Naslovnica

Australci na Sommi

Jesu li „Band of brothers“ i „Pacific“ vrhunac žanra ratnih miniserija? Prosudite tek nakon što pogledate jednu pristiglu iz „Down Under“
25. kolovoza 2014. u 20:36 1 komentara 952 prikaza
AZACS
Foto: Burrowes-Dixon Company

Tijekom 2014. godine u Australiji se slavi ukupno osam državnih praznika. Među očekivanim, većinom zajedničkim datumima, jedan je specifičan i zauzima posebno mjesto u srcu svakoga domoljubnog Australca. Taj jedan je „ANZAC dan“ 25. travnja, kada se komemoriraju svi pripadnici kontingenta Australian and New Zealand Army Corps (ANZAC) (prvotno Australian Imperial Forces) koji su tijekom 20. stoljeća sudjelovali u oba svjetska rata te u Vijetnamskom ratu. Datum je izabran zbog vatrenog krštenja koje su vojske zemalja doživjele iskrcavši se krajem travnja 1915. godine na Galipolju kao sastavni dio dardanelske ekspedicije. Podsjetimo, ovaj je taktički manevar trebao silama Antante pružiti priliku da osvoje Konstantinopol i izbace Osmansko Carstvo iz rata. Iako je sama kampanja, pokazalo se, na kraju bila neuspješna, te se u gotovo devet mjeseci nisu pomakli s mrtve točke, zauzela je mjesto u kolektivnom sjećanju i u Australiji i na Novom Zelandu. Ako uzmemo u obzir da je Australija stekla neovisnost 1901. godine, razvidno je da je njeno sudjelovanje u Prvome svjetskom ratu predstavljalo prilično skupo dokazivanje pred svjetskom javnosti i, u neku ruku, svojevrsnu emancipaciju od nekadašnje matice.

Zanimljivo, iako su imali na što biti ponosni, povratkom iz Prvoga svjetskog rata pripadnici ANZAC-a dočekani su s određenom dozom rezerve i s vremenom je njihova uloga u zbivanjima na bojišnicama pala u zaborav. Kako bi se na pravilan način obilježila 70. godišnjica i donekle ispravila nepravda zaboravljenim pripadnicima ANZAC-a (AIF-a), tada već etablirani scenarist, dokumentarist i redatelj John Dixon početkom 80-ih godina u suradnji s producentom Geoffom Burrowesom započeo je rad na scenariju serije koja je trebala ispraviti „krive Drine“. Pune tri godine i osam milijuna dolara kasnije, rezultat je bio impresivan – petodijelna miniserija u ukupnom trajanju od osam sati „pokrivala“ je cijelo razdoblje, od početka rata i novačenja 1914. do njegova kraja i povratka u mirnodopski život 1919. godine. Dixon je, rabeći u određenoj mjeri postojeću memoarsku prozu i brojne izvore, likove bazirao na pripadnicima stvarne 8. bojne ANZAC-a, nazivanima „original diggers“, jer su kao postrojba bili sastavljeni od dragovoljaca mahom pristiglih iz savezne države Victoria. U relativno kratkom roku ova se postrojba prvotno našla u Egiptu, gdje je branila Sueski kanal. Odatle su prebačeni na Galipolje te su otuda svoje ratne putešestvije nastavili po zapadnoeuropskom bojištu. Prema riječima britanskog premijera Lloyda Georgea, ANZAC je u cjelini bila „najznačajnija mala vojska u analima cjelokupne vojne povijesti“ te je Dixon upravo takav osjećaj i želio pretočiti u seriju, objašnjavajući svoju namjeru riječima kako je „nekoliko tisuća Australaca putovalo 12.000 milja do drugog kontinenta i presudno utjecalo na ishod tamošnje borbe. Još važnije od toga, u to su unijeli sve kvalitete zemlje koja ih je othranila. Oni su bili jedinstveni, i na to treba podsjetiti sve Australce“. 

Prilikom pisanja scenarija, uz snažan domoljubni naboj, Dixon je osobito želio naglasiti raznovrsnost sastava te postrojbe, napose činjenicu da su je činili pripadnici svih društvenih slojevaSame glavne uloge dodijeljene su tada perspektivnim mladim glumcima, čija imena teško da će danas išta značiti izvan granica Australije – Andrew Clarke, Jon Blake, Christopher Cummins i Megan Williams bili su tek na počecima svojih karijera. Jedino je donekle poznatije ime Paula Hogana, poslije proslavljenog serijalom „Crocodile Dundee“. Slično kao i u dotadašnjoj karijeri, i ovdje je imao tipiziranu ulogu onoga što bi Australci nazvali „larrikin“, svojevrsnog obješenjaka i buntovnika.

Spomenuta serija može se danas relativno lako nabaviti putem Interneta, u solidno opremljenom DVD-setu. Uz sve epizode, od dodataka vrijedi spomenuti dokumentarni film „ANZACS – History in the making“, s brojnim intervjuima sa seta i jezgrovitom analizom značenja ovih postrojbi u nacionalnoj povijesti AustralijeŠtoviše, zaključujući dokumentarac, glas naratora u „offu“ uz idiličnu panoramu Somme osvrće se na individualne posljedice ratovanja, izričući kako je „ANZACS priča o običnim Australcima koji su, kada je za to došlo vrijeme, činili izvanredna djela. Nisu smjeli toliko dugo biti zaboravljeni, ali opet – nisu ni pisali knjige o sebi. Zahvalno su se vratili u civilni život, jer uvijek su i bili upravo to – civili u uniformi, premda – paradoksalno – jedni od najboljih vojnika ikada. Rijetko su pričali o tom strašnom ratu i pojavljivali su se samo jednom godišnje, na Dan ANZAC-a. Čak i zbog toga su ih kritizirali, kao da je susret s preživjelim suborcima i sjećanje na one preminule značilo da su proratno raspoloženi. Uglavnom bi slijegali ramenima, znajući da i budale, baš kao i svatko drugi, imaju pravo postojati u društvu koje su oni obranili.“ Déjà vu?

Elipso

  • crap hr:

    Pa, kakvi su ovo članci? Konstantinopola nije više bilo 400 i kusur godina a ovaj piše o osvajanju grada u 1. svjetskom ratu! Jel' taj čuo za Istanbul ili mu je osvajanje grada promaklo?

Message