Posljednja bitka drugog rata za talijansku neovisnost vođena je prije 155 godina 24. lipnja 1859. kod Solferina. U njoj su se sukobile austrijska i francusko-pijemontska vojska, a pobjeda saveznika pridonijela je ujedinjenju Italije, ali i okončanju apsolutističke vladavine austrijskog cara Franje Josipa. Nakon poraza kod Magente austrijska vojska bila je u povlačenju, a car Franjo Josip došao je i smijenio generala Franju Gyulaja te osobno preuzeo zapovjedništvo. Savezničku vojsku predvodili su francuski car Napoleon III. i sardinijsko- pijemontski kralj Viktor Emmanuel II. Austrijanci su se povlačili dok su ih saveznici progonili. 

Nijedno zapovjedništvo nije imalo pouzdanu informaciju gdje se protivnik točno nalazi, tako da su obje vojske nenadano naletjele jedna na drugu kod Solferina. Nakon raspršenih konfuznih bojeva saveznici su uz velike gubitke oko podneva uspjeli probiti austrijsko središte. Ipak, zbog gubitaka i daljnjih borbi s pojedinim austrijskim postrojbama koje su pristizale na bojište te iscrpljenosti odustali su od gonjenja. Bitka je trajala 15 sati, a u njoj je sudjelovalo oko 300.000 vojnika. Borba se vodila na velikoj vrućini i na vrlo teškom terenu sve dok nevrijeme nije zaustavilo borbu. Obje su strane pretrpjele podjednake gubitke. Veliki gubici potaknuli su francuskog cara Napoleona III. da zatraži primirje. Zbog poraza kod Solferina te nemira koje je prouzročio u zemlji, austrijski je car Franjo Josip morao dokinuti svoju apsolutističku vladavinu. Hrvatskoj i Ugarskoj vraćen je ustav. Za bana je imenovan barun Josip Šokčević, a „Bachovi husari“, činovnici ministra Bacha koji je provodio apsolutizam i germanizaciju, napustili su Hrvatsku. Ipak, tragična bitka kod Solferina imala je i jednu dobru posljedicu. Prizori brojnih ranjenika ostavljenih na bojnom polju potaknuli su Henrija Dunanta na osnivanje Međunarodne organizacije Crvenog križa.

Bogata europska država ukida kvote: Hrvati će ondje moći živjeti i raditi bez restrikcija