Zanimljiv dodatak pješačkom naoružanju činili su bacači plamena. Slično kao i moderni minobacači, bacači plamena nastali su za potrebe rovovskog ratovanja u Prvome svjetskom ratu. No široku upotrebu doživjeli su tek za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada se u specifičnim borbenim okolnostima - kao što su neutralizacija neprijateljske žive sile u rovovima, bunkerima i drugim utvrđenim objektima - bacač plamena se pokazao kao iznimno učinkovito oružje. Većina bacača plamena za vrijeme Drugoga svjetskog rata sastojala se od tzv. pištolja i naprtnjače koja se u najjednostavnijoj inačici sastojala od dvije boce. U jednoj boci nalazio se inertni plin (dušik) kojim se potiskivala zapaljiva tekućina iz druge - obično benzin.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata Sjedinjene Države razvile su dva značajna prijenosna bacača plamena, namijenjena pješaštvu: bili su to M1 (i njegova poboljšana inačica M1A1) te M2 koji je standardiziran 1943. godine. Obje su inačice imale tri spremnika (dva sa zapaljivom tekućinom i jedan s inertnim plinom).
Bacač plamena M1 proizveden je u kolovozu 1941. i odmah nakon početka rata bio je u uporabi unutar američkih postrojbi na Pacifičkome bojištu. "Posadu" bacača plamena činila su dva vojnika: jedan je na leđima nosimo bacač plamena, a drugi je nosio dodatno punjenje zapaljive tekućine. Ali u praksi, u njihovoj je pratnji bilo raspoređeno još nekoliko vojnika. Bacač plamena M1 bio je težak 32 kg i imao kapacitet za pet galona (19 litara) zapaljive tekućine koja je bila smještena u dvama spremnicima. Treći, najmanji spremnik, sadržavao je inertni plin. Osim što je bio težak, mana mu je bila vrlo kratak domet od samo 15 metara. Stoga je tijekom 1943. postupno zamijenjen poboljšanom inačicom M1A1, čiji je domet bio 45 metara. Težio je nešto manje od 30kg, a imao je jednak kapacitet zapaljive tekućine kao i prethodni model. Osim povećanja dometa, novi je model imao i jednu inovaciju: u spremniku sa zapaljivom tekućinom sadržavao je napalm, proizveden nepunu godinu kasnije.
Unatoč zamjetnim poboljšanjima model M1A1, još je iste godine zamijenio novi, jednostavniji i standardizirani bacač plamena M2. Bacač plamena M2 imao je manje efektivan domet u odnosu na model M1 (oko 20 metara), no možda najveća razlika u odnosu na prethodna dva modela bila je ta što je za njegovu uporabio bio dovoljan jedan vojnik, a spremnik je bio ograničen na oko osam litara benzina. Razlog pojednostavljivanja modela bio je i ubrzan razvoj tenkova specijaliziranih za bacanje plamena (poput inačice Shermana M4A3R3 poznate kao "Zippo"), koji su do kraja rata u sve većoj mjeri preuzimali ulogu nekoć namijenjenu prvenstveno pješaštvu.
M1, M2.....domet ili ne domet, pržili su oni ipak japance ko sto su pržili svabe a ko sto bi pržili I usrase da su se iskrcali na balkan