Branko Javorić, danas oženjeni branitelj i otac troje djece, na prvi pogled ne izgleda kao čovjek koji je u životu, točnije bi bilo kazati u ranoj mladosti, prošao ono što mnogi, ma gotovo svi, ne prođu cijeli svoj život.
Piše se da je rođen u Krapini 1973. godine, no pravo bi bilo reči negdje na Lupinjskom Bregu, tik uz granicu sa Republokom Slovenijom. Roditelji su mu radnici u humskoj Staklani, sa kućicom u Druškovečkoj gori. Tu pohađa niže razrede osnovne škole, pa onda više razrede u Humu na Sutli. Rano ostaje bez oca, glave obitelji. Majka i stariji brat srednjoškolac, naviknuti na rad, koji je on zapravo i zavolio, probijaju se kroz život. Ne nastavlja školovanje već se kao petnaestogodišnjak zapošljava u Staklarni Rogaška Slatina, odmah tu preko potoka. Pomaže majci obrađivati zemlju, brdovitu, škrtu, zagorsku. Djetinjstvo baš onako seosko, bez nekih stresova, posao, kuća, poljoprivreda. Mjesec po mjesec, pa godina za godinom. Stasao je i za regrutaciju, proglašen sposobnim za odsluženje vojnog roka. Mijenja se Branko, mijenja se i društvena situacija u državi. Prvi višestranački izbori, buđenje hrvatske nacije u želji za stvaranjem zaista neovisne države hrvatskog naroda, balvan revolucija koja slijedi, sve se to događa u vremenu Brankova stasanja u mladića spremnog za život.
I onda, kao dokazano sposobnome za služenje vojnog roka, Branku stiže poziv za odsluženje vojnog roka u JNA. Traži on odgodu, no rekoše mu na vojnom odsjeku u Pregradi kako mu se ne može udovoljiti zahtjevu. Rekoše mu i to kako ide u Osijek, tamo je mirno, pa to je u Hrvatskoj, siguran si.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. svibnja 2022.
