Povjesničari drže 1. stoljeće vremenom kada je Rimsko carstvo bilo na svojem vrhuncu, posebice njegova vojna sila. Kada se negdje nešto općenito napiše o rimskoj vojnoj postrojbi legiji, ili nacrta ilustracija rimskog vojnika kao u ovom primjeru ovdje, tada je to u pravilu iz vremena 1. stoljeća. I u ovom broju VP-a to nije izuzetak. Na ilustraciji je trubač (lat. cornucen) rimske legije moćne postrojbe koja je prema organizacijskoj složenosti imala 5240 boraca i 760 ostalih.
U pravilu, u vrijeme rata, pojedine poznatije legije imale su i do 6500 boraca. Osnovna najniža postrojba legije bila je centurija (od lat. lentum – stotina), odnosno kao naša današnja stotnija ili satnija. Organizacijski ustroj centurije tvorili su časnik centurion (lat. centurio), njegov zamjenik dočasnik (lat. optio) i niži dočasnik (lat. tesserarius) te 77 legionara. Dvije centurije tvorile su manipulu (od lat. manus – ruka), postrojbu kojom se još uvijek moglo upravljati „jednom rukom“, a tri manipule kohortu (lat. cohors). Svaka manipula imala je svojeg trubača i nositelja znakovlja, nešto kao zastavnika ili stjegonošu (lat. signifier). Deset kohorti tvorilo je legiju s time da je elitna prva imala pet manipula. Svaka legija imala je 32 trubača s postrojbama i nekoliko njih uz zapovjednika i glavno znakovlje.
Dnevna zadaća trubača bilo je jutarnje buđenje legionara, poziv na uzbunu, u stroj, na ručak ili slično. Legija je bila visoko uvježbana postrojba u kojoj su trubači nosili značajnu ulogu. Povjesni izvori nisu nam ostavili ništa o znakovima koje su trubači prenosili zvukom. Možemo samo pretpostaviti da su u bitkama prenosili desetak različitih zapovijedi uz čiju pomoć se upravljalo postrojbom veličine današnje pukovnije. Jedna od zapovijedi za koju danas znamo jest poziv da se pogleda mjesto glavnog znakovlja legije. Vjerojatno su podizanjem i spuštanjem ili jednostavno mahanjem znakovljem izdavane zapovijesti za kakav sveopći napad, povlačenje, okupljanje oko znakovlja i slično. Duga tanka cijev trube nije samo bila stvar izgleda nego je proizvodila više prodoran nego snažan zvuk. Za razliku od ostalih legionara trubači su bili pošteđeni dnevnih radnih dužnosti i u legiji su imali povlašten status kao i shodno tomu nešto višu plaću.
Za rimsku vojsku drži se da je prva jednoobrazno odjevena vojska u odoru, odnosno tuniku, tamnije crvene boje. Te vunene tunike bojane su i krojene u državnim radionicama. Izuzetak su bile legije na službi u Sjevernoj Africi koje su nosile tunike bijele boje. Pri stožeru legije službovalo je nekoliko mladih tribuna. Da bi mladići iz viđenijih obitelji mogli ostvariti političku karijeru morali su službovati dvije godine u legiji. Oni su nosili bijele tunike s tamnoljubičastim rubom i to s užim rubom u prvoj godini službe i širim u drugoj. Za razliku od običnih legionara kojima je strogo propisana oprema i odjeća, trubači su, kako nam to izvori svjedoče, nosili opremu prema vlastitom izboru. Trubač na ilustraciji nosi oklop od finih sjajnih brončanih pločica našivenih na kožnom prsluku. Ostali legionari nosili su jeftinije oklope od metalnih ploča ili košulje od pletene žice. Kao i nositelji bojnih znakova i stjegova legije, trubači su u pravilu na svečanim mimohodima ili postrojavanjima, gdje su zauzimali mjesto na čelu kolone za mimohod ili stroja, nosili ukrasna krzna vuka, lava, medvjeda ili leoparda na način kako se vidi na ilustraciji.
Povjesničari se ne mogu složiti oko toga čemu je služilo remenje s metalnim pločicama nošeno na pojasu iznad donjih ekstremiteta. Ipak većina njih drži da je to bio samo puki ukras. Trubači su nosili ukrašeni remen oko pojasa i ukrasno remenje preko ekstremiteta. Njihov mač (lat. gladius) i nož (lat. pugio) također su bili finije izrade. Cipele, odnosno sandale na nogama (lat. cigula), izrađene su od jednog komada kože s debelim potplatama i s donje strane pojačanih metalnim čavlima. Kaciga na glavi jednaka je istim kakvu su nosili ostali legionari.
Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju časopisa u veljači 2012.
