Naslovnica

Sanitet u operaciji "Maslenica" 1993.

Bitka za zadarsko zaleđe okončana je visokim brojim poginulih i ranjenih, pa je djelovanje saniteta hrvatskih snaga imalo važnu ulogu
01. kolovoza 2019. u 11:17 0 komentara 916 prikaza
Foto: Tomislav Šulj

Knjiga sjećanja na operaciju Maslenica, u izdanju Hrvatskog memorijalno dokumentacijskog centra Domovinskog rata, izašla je najesen 2014. godine. Pomoću dokumenata, ali ponajprije sjećanja sudionika, u njoj je rekonstruirana bitka za zadarsko zaleđe i planinu Velebit.

DOMOVINSKI RAT - KNJIGE Sjećanje Engleza Haydocka i Hutta

Više od 100 sudionika, istaknutih zapovjednika dalo je osvrt na djelovanje svojih postrojbi. Jednu bitku ne čine samo veliki borbeni okršaji već i brojni drugi događaji koji su se odvijali na samoj bojišnici ili u neposrednoj pozadini. Tako je javnosti zasigurno nepoznata priča o dugotrajnom i opasnom procesu dizanja pontonskog mosta ili još opasnijim aktivnostima tijekom razminiranja Zračne baze Zemunik. Nedovoljno su poznati i brojni drugi događaji na koje će ova knjiga pokušati skrenuti pozornost.

Bitka za zadarsko zaleđe okončana je visokim brojim poginulih i ranjenih stoga je djelovanje saniteta hrvatskih snaga imalo značajnu ulogu, iako se zapravo jako malo zna u kako teškim uvjetima se pružala medicinska skrb. Općenito, iako je sanitet imao iznimno važnu ulogu tijekom cijelog Domovinskog rata o djelovanju medicinskog osoblja, odnosno njihovom značaju za same borce na bojišnici vrlo se malo zna. I više nego neobična činjenica, ukoliko se uzme u obzir podatak da je tijekom rata zbrinuto više od 30 000 ranjenih osoba. Po podacima Andrije Hebranga, ratnog ministra zdravstva, na zbrinutih više od 30 000 ranjenika, preminulo je svega 1. 75% vojnika što je impresivan rezultat za ratni sanitet čak i na svjetskoj razini. Tu uspješnost valja zahvaliti dobroj organizaciji. Čak 61% ranjenika dopremljeno je u bolnicu unutar sat, odnosno 76% dopremljeno ih je u bolnice unutar dva sata nakon ranjavanja.

U bitki za zadarsko zaleđe i u surovim uslovima bojišnice na Velebitu, ratni sanitet obavljao je možda i najsloženiju zadaću tijekom Domovinskog rata jer intenzitet i karakter borbenih djelovanja bio je iznimno složen. O tome svjedoče i podaci o velikom broju poginulih i ranjenih na obje strane. Doktor Ivica Vlatković sudjelovao je u pripremama za djelovanje saniteta u nadolazećoj napadajnoj operaciji. Naime, dr. Vlatković je potrebno iskustvo stekao i prije Domovinskog rata. Tijekom služenja JNA bio je odabran za školovanje na VMA (Vojno medicinska akademija u Beogradu), prošao je specijalnu obuku za sanitetskog časnika. Tamo je stekao teoretska znanja kako sanitet osigurava vojnu silu i kako se pravilno pristupa i osigurava pomoć politraumatiziranim vojnicima. Ispostavilo se kako će upravo ta znanja, o evakuiranju ranjenih vojnika, vrlo brzo morati primjenjivati u praksi: Sanitet je u operaciji „Maslenica“ postavljen prema sektorima djelovanja hrvatskih oružanih snaga. Takozvani Sjeverni sektor – Velebit imao je bazu smještenu u Starigradu. Sanitetski timovi popunjavani su liječničkim i bolničkim potencijalom iz Zadra i okoline. Također, popunjavan je sanitetskim ekipama koje su same postrojbe dovodile. Sanitet na području Starigrada pokrivao je sektor Velebita, Tulovih greda do podnožja na liniji razdvajanja ispred brda Velika i Mala Bobija. Evakuacijski putovi usmjereni su preko izgrađenog pontonskog mosta, Jadranskom magistralom, k Zadru.

U Središnjem sektoru sanitetska baza za prihvat ranjenika smještana je u naselju Gajine. Evakuacijski putovi bili su povezani u trokutu: Novigrad - Pridraga - Paljuv, usmjereni su u bazu za prihvat u Gajinama i dalje prema Zadru. Lakše ranjeni koji nisu bili životno ugroženi ostavljani su u bazi da čekaju daljnji transport u Zadar, a sanitetski tim se odmah vraćao na bojište da se skrati vrijeme za prihvat novih ranjenika. Ukoliko je ranjeni bio životno ugrožen odmah je taj sanitetski tim produžio za Zadar, a na njegovo mjesto je odmah uskakala rezervna ekipa saniteta iz Gajina. Nositelji saniteta bili su medicinski timovi iz Zadra, popunjavani sanitetima koji su pristizali s postrojbama koje su se mijenjale na sektorima bojišnice. Gardijske brigade imale su svoje sanitetske timove koji su pokrivali svoje postrojbe, ovisno o njihovom rasporedu. Kako su pristizale nove postrojbe, tako su se mijenjali i sanitetski timovi. Primjerice, moj tim je cijelo vrijeme trajanja operacije „Maslenica“ pokrivao Paljuv i, ovisno o prilikama na ratištu, Novigrad i Pridragu.

IZ NOVOG BROJA Sukob Armije BiH i HVO-a u Žepču

Sanitetski tim 2. gardijske brigade – „Gromova“, na čelu s dr. Sožom, pristigao je kasnije i raspoređen je u Novigradu. Južni sektor saniteta pokrivao je pravac: Kašić – Islam Grčki - Islam Latinski sa zadaćom direktne evakuacije ranjenika magistralnom cestom prema Zadru i zadarskoj bolnici. Timove saniteta sačinjavali su timovi postrojbi koje su dolazile na taj pravac: 4. gardijska brigada, 3. gardijska brigada i druge postrojbe. Ostali evakuacijski pravci Južnog sanitetskog sektora bili su na linijama razdvajanja na bojišnici. Na pomoćnim smjerovima napada u zaleđu Zadra sanitetska baza bila je smještena u Zemuniku Donjem. Sačinjavali su ju isključivo sanitetski timovi iz zadarskih postrojbi, odnosno 7. domobranske pukovnije i 112. brigade Hrvatske vojske.

Ovakvim rasporedom i postavljenim evakuacijskim putovima zbrinjavanja ranjenika na svim sektorima ostvaren je cilj saniteta. Osigurano je brzo i kvalitetno zbrinjavanje ranjenika neposredno po ranjavanju te njihov što brži transport do bolnice u Zadru. Osim na području Velebita gdje su vladali uistinu specifični uvjeti otežane prometne komunikacije, proces zbrinjavanja ranjenika od ranjavanja do transporta u zadarsku bolnicu odvijao se u okviru jednog sata. Nije moguće navesti točan broj zbrinutih ranjenika u operaciji Gusar i obrani od srpskog protunapada iz razloga što podaci nisu precizni. Naime, teško je odrediti do kojeg datuma tu bitku treba smatrati okončanom. Također, važno je naglasiti kako je u obrambenom dijelu bio daleko veći broj žrtava. Doktor Boris Dželalija, djelovao je sa svojom medicinskom ekipom tijekom velikog srpskog protunapada. „Prvog dana mjeseca veljače, u rane jutarnje sate razbudile su me detonacije. Nije to bio onaj odvratni i tupi zvuk detonacija u daljini nego su granate padale u našu neposrednu blizinu, tik uz nas. Činilo se da su padale bez prestanka, kao da su se spojili nebo i zemlja. U to vrijeme bili smo u Posedarju, u kući prijatelja Tone Nekića, u samom podrumu gdje je bila ambulanta za stanovništvo Posedarja i okolnih sela, ali i za hrvatske vojnike... U velikoj brizi i potpunoj tišini spremali smo se za odlazak na teren u Gajine. Prolazeći kroz Posedarje na putu do ambulante u Gajinama slušali smo samo zvuk granata i gelera. Neprijateljske granate padale su sve bliže. U nas se uvukao strah, a vozač Ive je vozio sve brže, kao da bježimo ispred granata. Svi smo zašutjeli. I tek što sam izgovorio: „E, moj Ive, ne valja ovo, čeka nas danas ratni pakao“ našli smo se u dimu, u vatri. Ive je naglo skrenuo vozilo s magistralne ceste na Jurjevcu na sporednu cestu koja vodi u Gajine. Svud uokolo nas, kao gusta kiša, prašili su geleri. Odjednom se začuo tupi udarac, a naše sanitetsko vozilo je naglo stalo... Nije se više čuo zvuk automobilskog motora, samo su se čule granate i geleri. Bio je to osjećaj izgubljenog u šetnji paklom. Granate nisu prestajale padati, pljuštale su poput kiše, a još uvijek vrući geleri razasipali su se svud oko nas. Dva su, od tih mnogih gelera oštetili naše vozilo, ali ne toliko da smo morali zastati. Naime, vozilo je stalo jer smo nekontrolirano naletjeli na kamenu izbočinu na cesti i tako razbili spremnik za motorno ulje. Naravno, ulje je iscurilo, a motor je prestao raditi…Pomahnitali neprijatelj nije prestajao s granatiranjem. Znali smo da nešto moramo odmah poduzeti. Nije nam bilo čekati, a zaklona nigdje nije bilo. Stajali smo na otvorenoj cesti, na čistini. Vozač Ive je, gotovo jedva čujnim glasom zapitao je: „Kuda ćemo poći, kako dalje?“. Ni sestra Dijana nije dugo čekala, prestrašena prozborila je: „Pješice, pješice Ive, krenimo odmah put ambulante“. Tako je i bilo, krenuli smo i uz Božju pomoć stigli do tako željenog cilja, u našu ambulantu. Granate više nisu padale u našoj blizini. Zaista, bilo ih je dosta i previše.

Najjače borbe vodile su se u Novigradu i u Kašiću. Četvrtoga veljače krenuli smo vozilom u Novigrad. Bilo nam je preuzeti ranjenika. Na putu do Novigrada osluškivali smo detonacije, a približavajući se sve su bile češće. Novigrad je bio u gustom dimu, granate su padale svugdje, vojska se kretala u svim pravcima. Činilo mi se da smo svi izgubljeni. Opet je zavladala nevjerica i nesigurnost. Nismo znali kuda i kamo krenuti. Izgubili smo vezu, ranjenika nismo preuzeli, netko drugi je taj posao odradio. Da naša nesreća bude još teža, stigla nam je i tužna vijest o tragičnoj smrti jednog medicinskog tehničara. Geleri neprijateljske granate zaustavili su njegov život na prvoj crti bojišnice. Granatiranje se nastavilo, a stizale su i vijesti o neprijateljskom napredovanju. U kasnim poslijepodnevnim satima ratna djelovanja su bila sve manje jačine, samo su se čule detonacije iz smjera Kašića. Tamo se vodilo žestoki rat. Stigle su i vijesti o smrti naših vojnika u Kašiću. Opet se u naša srca duboko uvukla tuga. Znali smo da će u ratu biti ranjenih i poginulih, ali tome unatoč svako ranjavanje, posebno smrt, razarala nam je i dušu i srce“. Doktor Ivica Vlatković od početka napadnih djelovanja i kasnije obrane djelovao je na širem području Novigrada te bio izložen direktnim udarima protivničkog topništva, baš kao i pripadnici hrvatskih snaga.

NA DANAŠNJI DAN Početak vojno-redarstvene operacije "Bljesak"

Nekoliko dana prije početka operacije pozvan sam od zapovjedništva zbornog područja sa zadatkom da formiram sanitet na jednom od težišnih pravaca napada 4. Gardijske brigade. Taj je pravac bio trokut Podgradina-Paljuv–Novigrad. Okupio sam iskusne tehničare i rasporedio timove te smo pridodani sanitetu 4.Gardijske brigade. Pričuvni tim je bio stacioniran u Gajinama sa svrhom da bude prihvatni centar svih povrijeđenih te zadužen za brigu i daljnji transport lakše povrijeđenih za Zadar. Kad je počela akcija, u silovitom prodoru 4. brigade, u prva dva dana imali smo nekoliko ranjenih boraca i jednog poginulog, ali slijedilo je ono najteže. U oslobađanju Novigrada poginuo je satnik Bašić Branko, a uz to smo imali taj dan više ranjenih boraca.

Nakon oslobađanja Novigrada, 25. siječnja u daljnjem prodoru prema Pridrazi poginuo je brigadni izviđač Tomislav Baždarić. Bio je teško ranjen u glavu u neposrednoj borbi. Teška trauma glave nije mi ostavila mogućnost da išta više uradim osim antišok položaja i brzog transporta do bolnice. Na žalost nije bilo pomoći. Iako je Tomislav bio moj sumještanin iz Novigrada, nisam ga ni prepoznao na kraju njegovog života. Ostvarili smo cilj i oslobodili veliki prostor Pridrage i Novigrada, ali smo već tada platili visoku cijenu ljudskih života. Sutradan u prodoru naših snaga na pravcu Paljuv-Smilčić otvorio se pakao. Probili smo se sanitetskim vozilom direktno na bojišnicu zbrinjavajući dva lakše i jednog teško povrijeđenog borca, Lovrinčevića. Zbog prostrjelne rane potkoljenice brzo je gubio krv i upao u hipovolemijski šok. Podvezao sam mu natkoljenicu da zaustavim daljnji gubitak krvi. Zbog direktne izloženosti vatri neprijatelja morali smo se hitno izvlačiti kako bi mu pružio punu hitnu pomoć. Izvukli smo se u centar razrušenog Paljuva gdje sam mu osigurao venske i dišne putove, dao infuzije plazma ekspandera, previo traumatiziranu nogu i imobilizirao je. Upravo dok sam grozničavo spašavao Lovrinčevića u kolima, zasuo nas je neprijatelj raketama po centru Paljuva. Sanitetski Landrover bio je sasut kamenjem i šrapnelima. U izvlačenju iz Paljuva prema Podgradini, na nepreglednom makadamu iznenada smo se sudarili s našim kamionom koji je prevozio municiju na bojište. U trenutku sudara učvršćivao sam imobiliziranu nogu povrijeđenom Lovrinčeviću u stražnjem dijelu Landrovera. Nisam vidio da će doći do direktnog sudara s kamionom. Čuo sam jedino silovit tresak i jednostavno sam poletio naprijed. Srećom, imao sam šljem na glavi. Cijelim tijelom proletio sam kroz šoferšajbui udario u haubu kamiona te nakratko izgubio svijest. Kad sam se osvijestio ležao sam pored zdrobljenog Landrovera. Nekim čudom sam preživio. Pomislio sam da nas je pogodila granata. Vozač kamiona pomogao mi je da ustanem.

Šumilo mi je u ušima, boljela su me leđa, ali sam čudom preživio bez značajne povrede. Spasio me zapravo američki šljem koji mi je unutrašnjim svezama amortizirao udarac glavom kroz šofer šajbu i haubu kamiona da mi se ne prelomi vratna kralježnica. Vozač kamiona pomogao mi je da izvučemo povrijeđenog vozača i Lovrinčevića iz smrskanog sanitetskog vozila. Na svu sreću, ranjenog borca sam vezao kaišima ležećeg ležaja pa on nije imao daljnje povrede u sudaru. Šofer je slomio vilicu i dobio potres mozga. Prebacili smo ih do Gajina, a drugi tim ih je dalje transportirao do bolnice Zadar. Naše je sanitetsko vozilo bilo uništeno pa sam se vratio na bojišnicu s drugim. Samo do kraja tog dana imali smo još 5 lakše i jednog teže povrijeđenog.

Oslobođen je bio veliki i nepregledni prostor kojega je bilo sve teže braniti i sanitetski osigurati. Neprijatelj je nastojao zbog velikog poraza pošto-poto vratiti izgubljeni teritorij. Krajem siječnja neprijatelj nas je iznenadio i u rano jutro snažno je napao Paljuv. U odsudnoj bitci poginula su dva heroja Imotske bojne: Mario Glavota i Mario Nikolić. U teškoj borbi u porušenom Paljuvu, u paklu granata zbrinuo sam više lakših i dva teže ranjena branitelja. I taj dan, opet sam imao veliku sreću. Dok sam zbrinjavao jednog branitelja s prostrelnom ranom nadlaktice dobio sam silovit udarac u šljem koji me je srušio na zemlju. Šljem je sa strane bio dijelom prosječen od doletjelog gelera koji se od njega odbio.

Usred svakodnevnih silovitih napada i granatiranja na području Paljuva kojeg su neprijatelji imali kao na dlanu s Debelog brda, sve se pretvorilo u najgoru noćnu moru, u pakao rata, za cijeli život. Teške politraume amputiranih nogu, ruku, glave branitelja, svakodnevno preživljavanje u vožnji po smrtonosnim prometnicama usred granatiranja bila je naša stvarnost.

Stvarnost koja se trebala izdržati. Ranjenike smo često izvlačili između dvije linije razdvajanja jer ih se usred teške bitke i pomicanja linija i nije moglo neposredno izvući. Prometnica kojom smo mogli doći između Paljuva i Novigrada bila je i sama na liniji razdvajanja. Mijenjale su se kasnije postrojbe, ali ne i slika ratišta. Svakodnevno su ginuli i najiskusniji, svejedno gardisti ili domobrani. Najopasniji je uvijek bio samo jedan jedini trenutak opuštanja i već je mnogima to bio kraj života. To je postalo za mene pravilo rata na koje sam sve branitelje novake upozoravao kad su me pitali: „Zašto ti, doktore spavaš u šljemu?“. Danas ne spavam u šljemu, ali ga čuvam kao podsjetnik da je život dar i da može brzo nestati…

Nastavak pročitajte u slijedećem izdanju. Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u kolovozu 2014.  

BITKE Operacija "Tvigi 94" u ramskom kraju NA DANAŠNJI DAN Hrvatsko vijeće obrane osnovano 8. travnja 1992. DOMOVINSKI RAT Ivana Vujić, prva žrtva u Osijeku '91.
 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.