Tijekom 19. stoljeća struktura ratnih flota mijenjala se brzim koracima. Uvođenjem parnog pogona, eksplozivne granate i oklopne zaštite stvoren je novi tip broda - oklopnjača, prvotno nazvana «oklopnom fregatom», jer je zbog težine oklopa mogla nositi topove u samo jednoj bitnici, za razliku od drvenih linijskih brodova s nizovima topova u bitnicama na nekoliko paluba. Kad su „oklopne fregate“ zamijenile linijske brodove, umjesto drvenih fregata i korveta građene su željezne krstarice kao posebna kategorija ratnih brodova, za razliku od starije definicije, gdje se krstaricom nazivalo svaki brod sposoban za vođenje «krstaričkog rata» protiv neprijateljskog trgovačkog brodovlja.
Prve krstarice su još uvijek nazivane fregatama i korvetama, a zadržale su i jedrilje, pogotovo one namijenjene kolonijalnoj službi, kako bi štedjele gorivo kod prekomorskih putovanja. Parni strojevi još nisu bili dovoljno pouzdani i trošili su previše ugljena, ali je postupno poboljšanje pogona omogućilo ukidanje jedara. Flote s velikim kolonijalnim područjima i većim brojem prekomorskih uporišta su prije od drugih mogle prijeći s miješanog na parni pogon. Potkraj 19. stoljeća krstarice se dijelilo na flotne i kolonijalne. Prve su bile namijenjene potpori glavne (bojne) flote, izviđanju i potpori torpiljarki (i razarača), a potonje čuvanju pomorskih puteva i zaštiti «interesa» matične zemlje u kolonijama.
Osim podjele po funkciji postojala je i podjela prema vrsti oklopne zaštite. Brodovi s bočnim oklopom i oklopnom palubom nazivani su oklopnim krstašima, a služili su kao «brzo krilo» bojne flote ili za službu u kolonijama. Krstarice opremljene samo oklopnom palubom nazivane su «zaštićenim krstaricama» (Protected Cruisers, Geschützte Kreuzer) ili «krstaricama s oklopnom palubom» (Panzerdeckkreuzer), pri čemu njihove protežnosti nisu igrale veliku ulogu, tako je bilo zaštićenih krstarica istisnine od 1000 do 10.000 tona, ponekad većih od oklopnih krstaša, a čak i od bojnih brodova, a dijelilo ih se na krstarice 2., i 3. razreda. Za kolonijalnu i „policijsku“ službu postojale su i male «nezaštićene» (neoklopljene) krstarice, de facto topovnjače ili „šalupe“ (Sloops) većeg doplova. Pojava torpeda, izumljenog baš u Rijeci, dovela je do razvoja novog tipa brodova, torpiljarki, ali i većih torpednih brodova i krstarica naoružanih torpedima, kao i torpednih krstarica s podvodnim kljunom za probijanje brodskih bokova, pri čemu je cijeli brod predstavljao neku vrstu torpeda. Krstarice s oklopnom palubom i teškim topovima (tipa „Elswick“) trebale su zamijeniti oklopnjače kao glavne kapitalne brodove, ali ni njihov stalni rast, pri čemu su razvijene u oklopne krstaše, nije mogao nadoknaditi nedostatnu oklopnu zaštitu ni još uvijek premalenu brzinu. Tek je uvođenje turbinskog pogona omogućilo veće brzine, ali su se pojavili i brzi bojni brodovi, kao i još brži bojni krstaši opremljeni turbinama, pa je utrka u naoružanju nastavljena na višoj razini. Brze izvidničke krstarice uskoro su zamijenjene suvremenijim lakim krstaricama, a uvođenje kotlova loženih naftom olakšalo je njihovu uporabu i smanjilo poteškoće pri krcanju ugljena, loženju i čišćenju kotlova. Austrougarska carska i kraljevska mornarica zbog stalne štednje nije mogla pratiti sve „trendove“ u razvoju krstarica, ali u njenom naoružanju nalazimo male torpedne krstarice, krstarice s podvodnim kljunom, dvije generacije oklopnih krstaša (s ukupno tri broda), lake krstarice starijeg tipa i izvidničke krstarice.
U razdoblju do 1914. su c. i kr. krstarice plovile svim svjetskim morima i sudjelovale u nizu školskih, diplomatskih i „mirotvornih“ misija. Kad je izbio rat, poništena je gradnja novih brzih lakih krstarica, a za vođenje rata na Jadranu su najuspješnije bile izvidničke krstarice klasa „Spaun“ i „Saida“, zadovoljavajućeg naoružanja, dobre brzine i čak zaštićene bočnim oklopnim pojasom.
Tijekom Prvog svjetskog rata su, unatoč ulaganju velikih novčanih sredstava svih mornarica u bojne brodove, najveće jedinice koje su stalno djelovale na Jadranskom moru bile krstarice. Posebno uspješne bile su brze izvidničke krstarice c. i kr. mornarice i velika je šteta što su sagrađene samo četiri, od kojih su dvije imale nepouzdane strojeve, zbog čega nisu mogle sudjelovati u svim akcijama. Poslije se kao nedostatak pokazao i premalen kalibar glavnih topova od samo 100 mm. Jedna od većih grešaka austrougarskog mornaričkog vodstva bilo je poništenje narudžbe još tri već odobrene krstarice sličnog tipa. Nije naručeno ni šest dodatnih razarača klase „Tatra“, a prodano je i pet velikih podmornica u gradnji u Njemačkoj, jer se vjerovalo kako će rat biti brzo gotov, a one neće moći same doploviti na Jadran (što je dolazak brojnih njemačkih podmornica sa Sjevernog na Jadransko more uskoro opovrgnuo).
Tako je c. i kr. mornarica na Jadranu morala rabiti i starije krstarice, od kojih su najuspješnija bila dva već zastarjela oklopna krstaša, koji su samom svojom nazočnošću u nekoliko navrata natjerali u bijeg protivničke lake krstarice. Austro-Ugarska je i inače imala premalo brodova, tako je naprama njena dva novija oklopna krstaša Italija imala četiri suvremena i pet starijih, a Francuska čak sedam suvremenih i četiri zastarjela. C. i kr. mornarica je bila jača od talijanske za jedan brod samo u kategoriji brzih krstarica, kakvih francuska mornarica nije ni imala.
Austrougarska mornarica je u kategoriji starijih lakih krstarica raspolagala s pet brodova, od kojih su dva izgubljena već prve ratne godine, jedan čak na Dalekom istoku. Talijani su imali niz starih lakih krstarica i samo jednu noviju laku krstaricu, jače naoružanu, ali sporiju od tri talijanske i četiri c. i kr. izvidničke krstarice. Francuzi su raspolagali brojnim starim lakim krstaricama, koje nisu ni slali na Jadran, stoga su zajedničke eskadre morale pojačati britanske lake krstarice, kojih nikad nije bilo dovoljno za češću uporabu na Sredozemlju. Velikoj Britaniji je glavnu bojišnicu predstavljalo Sjeverno more, gdje je održavala ravnotežu s njemačkom Flotom visokog mora.
Saveznički veći i jači brodovi se na sreću za c. i kr. mornaricu poslije gubitaka 1915. godine (kad su Francuzi od podmornica izgubili jedan, a Talijani dva oklopna krstaša) više nisu usuđivali ulaziti na Jadran, što je odnos snaga činilo povoljnijim za austrougarsku stranu. Poslije rata su c. i kr. brze krstarice i veći razarači bili jedini brodovi kojih su se pobjednici nastojali domoći i odbijali su sve zahtjeve novog Kraljevstva SHS za jednim ili više brodova tih kategorija. Glavni razlog bila je talijanska želja konačno se riješiti „konkurencije“ na susjednoj obali Jadrana, čak i pod cijenu sukoba s bivšim saveznikom, Srbijom, okosnicom nove države.
Konačno su Francuzi dobili i rabili jednu krstaricu klase „Pojačani Spaun“, Talijani dvije, a Britanci su se zadovoljili s Admiralom Spaunom, kojeg su brzo dali izrezati, jer su u službi i gradnji imali desetke suvremenijih i puno jačih krstarica. Stariji c. i kr. brodovi su „neslavno“ nestali u visokim pećima pretežito talijanskih željezara, među njima i sve krstarice koje su preživjele rat osim gore navedenih. Italija i Francuska su po uzoru na zaplijenjene brodove počele graditi vlastite brze lake krstarice i razarače – vođe flotila, dok je prvi veći brod mornarice Kraljevine Jugoslavije, «jedinog pravog» nasljednika c. i kr. flote, bio veliki razarač Dubrovnik s topovima „krstaričkog“ kalibra.
Gradnju još dva blizanca spriječila je tadašnja svjetska ekonomska kriza. Od krstaričke flotile c. i kr. mornarice danas su sačuvane samo olupine krstarica Kaiser Franz Joseph I. kod Prevlake (čiji su topovi izloženi na Cetinju) i Zenta pred crnogorskom obalom. Obje su danas zanimljivi ciljevi za ronioce koji se poviješću pomorskih ratova. Uz to se u muzejima i privatnim zbirkama mogu naći izlošci, slike i fotografije koje podsjećaju na to slavno doba.
Knjigu možete naručiti OVDJE.
