U članku ćemo pratiti razvoj i rast postrojbe od siječnja 1944. godine i obrane otoka Visa, savezničkih isporuka topničkog naoružanja tijekom ljeta 1944. godine, borbi za oslobođenje Dalmacije, Kninske bitke, Mostarske operacije te završnih borbi od Like, Rijeke i Trsta. Posebnu pažnju obratiti ćemo na prvi period i djelovanja s otoka Visa u kojem je postrojba postrojena te period Riječke bitke od sredine travnja do 7. svibnja 1945. godine u kojoj je postrojba bila najjača i najopremljenija topnička postrojba Jugoslavenske armije uopće.
Topničke grupe obrane Visa
Početkom 1944. godine, pod pritiskom njemačkih postrojbi, sve tri brigade 26. dalmatinske udarne divizije, prema zapovijedi Štaba 8. korpusa NOVH, povučene su na otok Vis. Dana 20. siječnja 1944. godine, Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (VŠ) donosi odluku da se otok Vis utvrdi i brani. Već polovicom veljače uspostavljena je obrana otoka, oslonjena na tri sektora: područje grada Visa, koje brani 1. dalmatinska proleterska brigada, područje oko sela Rukavac, koje brani 11. dalmatinska brigada, te područje Komiže, koje brani 12. dalmatinska brigada. Nakon borbi na poluotoku Pelješcu i okolnim otocima, ove su brigade sa sobom uspjele donijeti vrlo malo topničkih oruđa. Od klasičnih topničkih oruđa, samo je 1. dalmatinska proleterska brigada imala tri brdske haubice Škoda M.15 kalibra 75 mm. Saveznička vojna pomoć u naoružanju i opremi bila je tek u začecima te je dijelom dolazila i neslužbenim kanalima. U velikoj mjeri ovisila je o dobroj volji i entuzijazmu pojedinih savezničkih zapovjednika i zapovjedništava.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 6. ožujka 2025.
