Sredinom ljeta 1942. godine u Veliku Britaniju su stigle zračne snage Sjedinjenih Američkih Država (USAAF).
Vlada SAD-a bila je odlučna da će njihove zračne snage zajedno s britanskim neselektivno bombardirati njemačke gradove. Vjerovali su da američki bombarder B-17 može provesti "precizno bombardiranje" životno važnih ciljeva u Njemačkoj, kao što su tvornice, pomorske baze, brodogradilišta, željezničke postaje, željeznička križanja, elektrane, čeličane i aerodromi. U siječnju 1943. godine Saveznici su se na sastanku u Casablanci dogovorili da će zajedničke bombarderske skupine RAF-a i USAAF-a u okviru operacije »Pointblank« zajedno napadati i s preciznim bombardiranjem uništiti njemačke vojne i industrijske sustave te potkopati moral njemačkog stanovništva. Međutim, "precizno bombardiranje" zapravo je značilo da su bombe padale negdje u blizini cilja. Ciljno područje predstavljala je kružnica s radijusom od 300 metara oko odabranog cilja. Iako se točnost bombardiranja tijekom rata povećala, studije su pokazale da je samo oko 20 posto svih bombi palo unutar ciljnog područja. U jesen 1944. godine, samo sedam posto svih bombi koje su bacili bombarderi 8. američke zrakoplovne flote pogodilo je ciljno područje. Unatoč tome, eksplozije tona i tona bombi bačenih nad njemačkim gradovima danju i noću na kraju su izazvale toliko štete da su prisilile njemačko zapovjedništvo da premjesti veći broj lovaca i protuzračnih topova s Istočnog i Zapadnog bojišta u Njemačku, što je bio važan rezultat savezničkog strateškog bombardiranja. U veljači 1944. godine, kao nastavak kombinirane bombarderske ofenzive, provedena je operacija "Veliki tjedan" u kojoj su snažno pogođeni zrakoplovna industrija i lovački odredi Luftwaffea, prisilivši Nijemce da rasprše svoju vojnu industriju.
Ipak, postoje sumnje u uspješnost bombarderske ofenzive, jer je činjenica da je njemačka industrijska proizvodnja tijekom rata unatoč svemu porasla. Iz toga bi se moglo zaključiti da savezničko strateško bombardiranje nije uspjelo smanjiti njemačku vojnu proizvodnju. Pitanje ostaje koliko bi ta proizvodnja porasla da strateškog bombardiranja nije bilo. S druge strane, dio strateškog bombardiranja bio je iznimno uspješan. Napadi na prometnu infrastrukturu, poput kanala i željeznica, ne samo da su otežali, nego su povremeno onemogućili transport materijala i vojnika. Također, iznimno uspješno bombardiranje naftnih polja i rafinerija nafte značajno je pridonijelo konačnom slomu Njemačke 1945. godine. U travnju i svibnju 1944. godine, u okviru operacije »Pointblank«, američke 15. zračne snage izvodile su bombardiranja na Balkanu. U travnju je britanska bombarderska skupina br. 205 započela svoju najvažniju zadaću u ratu – zračno miniranje rijeke Dunav. Dunav, jedna od najvećih svjetskih rijeka, komercijalno je plovan veći dio svog toka, od Regensburga do Crnog mora. Tijekom Drugoga svjetskog rata, Dunav je bio ključna poveznica za Nijemce prema jugoistočnoj Europi, preko koje su između 1942. i 1944. prevezli oko osam milijuna tona tereta u Njemačku. Bombarderi RAF-a počeli su postavljati mine u noći 8. travnja 1944. u dio Dunava koji prolazi kroz Jugoslaviju. Postavljanje mina nastavilo se sve do 10. rujna 1944. godine. Tijekom tog razdoblja bombarderi Wellington i Liberator izveli su 372 naleta i bacili ukupno 1.315 mina (693,2 t) u mađarske, jugoslavenske i rumunjske vode Dunava. Promet na Dunavu tada je praktički stao jer riječni kapetani nisu htjeli ploviti rijekom dok nisu bili sigurni da je plovidba sigurna. Nijemci su praktički preko noći morali osnovati jedinicu za uklanjanje mina na Dunavu. Iako su premjestili neke jedinice iz sjevernonjemačkih voda, nisu uspjeli očistiti rijeku dovoljno da bi plovidba bila sigurna. Time su Nijemci trajno izgubili mogućnost prijevoza tereta Dunavom.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 4. siječnja 2025.
