zagreba, u bivšim općinama Centar i Medveščak, formiraju dragovoljačke postrojbe čija je prvotna zadaća pružanje sigurnosti građanima tih općina. Čine ih momci raznih godišta, socijalnoga statusa, naobrazbe, zdravstvenog stanja, političkih uvjerenja (…) Svakodnevno provode dežurstva, ophodnje, zaštitu vitalnih objekata (…) No kada pobuna prerasta u otvorenu agresiju, dragovoljci iz središta grada odlaze tamo gdje su potrebniji, odlaze na novljansko ratište. Poslije kratke obuke ulaze u pravi rat! Oni nemaju činova, iskustva u legionarskim postrojbama, oni žele braniti svoju Domovinu pod svaku cijenu. Oni su samo momci sa asfalta, stoga se nazvaše ›Štraserima‹. Poslije vrlo uspješnog boravka na zapadnoslavonskom ratištu uključuju se u 100. brigadu ZNG sa kojom nastavljaju braniti Banovinu.«
Dio novoustrojene postrojbe, gotovo odmah nakon osnivanja, upućen je 4. listopada 1991. na Posavsko bojište, u Banovu Jarugu, mjesto blizu grada Kutine gdje su smješteni u objekt Vatrogasnog doma. Ovo malo mjesto u Moslavini nalazi se na raskrižju triju važnih prometnih pravaca, od kojih jedan vodi prema Kutini, drugi prema Pakracu i Lipiku, a treći prema Novskoj pa su razlozi za odabir takvog mjesta bili sasvim logični.
Ratnu priču zagrebačkih »Štrasera« pratimo kroz sjećanja Zlatka Brozinčevića – Mačka, dozapovjednika postrojbe. Iako u trenutku izbijanja oružanog sukoba nije više bio mlad (rođen je 1936. godine) Brozinčević se aktivno uključio u obranu Hrvatske. Njegov odrješit karakter i iskustvo koje je kao napredni polaznik obuke stjecao tijekom služenja vojnog roka u 63. padobranskoj brigadi JNA bili su od velikog značenja za skupinu dragovoljaca raznih godišta: »Uključio sam se u obranu Hrvatske 16. rujna 1990., u postrojbu jednostavno zvanu ›Centar‹ koja je djelovala u okviru Narodne zaštite. Bili smo naoružani svakako. Netko s puškom, netko s pištoljem, a netko bez ičega. Danonoćno smo dežurali jer znali smo adrese pojedinih KOS-ovaca, odnosno pratili smo kretanja oficirskog kadra 5. Armijske oblasti (…)
Jedinica je formirana 3. 10. 1991., a činilo ju je oko 100 ljudi. Naoružani smo u podrumu Ilice 25, dobili smo automatsko oružje ›kalašnjikove‹ i streljiva, otprilike 100 metaka po vojniku. Pristigavši u Banovu Jarugu, pod nadzorom višeg zapovjedništva odmah smo započeli provoditi obuku: odjeljenje u napadu, odjeljenje u obrani, bacanje bombi, rukovanje s oružjem, itd., itd. Obuka se vršila svaki dan, ovisno o obavljanju zadaća na liniji obrane, a u tom razdoblju zbila se i jedna ružna nesreća.
Iz 1. samostalne satnije Podsused pristigao je gospodin Tomislav Jelić koji je pripadnicima postrojbe trebao demonstrirati kako se rukuje sa zoljom. Međutim, zolja je nesretnim slučajem eksplodirala prilikom opaljenja, čovjeku je raznijela ruku do ramena, a eksplozija je nekoliko vojnika lakše ranila. Normalno, ljudi su bili šokirani. Ja sam skočio, podvezao mu batrljak i natovario Jelića na leđa te ga prebacio u bolničko vozilo. Eto, uz druge okolnosti taj slučaj me za neko vrijeme promovirao u bolničara postrojbe. Zadužio sam tada bolničku torbu od koje se ni danas ne odvajam. Malo neobično da vojnik s iskustvom padobranske obuke bude zadužen za bolničko zbrinjavanje, ali splet okolnosti i volja tadašnjeg zapovjednika učinila me borcem-bolničarom (…) Uglavnom, prolazili smo uistinu intenzivnu obuku i uskoro smo dobili dojavu od pripadnika tadašnje 8. samoborske brigade da je od pravca Starog Grabovca prema Bairu i Popovcu probijena linija obrane. Dignuli smo se i potrpali u dva kamiona svo naše naoružanje. Nažalost, nekoliko pripadnika odbilo je poći obavljati tu zadaću. U vožnji nam je javljeno da je obrambena linija iznova uspostavljena pa smo se vratili, a one koji su odbili poći obavljati zadaću poslali smo za Zagreb«.
O razlozima i načinu odlaska »Štrasera « na teren, te o Jelićevoj nesreći, zanimljive informacije možemo naći u knjizi zapovjednika 1. samostalne satnije Podsused, Siniše Ratkovića (»Pod okriljem magle«), koji je bio nadređen za obuku »Štrasera «: »Ekipa dečki, uglavnom s područja općina Medveščak i Centar okupila se na dragovoljnoj osnovi poput mnogih takvih grupa u većem dijelu Zagreba. Njih oko šezdesetak oformilo je postrojbu i sada su, tvrdili su, spremni. Nisu bili dugo u tom sastavu i nisu imali nekog posebnog iskustva. Moja je zadaća bila da ih malo uvježbam, a potom stavim na raspolaganje Zdravku Andabaku u Novskoj. Dogovor je bio da se obuka ne izvodi u Zagrebu, nego negdje blizu bojišnice. Izbor je pao na Banovu Jarugu (…) Goran Mraković, među prijateljima poznatiji kao Zeko, bio je njihov zapovjednik. Simpatičan i pametan dečko. Odavao je dojam odlučnosti. Zeko je okupio i postrojio cijelu postrojbu da me može predstaviti. Postrojeni nisu izgledali loše. Svi su imali odore, za razliku od mnogih na Velesajmu koji su još bili u civilu ili tek dijelom u odorama.« Ratković je opisao i probleme uoči odlaska u prvo borbeno djelovanje kao i o konsolidaciji »Štrasera« nakon njegova odlaska, odnosno povratka svojoj postrojbi: »Najglasniji ›pobunjenici‹ otišli su svojim kućama i mirno čekali razvoj događaja. I dočekali su (…) Dobar dio, bolje rečeno većina, nastavila je pod Zekinim vodstvom ratovanje u postrojbi koju su nazvali Samostalni postroj ›Štraseri‹«.
Odlukom Zapovjedništva Posavskog bojišta »Štraseri« 16. listopada zauzimaju položaje kod sela Novi Grabovac, netom uz prvu liniju obrane Grabovac–Kozarice, pod nadležnošću Zapovjedništva 1. brigade ZNG-a »Tigrova« i njihovih zapovjednika Marijana Marekovića i Gorana Prpića. Legendarni su se »Tigrovi« na području zapadne Slavonije (Novogradiška bojišnica) već od druge polovice kolovoza god. 1991. odupirali velikosrpskoj agresiji. S obzirom na uistinu goleme žrtve, »Tigrovi« se krajem rujna povlače u Zagreb i nakon kratke reorganizacije, početkom listopada, 1. brigada ZNG-a prvi se put objedinjuje na Novljanskom bojištu (svih šest pješačkih bataljuna, Oklopnomehanizirani bataljun, kao i pristožerne rodovske postrojbe). Vrlo važan trenutak u daljnjem tijeku borbi za zapadnu Slavoniju bila je odluka načelnika Glavnog stožera da od 8. listopada 1990. zapovjednikom Operativne grupe (OG) »Posavina «, odnosno Zapadnoslavonske bojišnice postavi pukovnika Rudija Stipčića. U knjizi »Tako smo krenuli « Stipčić je opisao iznimno lošu situaciju na bojišnici koju je zatekao, posebno na dijelu Novljanskog ratišta: »Na brdskom dijelu općine Novska i dijelu općine Pakrac snage ›TO SAO Krajina – Zapadna Slavonija‹ podržane dijelom 5. pješačke brigade ›Kozaračke‹ držale su položaje na crti: Rajčići – Gornje Kričke – Popovac – Bair – motel ›Trokut‹ – Bujavica – Kukunjevac. Ovu crtu agresor je držao u svojim rukama 9. listopada 1991. Operativni položaj agresora bio je vrlo povoljan, jer je nudio zauzimanje Novske i Lipovljana i brzo izbijanje na rijeku Ilovu. Napadnim djelovanjem pravcem: Bair – Novi Grabovac – Lipovljani i Novska – Lipovljani, te uz rijeku Savu pravcem Jasenovac – Krapje – Trebež, agresor je uz potporu topništva i zrakoplovstva realno imao mogućnost zauzeti Novsku i Lipovljane i izbiti na crtu: Banova Jaruga – Piljenice – rijeka Ilova – Trebež, te osigurati osnovicu za daljnje napredovanje prema Zagrebu.« Promjene u zapovjednoj strukturi, gotovo odmah nakon Stipčićeva preuzimanja zapovjedništva nad OG-om »Posavina «, donijele su rezultat; hrvatske postrojbe krenule su u napadajne akcije. Tako su 14. listopada 1991. pripadnici 56. bojne iz Kutine, pričuvne policije i 2. bojne 105. brigade ZNG-a iz Čazme u jutarnjim satima započeli oslobodilačku akciju koja je rezultirala oslobađanjem sela Bujavice, prvom oslobođenom mjestu na Novljanskom bojištu. Istodobno na južnom dijelu Novljanskog bojišta, uz potporu dvaju tenkova, okupirani Jasenovac napali su dijelovi 1. gardijske brigade »Tigrova« i borbena skupina HOS-a koji su se probili do samog ulaza u mjesto. Srbi su se reorganizirali, zaustavili napad i uz potporu triju tenkova JNA obranili Jasenovac. Kao odgovor pobunjeni Srbi i JNA nekoliko su dana snažno napadali Novsku, ali su napadi uspješno odbijeni. Štoviše, hrvatska strana postupno je preuzimala inicijativu i uskoro je pokrenuta oslobodilačka operacija širokih razmjera.
U povezanim operacijama »Orkan 91«, »Otkos-10« i »Papuk 91« oslobođen je velik dio okupiranog teritorija zapadne Slavonije, a daljnje napredovanje zaustavljeno je potpisivanjem »Sarajevskog primirja«. Iz ovog uistinu kratkog presjeka dramatičnih borbi na toj bojišnici shvatljivo je kako u listopadu počinju ogorčene borbe na Novljanskom ratištu. U tom razdoblju na bojišnicu zapadne Slavonije pristiže i skupina zagrebačkih dragovoljaca, a do 24. listopada »Štraseri« su ojačani novom grupom dragovoljaca. Brozinčević je netom uoči početaka napadajnih akcija samoinicijativno organizirao izviđanje neprijateljskih položaja kod Baira i Popovca. »U Novom Grabovcu živjelo je 16 žitelja srpske nacionalnosti. Prema njima smo se odnosili kao prema svakom drugom Hrvatu, čak smo im davali naše konzerve hrane. U našem dvorištu ostao je jedan neispravan oklopnjak. Jedna gusjenica bila mu je oštećena, nije se mogao okretati. Bilo je kod dečki malo straha da vozilo nije minirano, no ja po prirodi nisam tip koji previše razmišlja o strahu pa sam otvorio ulaz i ušao unutra. Kako sam po struci bio monter grijanja osposobio sam oklopnjak da radi, barem u toj mjeri da nas može štititi od eventualnih napada. Štoviše, otvorio sam par puta paljbu u pravcu Baira i Popovca (…) Predložio sam, zamolio zapovjednika Gorana Mrakoviću – Zeku da mi dopusti da izaberem dvoje ljudi s kojima ću ići izvidjeti te položaje kod Baira i Popovca.
Izabrao sam Miljenka Cerina, koji je došao iz Kanade, te Opatijca, Zorana Kosanovića, dečke koji su eto iz drugih krajeva pristupili ›Štraserima‹. Rekao sam im da uzmu samo nužnu opremu: automat, bombe i streljivo, bez ikakvih dodatnih stvari. Došli smo do naše prve linije gdje su bila ukopana dva tenka. Tenkisti su nas nagovarali da ne idemo u izviđanje, da će nas Srbi zarobiti. Naravno, otišli smo. Kretali smo se vrlo oprezno, a ja sam pokušao razmišljati poput njih, predvidjeti kako bih ja, da sam na njihovom mjestu, postavio mine. Dobro sam predvidio njihovu logiku. Protutenkovske mine stavili su uz rubove cesta, a protupješadijske u kanale, uz cestu. Jer vojnici koji izbjegavaju miniran prostor obično misle da ih u kanalima nema. Zato smo se, koliko god je bilo teško, kretali 10 do 15 metara od ceste. Pogodovalo nam je razno žbunje i raslinje. Kada smo došli na raskrižje putova, na oko kilometar udaljenosti od Baira, ostavio sam Cerina da nam tamo štiti odstupnicu.
Nas dvoje nastavili smo se kretati, a već nakon 200 metara zapazili smo iskopano mitraljesko gnijezdo. Zanemarili smo taj privlačan cilj, zaobišli im položaj i nastavili se kretati ka Bairu. Pred oči nam je upala srpska zastava s četiri ›S‹ na ćirilici, koja je vijorila na jarbolu. Obavili smo izviđanje, uočili što nas zanima, odmaknuli se 150-200 metara i za pozdrav smo im opalili automatom u smjeru zastave. Naravno, morali smo trkom povlačiti, štitili smo odstupnicu jedan drugom, sve dok nismo skupili i Cerina i povukli se do položaja gdje su bili ukopani naši tenkovi.«
Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u prosincu 2015.
Zanimljivo...ali na par mjesta mislim da se pogrešno spominju datumi iz 1990.g. ...mislim da su netočni i da bi ispravno bilo 1991. g.. Za one koji su prespavali rat je u RH počeo u proljeće/ljeto 1991., tako da ovi datumi iz 1990. ne drže vodu.