Mnogo je knjiga napisano o Domovinskom ratu, a od njih nemali broj analizira Bitku za Vukovar. Knjiga sjećanja Damira Markuša – Kutine »58 – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca« po mnogo čemu posebna je u odnosu na većinu knjiga napisanih o ratu za obranu hrvatske slobode. Iako je izašla početkom studenog 2014. godine, prva naklada knjige od 2 000 primjeraka praktički je već rasprodana, a interes za nju nimalo ne jenjava. S obzirom na nezapamćenu gospodarsku krizu, ali i činjenicu da je tematika Domovinskog rata marginalizirana u medijima, pa samim time i u kolektivnoj memoriji, podatak o interesu za Markuševu knjigu ima itekakvu vrijednost. Ukoliko još uzmemo u obzir zanimljivost da je knjiga tiskana u vlastitoj nakladi i nije ju (zasad) moguće nabaviti u knjižarama, već isključivo na promocijama ili u direktnom kontaktu s autorom, onda se, neovisno o afinitetima prema tematici, o ovom djelu mora govoriti kao o »hit-knjizi«. U tom smislu svakako valja naglasiti i činjenicu da je glavni urednik magazina »Vojna povijest « prepoznao vrijednost priče daleko ranije nego se knjiga uopće pojavila u javnosti te je ratni put Samostalne satnije HOS-a »Vukovar« na stranicama VP-a kao serijal od tri nastavka bio opisan još krajem 2012. godine, kada je, uostalom, to bila i glavna tema broja, upravo u vrijeme obilježavanja vukovarske tragedije.
Kao urednik knjige dvojako se osjećam nakon što je ona ugledala svjetlo dana. Naime zbog brojnih okolnosti privatne naravi, iako je »usavršavanje« konačne izvedbe trajalo gotovo tri godine, smatram da nas je autor mogao obogatiti s još više sjećanja na dane provedene u ratnom paklu Vukovara. Sama po sebi knjiga je vrlo vrijedna, uzbudljiva i od goleme je vrijednosti za rekonstrukciju ratnih zbivanja na vukovarskom Sajmištu. Ipak, pomalo sam tužan što Markuš nije pokušao iskoristiti cjelokupan spisateljski potencijal, ne samo zato što bi to knjigu činilo dramatičnijom ili boljom već možda najviše zato što (prilično sam siguran) nakon objave ove knjige Markuš svoja neizrečena sjećanja više nikad neće staviti na papir. Smatram stoga da će ovo dijelom ipak ostati neispričana priča, a na autoru je da odluči što će i kako će mnoga sjećanja koja nisu zapisana podijeliti s hrvatskom javnosti, koja zasigurno želi saznati što se događalo u gradu gdje se krvlju pisala pobjednička povijest hrvatskog Domovinskog rata.
Ova knjiga sjećanja podosta se razlikuje od većine sličnih knjiga koje su hrvatski branitelji pisali evocirajući sjećanja na Domovinski rat. Markuševo štivo naime nije ustrojeno tako da potpuno precizno prati kronologiju djelovanja »Samostalne satnije HOS Vukovar«. Njegova sjećanja, posebno kada piše o borbama na Sajmištu, katkad su razbacana, pisana su spontano, ali knjiga ipak ima svoj red i kronološki se može pratiti što se sve zbivalo od trenutka kada je autor pristupio hrvatskoj policiji pa sve do konačnog proboja iz opkoljenog Vukovara i povratka u rodnu Kutinu. Zanimljivo je da se Markuš u knjizi služio i citiranjem dijelova sjećanja drugih autora ili suboraca koji su analizirali Bitku za Vukovar i Bogdanovce. Koristio je dijelove knjige skupine autora »Bitka za Vukovar« (Dedaković, Mirković- Nađ, Runtić), tekstove iz magazina »Vojna povijest« o ratnom putu »Samostalne satnije HOS Vukovar«, a prenio je i dijelove dramatičnih izvještaja novinara Bojana Glavaševića. Naravno, autor fizički nije mogao biti prisutan na svakom dijelu bojišnice, posebno ne uoči i nakon okupacije. Stoga je, želeći što cjelovitije javnosti predočiti junačke priče svojih suboraca (primjerice o borbi za Bogdanovce, kalvariji suboraca u proboju ili zarobljeništvu), Markuš taj dio Vukovarske bitke rekonstruirao koristeći njihova sjećanja iznesena u dokumentarnom serijalu »Heroji Vukovara« (Eduard i Dominik Galić). Također autor je na intrigantan način pokušao dočarati pakao borbi na Sajmištu time što je koristio dijelove knjige »Vukovarski dnevnik« srpskog dobrovoljca Gorana Ivankovića. To će zasigurno biti posebno zanimljivi dijelovi knjige ne samo stoga što je Ivanković plastično dočarao agoniju, dramatične i krvave događaje nego zato što su oba autora ratovala na Sajmištu pa tako u nekim dijelovima knjige praktički možemo pratiti kako njih dvojica opisuju iste događaje: djelovanje snajpera, bliske borbe ili borbe u stambenim objektima na Sajmištu. Sve pobrojane literarne metode koje je Markuš koristio svakako su ovu knjigu učinili cjelovitijom. Osobno, kao urednik knjige, što sam autoru uvijek iznova naglašavao, pa i proučavajući zadnju verziju uoči tiska, bio bih daleko zadovoljniji da je Markuš još više koristio vlastita sjećanja, pa makar time učinio priču manje cjelovitom.
No on se odlučio za ovakav autorski pristup, jer očito da svoju vukovarsku priču prožima kao dio cjeline, postrojbe, branitelja Vukovara, a što je, uostalom, jasno vidljivo i u samom naslovu knjige. Posebna su vrijednost ove knjige fotografije. Hrvatska javnost po prvi puta imat će priliku vidjeti velik broj dosad neobjavljenih ratnih fotografija. Nema sumnje da će ih se, svejedno, poznate ili nepoznate na drugačiji način gledati čitajući dramatične opise Vukovarske bitke. Autor će svakako dobiti osobnu zadovoljštinu stoga što je uspio u svojem naumu, jer napisao je knjigu i time priču o obrani Sajmišta, o hrabrosti svojih suboraca učinioje trajno zabilježenom. Znam da mu je to bio primarni cilj i u tome je uspio; rekonstruirao je priču o 58 dragovoljaca Hrvatskih obrambenih snaga koji su došli braniti Vukovar u najkritičnijem razdoblju obrane grada. Također od zaborava je sačuvao sjećanje na nekoliko hrabrih ljudi i jednu ženu (Vijoleta Antolić) koji su se toj postrojbi pridružili tijekom borbi na Sajmištu.
Konačno, oživio je priču svih onih neznanih branitelja iz drugih postrojbi koje su branile Sajmište, kao i svih drugih koji nisu bili ratnici, a nije im manjkalo hrabrosti da budu od pomoći braniteljima Sajmišta (logistika, sanitet, civili). Možda i najvažnije, Markuš je napravio prvi korak u demistifikaciji jedne neželjene teme, korak na koji se čekalo više od 20 godina. Hrvatsku javnost, ionako opterećenu stereotipima, nametnutim pitanjima o vrijednostima Domovinskog rata, upoznao je s djelovanjem postrojbi
Hrvatskih obrambenih snaga. U Bitki za Vukovar i Bogdanovace djelovanje HOS-a valja posebno cijeniti ponajprije zbog silnih, pregolemih
žrtava koje je podnijela »Samostalna satnija HOS Vukovar«, koja se zajedno s drugim braniteljima herojski oduprla daleko nadmoćnijem neprijatelju. Valja naglasiti da se prodaja knjiga vrši putem promocija, i to na jedinstven način. Naime istodobno s Markuševom tiskana je i knjiga Damira Plavšića »Ne plači, moj dobri anđele«. Autor je Vukovarac, koji je opisao obranu grada, potom i zatočeništvo u trima srpskim logorima: Stajičevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici. Knjiga »Ne plači, moj dobri Anđele« pisana je u iznimno sofisticiranom literarnom izričaju, koji gotovo graniči s poemom. Ona je zapravo dopunjeno izdanje knjige istog autora »Zapisi iz srpskih logora« s ubačenim opisima neznanih ratnih akcija (opisi obrane zapadnog dijela Sajmišta, akcije u Borovu naselju
itd., čin predaje i kasnije golgote zatočenih hrvatskih branitelja). Zanimljivo, molbe za otkup obiju knjiga odbijene su od Ministarstva kulture koje je našlo shodno golema sredstva upotrijebiti za knjige antiratne tematike (feminizam, seksualnost itd.). Nasuprot tome, Markuš i Plavšić odlučili su se kulturološki promovirati knjige, barem tamo gdje uvjeti dopuštaju. Njihove promocije zapravo su scenski igrokazi, predstave koji se izvode u suradnji s kulturno-umjetničkim društvima. Turneja je započela veličanstvenom predstavom u Zagrebačkom gradskom kazalištu »Komedija«, a nastavila se diljem Hrvatske i inozemstva (Zagreb tri puta, Vukovar, Kutina, Imotski, Sinj, Podstrana, Split, Kaštela, Varaždin, Klis, München, Augsburg, Stuttgart, Vinkovci, Osijek, Županja, Đakovo). U tijeku su dogovori za promociju knjiga u još tridesetak gradova i mjesta, te u stranim zemljama.
U nadi da će drugo izdanje imati više sreće sa sredstvima i nakladničkim opcijama, preostaje autorima zaželjeti sreću u daljnjem radu. Svi zainteresirani za nabavu i informacije o drugom izdanju slobodno neka se obrate putem e-maila ili društvenih mreža Damiru Markušu – Kutini.
..na cijem su spisku oni iz Borova Naselja,,,koji jos zive danas ili leze na groblju,,nikad zaboravljheni od porodica i prezivjelih prijatelja,,,