Vjerojatno najpoznatiji i najuspješniji vojni zapovjednik čitave povijesti – Aleksandar Veliki – nikad nije prestao fascinirati sve zainteresirane u izučavanje vojne povijesti svijeta.
Imajući samo 20 godina u trenutku kada je postao kralj Makedonije, on je već tada počeo pokazivati vojnički genij zahvaljujući kojemu je ubrzo postigao seriju odlučujućih vojnih pobjeda protiv moćnoga Perzijskog Carstva, čije su se granice protezale od Balkana pa sve do Himalaje te od Egipta do Kaspijskoga jezera. U gotovo epskoj 11-godišnjoj kampanji on je sa svojom relativno malobrojnom vojskom proputovao tisuće kilometara kroz nepregledna pustinjska područja, ravnice i šumovite krajeve, vodio velik broj bitaka i opsjedao brojne gradove diljem Bliskoga istoka i Azije kako bi postao istinski gospodar golemoga carstva koje se prostiralo od Grčke do Indije.
Aleksandar je među svojim ljudima uspio zadobiti dotad rijetko viđenu lojalnost te je kod brojnih žena znao pobuditi njihovu intenzivnu pažnju i strast. On je također bio fasciniran stranom kulturom i zaintrigiran misterijima raznih onodobnih religija. Pa ipak, tijekom svoje vrlo istaknute karijere Aleksandar je, želeći ispuniti svoje snove o jedinstvu Istoka i Zapada, uvrijedio i izdao velik broj svojih ljudi, a odbio je i mnoštvo žena, uništio brojne gradove i progonio mnoštvo religijskih sekti.
Kada bismo rekli da je stvorio mnogobrojne neprijatelje, ne bismo pretjerali. Bilo bi stoga logično pretpostaviti da mu netko, prije ili kasnije, pokuša oduzeti život. I uistinu, tijekom njegovih posljednjih tjedana života Aleksandrovi savjetnici učestalo su ga obavještavali o prijetnjama koje su dolazile iz visokih krugova njegova najužeg dvora. Međutim, nije ih poslušao. Dana 11. lipnja 323. g. pr. n. e. u drevnome gradu Babilonu na vrhuncu svoje moći Aleksandar je iznenada umro od misteriozne bolesti u dobi od samo 32 godine. Stoljećima su znanstvenici debatirali oko toga što je zapravo ubilo čovjeka koji je stvarno bio najuspješniji vojnik svjetske povijesti. Drevni izvori detaljno opisuju Aleksandrovu čudnu i šokantnu smrt koja je uslijedila nakon što je sudjelovao na svečanosti u čast prijatelja paloga u borbi, a tijekom koje se i dosta popilo. No uzrok smrti nikad nije utvrđen.
Budući da mu do danas nije pronađeno tijelo, već u njegovo vrijeme započela su nagađanja oko uzroka njegove prerane i iznenadne smrti. Većina današnjih povjesničara ipak smatra da nije ubijen, nego da je uzrok njegove smrti groznica ili tifus. Kako bilo da bilo, ipak nijednom čovjeku nakon njega nije uspjelo u cijelosti održati tako golemo carstvo koje je stvorio. Smatrajući ga čak i bogom za njegova života, njegovo je ime i dandanas, tisuću godina nakon njegove smrti, naširoko prepoznato u svijetu. Ono što ga je najviše učinilo „besmrtnim“ svakako je, uz njegovo obrazovanje, karakter i snove o ujedinjenome čovječanstvu, njegov vojni genij i činjenica da nikad nije poražen u borbi. A zasluge za to velikim dijelom pripadaju upravo njegovoj vojsci.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 6. travnja 2021.
