Naslovnica

Sjećanje Engleza Haydocka i Hutta

Steve Haydock napisao je knjigu ratnih sjećanja „Maybe tomorrow“, a Simon Hutt svoju je nazvao „Paint – A boy soldier journey.
11. lipnja 2019. u 09:37 1 komentara 1487 prikaza
Foto: VP

U posljednje vrijeme informacije o stranim dragovoljcima u redovima Hrvatske vojske, Hrvatskih obrambenih snaga i Hrvatskog vijeća obrane sve više privlače zanimanje javnosti. Zanemareni od država za čiju su se slobodu borili, zanemareni od medija, potisnuti u društveni zaborav, nakon 20 godina ipak se iznova pojavljuju.

IZ NOVOG BROJA Sukob Armije BiH i HVO-a u Žepču

Mnogi su poginuli, iznimno velik broj je ranjen. O njihovim problemima nema potrebe detaljizirati jer to je komplicirana i zasebna tema. Zanimljivo, neki su izdali knjige o sjećanjima na rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a među njima su i dva Engleza: Steve Haydock i Simon Hutt. Njihove knjige (obje u izdanju Panic pressa), Haydockova „Maybe tomorrow“ i Huttova „Paint – A boy soldier journey“ različitog su autorskog izražaja, baš kao što su obojica imala potpuno različit prijeratni i poslijeratni put. Steve Haydock rođen je 1957. u Blackpolu (okrug Lancashire), pridružio se vojsci već s 15 godina. Nakon završene vojne škole, služio je 12 godina kao profesionalni vojnik (niži dočasnik) u prvom bataljunu The Queens Lancashire regiment (QLR), pješačkoj postrojbi britanske vojske. S tom je regimentom služio na terenima u Njemačkoj, Cipru, zapadnoj Africi (Gambiji) te tri puta u Sjevernoj Irskoj. U knjizi je nakratko opisao te terene, tek se nešto više osvrnuo na opasne misije u Sjevernoj Irskoj. Iako je postrojba primarno poslana da smiruje nerede, to je bila vrlo opasna misija, još opasnija kada bi dijelove postrojbe oružano napala IRA. U nekoliko napada i obračuna sudjelovao je i Haydock; smrt i ranjavanja bili su svakodnevnica za britanske vojnike u gradovima Sjeverne Irske. Iako svjedok, Haydock je tim događajima, nama nepoznatoj perspektivi Britanaca spram metoda ratovanja IRA-e, nažalost posvetio tek 30-ak stranica.

Autor, očito, nije neiskusan došao u rat u BiH. U međuvremenu, s obzirom da QLR nije sudjelovao u Falklandskom ratu, Haydock je izišao iz službe i zaposlio se kao vozač kamiona na međunarodnim rutama. Pratio je, ali nije reagirao na agresiju JNA u Hrvatskoj. Kada je vidio da se cjelokupna priča preslikala i u BiH, a međunarodna zajednica indolencijom nastavlja poticati rat, jednostavno je odlučio pomoći. Uostalom, kako piše, bio je školovani vojnik koji jest osjetio opasnost i pogibelj, ali nije sudjelovao u pravome ratnom sukobu. Zanimljivo, željeno odredište bilo je Osijek jer je čuo da grad brani Internacionalna postrojba koju čini velik broj Britanaca. Došavši u Osijek, saznao je da je postrojba raspuštena, ali istodobno je upoznao zemljaka koji se vlakom vraćao u Zagreb i predložio mu da se ondje prijave u vojsku i dobiju raspored. U Zagrebu su odsjeli u objektima na Sljemenu te se nakon sigurnosne provjere spojili s ljudima iz Brčkog. Putem njih, grupa koju su činila tri Britanca, dva Hrvata i Čeh na pomalo je bizaran način, s tri automobila, putovala preko cijele južne Hrvatske i duž ratom zahvaćenih linija BiH blizu okupiranog Brčkog. Cjelokupno višednevno putovanje, doživljaji i upoznavanje „običaja“ (vožnja prastarim automobilima, kvarovi na cesti, podmićivanje policije, smislenost putovanja koje može rezultirati pogibijom i prije dolaska u rat) samo su neke od novonastalih okolnosti na koje se Haydock morao brzo navikavati.

U selu Ulice pristupio je 2. bojni 108. brigade HVO-a, točnije u postrojbu u kojoj je bio veći broj stranaca (Britanci: Dave Duxbury, Lars Newbould, Dave Stone, Jo Forsyth, John Rowley i Tom Woods, Francuzi: Gaston Besson, Francois Roullet i Nicolas L., Kanađanin Ron Pereversoff, Čeh Radek Kaspar, Nijemac Andreas Strauss i tako dalje). Kako je knjiga zapravo ratni dnevnik, kroz nju pratimo ratnu svakodnevnicu ovog dijela Bosanske Posavine, odnosno borbe oko sela Cerik, Ulica, Dubrave, Laništa, kao i borbe za grad Brčko. Osnovni zadatak Haydockove skupine bili su gotovo svakodnevni odlasci u izviđanja i diverzije te stvaranje zasjeda u neprijateljskom području ili u „ničijoj zemlji“. Iako sugerira dublje značenje, naslov knjige sinonim je za uzrečicu s kojom se autor susretao vrlo često.

NOVA KNJIGA Kapitalna knjiga o kapitalnim brodovima

„Možda sutra“ uzrečica je koja se rabila tijekom ozbiljnih organiziranja akcija, katkad nedostatka logističke potpore, a i sami stranci su se vremenom „adaptirali“ na nju. Ako bi nakon uspješne akcije imali burnu večer uz „Rakiu“, onda bi se drugo jutro planirana akcija odgodila za „možda sutra“. No, akcije su se rijetko odgađale i zapravo se non-stop odlazilo u pogibeljne diverzije, a uzrečicom su se, uglavnom kao ironijom, rezignacijom ili nezadovoljstvom stranci nastavili koristiti: „Na brifingu smo izvješteni kako je zasjeda u kojoj smo sačekali pick-up vozilo kod Dubrave rezultirala s tri poginula i dva ranjena neprijateljska vojnika. Za odmazdu su četnici granatirali selo Bijela s više od 50 projektila, teško ranili civila i napravili veliku štetu. Naplatit ćemo im to jednog dana; možda sutra“. U jednoj od velikih borbi za selo Cerik poginuo je dobar Steveov prijatelj John Rowley koji je pokopan tijekom borbi. Evo što o Haydocku i tim borbama kaže njegov suborac, Lars Newbould: „Sjećam se kada sam ga prvi puta vidio. S Tomom Woodsom i Daveom Duxburyem, doveli su ga u Ulice u mrtvačkim kolima. Možeš misliti kakav humor je tada uslijedio… Haydock je bio dobar i pouzdan čovjek. Znao si da će biti baš tamo gdje se treba nalaziti i da nikada neće pobjeći… Osvajanje Cerika za nas je bio nevjerojatan uspjeh jer nam je to mjesto predstavljalo veliku patnju. Blokiralo je cestu za Srebrenik, a Srbi su nas iz njega konstantno granatirali. Uzeli smo ga zajedno s Armijom BiH i mogu reći da je to bio vrhunac cijelog mojeg ratovanja. Nažalost, noć poslije Srbi su pristigli sa specijalnom postrojbom, pobili stražu i natrag ga zauzeli. Iznova smo krenuli osvajati Cerik, no ovog puta je bilo drugačije. Sačekali su nas, napravili dobru zasjedu, vatrom iz teških strojnica. John Rowley je pogođen, Dave Duxbury i ja smo se već oprostili od života gmižući kroz travu. No, Haydock i momci su učinili stvarno sjajan posao, zadržavši Srbe dok smo se povlačili i dok su izvukli ranjenog Johna i došli po nas, već potpuno iscrpljenje. Oni su se, jedan po jedan, vratili na naše pozicije i pokrili nam izvlačenje. U takvim situacijama, imati suborca poput Haydocka jednostavno je neprocjenjivo jer takvi ljudi svojim znanjem spašavaju goli život“.

Pogibija Johna Rowleyja utjecala je na povratak Haydocka u domovinu, iako nije ni ključan ni osnovni razlog. Već u dnevniku pratimo kako se u posljednja dva mjeseca odlučio na odlazak iz čisto egzistencijalnih razloga. Naime, nije dobio (nije ni tražio) plaću za borbu, a u Engleskoj je imao kuću čije je troškove trebalo podmiriti, dakle trebao je iznova naći posao. Također ga je mučila nostalgija, osjećao je i strah, jer opasnost je bila velika, a smrt se u ovakvim akcijama nije mogla zauvijek izbjegavati. Donekle ga je smetao i nemar spram vojske, na što on, kao profesionalni vojnik, nije navikao. Primjer koji ilustrira razočarenje je situacija kada se grupa diverzanata htjela kamionom prevesti do ničije zemlje, ali im nitko nije osigurao prijevoz, te se on nije htio pridružiti onima koji su ipak pošli u opasnu akciju: „Gaston je tražio još dva dragovoljca da pođu u izviđanje, a kako je kamion pokvaren, odlučio je poći pješice ili stopirati.

Htio sam mu objasniti da to nije dobra ideja, ali on je bio odlučan… Na stranu što je sramota da moramo stopirati ljude za koje smo se došli boriti, pokušao sam mu objasniti da nije dobro odlaziti u ovakav zadatak bez ekipe za vatrenu podršku. K tome, što ako netko nastrada, kako ćemo ih transportirati u bolnicu?“. Steve je tome doskočio tako što je jednom seljaninu nakratko zaplijenio kamion, iako je dotični bio vrlo nezadovoljan: „Vlasnik je prijetio da će me dati uhapsiti zbog krađe čim vidi policiju. Pred grupom seljana sam mu objasnio da ću mu sutra vratiti kamion, ali ga danas uistinu trebam jer se negdje po neprijateljskim linijama kreću naša dva suborca koje vodi suludi Francuz… Čini mi se da se s time složio samo iz razloga što sam ja imao pušku, a on nije“.

NA DANAŠNJI DAN Početak vojno-redarstvene operacije "Bljesak"

Kroz cijelu knjigu posebno je zanimljivo pratiti Haydockovu iznenađenost neprijateljskim načinom ratovanja koji se uglavnom svodio na uporabu tenkova i pogotovo teškog topništva svih kalibara, bez obzira na način namjene: „Čim smo iskočili iz kamiona kiša projektila od 30 ili 50 mm počela je udarati po zgradama ili u zraku iznad nas… Napokon smo upoznali i Pragu. Praga je samohodno vozilo, naoružano dvama topovima, prvenstvene namjene za protuzračnu obranu. No, kako naša strana nema zrakoplove, oni su doskočili kako to oružje drugačije upotrijebiti. Cijevi oružja mogu se spustiti niže i granate, kada eksplodiraju, cijelo područje obasipaju fragmentima šrapnela. Vrlo efektivno oružje i krajnje zastrašujuće, ako si ti na onoj strani koju se tuče tim projektilima… Ovo je bilo moje prvo iskustvo s takvim ratovanjem, nadam se i zadnje. Teško ga je opisati, no definitivno je zastrašujuće. Čujete projektil kako leti kroz zrak, što i očekujete, ali onda eksplodira i razleti se, što prate zvukovi koji paraju zrak: ‘Zip, zip, zip, zip’… I kad se ispali stotinjak tih punjenja, imaš osjećaj kao da ništa u okolnom području nije moglo ostati netaknuto. Što se zapravo i potvrdi kada digneš glavu iz skloništa…“.

Nikako mu nije bilo jasno zašto protivnik ne koristi superiornost u naoružanju: „Danas sam vidio i njihove zrakoplove. Imaju tenkove, topništvo, teške minobacače, borbena vozila i neograničene količine streljiva. Najmoćniji komad oružja koji mi imamo je jedan minobacač 82 mm, iz kojega ja, kao osoba zadužena za nj, nisam još ni opalio. Mi imamo svega nekoliko lakih protutenkovskih oruđa i granate za njih. Zašto smo mi uvijek ti koji napadamo, iako bi četnici trebali biti ti koji nas bez problema mogu pregaziti?“. Osobno me najviše zanimalo kako se novonastalim improvizacijama prilagodio mentalni sklop školovanoga britanskog vojnikadragovoljca. Iako je bio nezadovoljan nekim stvarima u odnosu spram vojske, iako ga nije oduševljavalo što je svakodnevno za jelo bio ponuđen gulaš (ili lokalna svinja na ražnju), Haydock se u potpunosti stopio s ratnom svakodnevnicom i teškim problemima napadnutih Posavljaka.

Također, knjiga je značajna po tome što jasno opovrgava insinuacije i fame koje su kružile (i kruže) kako su stranci došli ratovati kao plaćenici. Haydock, naime, nije uopće plaćen za svoja četiri mjeseca ratovanja, a sve do odlaska pratimo koliko ga često muči pitanje hoće li mu netko iz kluba Posavljaka, svejedno tko, produžiti povratnu kartu za vlak ili platiti novu, s obzirom da mu je isticala u kolovozu. Srećom, to se i dogodilo. Steve Haydock napustio je 10. rujna 1992. Bosansku Posavinu i vratio se normalnom životu u Englesku, kao jedan od rijetkih neozlijeđenih stranih dragovoljaca i mentalno dovoljno jak da nastavi uobičajen civilni život. Knjigu zrelog vojnika Haydocka, kao i knjigu klinca-vojnika Simona Hutta, možete nabaviti na Amazon booku, sličnim stranicama, a i sami autori dostupni su i sretni kada ih kontaktira bilo tko iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine.

BITKE Operacija "Tvigi 94" u ramskom kraju

Priča Simona Hutta potpuno se razlikuje od Haydockove

Priča Simona Hutta potpuno se razlikuje od Haydockove. Također je vrlo mlad pristupio britanskoj vojsci i ratovao je u Posavini, no to su jedine sličnosti. Knjiga „Putovanje dječakaratnika“ pisana je u potpuno drukčijoj formi, ne završava ratom, a i naslov sugerira osnovnu razliku. Hutt je rođen u svibnju 1973. u Nuneatonu, vojsci je pristupio sa 16, dok se u vrtlogu rata u BiH našao s nepunih 19 godina. Kao radijska potpora topništvu bio je dio britanskih snaga u Zaljevskom ratu 1991. godine. Avanturist nemirna duha i nejasnih idealističkih vizija, pobjegao je iz postrojbe kada se vratila u Europu te se vlakom iz Beča uputio prema Zagrebu. I Hutt je na kolodvoru naletio na stranca koji mu je objasnio da se veliki rat iz Hrvatske preselio u Posavinu. U listopadu 1992. isprva pristupa HOSu u Domaljevcu, no zbog nedavna ubojstva zapovjednika HOS-a Stojana Vujnovića – Srbina ozračje je bilo teško, neugodno i Hutt se, zajedno s ostalih desetak stranaca, pridružio 106. brigadi HVO-a. Ironijom sudbine, njegov najbolji prijatelj Tony otišao je dan prije Huttova ranjavanja: „Jednostavno je rekao da ide, da je došlo vrijeme… Imao je ženu i malo dijete. Osjetio je da mora otići“. Sljedećeg dana, 14. studenoga Hutt je nastradao od minobacačke granate, nakon čega mu je noga morala biti amputirana. Za razliku od Haydocka, u Englesku se nije vratio samo kao invalid, već i s ozbiljnim problemima u glavi, ali i sa zakonom.

Kao dezerter je uhićen i odslužio je zatvorsku kaznu. „Isprva nisam razmišljao o svojem hendikepu. Tek me je krajem ‘93. pogodilo to saznanje. Ne toliko to što sam invalid, već što više neću moći biti vojnik, a to je sve što sam znao raditi. Nakon toga sam upao u sedmogodišnje razdoblje totalnog kaosa: pijančevanja, drogiranja, nasilja, kriminala, pokušaja samoubojstva. Tek kada sam opet završio u zatvoru, došao sam k sebi i odlučio da ću živjeti kao čovjek“. Boravak u ratu obilježio mu je budućnost: „Kada sam uhićen 1995., zbog boravka u HVO-u sudac me prozvao ‘hladnokrvnim plaćenikom koji je opasan za društvo’, a ja sam zapravo bio samo jako sjeban klinac“. Hutt je nakon razdoblja ludila posložio život. Završio je studij društvenih znanosti, bavi se pisanjem, a PTSP smiruje crtanjem i slikanjem. Knjigu o nesretnom dječaku-ratniku koji vjerojatno još uvijek traži sebe, svakako preporučujem, ne samo iz razloga što ju je pisao strani dragovoljac, već i zato što govori o problemima s kojima se nakon rata suočava mladić koji je iz zbrkanih ideala nespreman ušao u jedan krvavi obračun.

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u lipnju 2013.  

NA DANAŠNJI DAN Hrvatsko vijeće obrane osnovano 8. travnja 1992. DOMOVINSKI RAT Ivana Vujić, prva žrtva u Osijeku '91. DRUGI DIO Prva domobranska bojna "Pula"