Nekako, velike priče započnu ni iz čega. Kao što i sve velike rijeke svoje tokove započinju negdje daleko u provinciji kao sramežljivi potočići da bi u donjem toku na njihovima obalama zasjali velegradovi koje oplakuju njihove vode.
I veliki ljudi često dolaze iz skromnih, jednostavnih, običnih sredina. Damir Gregurić, Cipo za one koji ga bolje znaju, mlađi je sin u jednoj sasvim zagorskoj obitelji, rođen u malom Štrucljevu, osnovnu školu polazi u obližnjem Svetom Križu Začretju. Srednja u Krapini, izučio je za strojarskog tehničara. Doma, uz zaposlenog oca i majke domaćice koja sve drži u redu i na okupu, pomaže na zemlji, vodi kravice na pašu dok druga djeca igraju nogomet, radi u obiteljskom vinogradu. U skladnoj obitelji ničega ne manjka ali nema ni izobilja. Djetinjstvo nalik mnogim djetinjstvima njegove generacije, ali i djetinjstvima mnogih prijašnjih generacija. Škola mu ide dobro, sve „kao po špagi“. U krapinskoj srednjoj školi upoznaje mnogo novih prijatelja, s njima se i danas druži. Reći će kako su znali „bježati od škole“, dok bi danas, s ovim godinama i s ovom pameti išao u školu doživotno.
Odmah nakon mature odlazi na odsluženje vojnog roka. Razrez ga odvodi u Petrovaradin, rodni grad Bana Josipa Jelačića. Tu završava specijalnu obuku za izviđača. Ispada, JNA ga je propisno obučila za ratne zadaće koje će ga sustići vrlo brzo nakon povratka sa odsluženja vojnog roka. Jer vrijeme je to neposredno prije prvih višestranačih izbora u Hrvatskoj, referenduma o samostalnosti Hrvatske, balvan revolucije i ratnog vihora koji je uslijedio. No, prije toga, zapošljava se u Industrogradnji, predratnom građevinskom gigantu.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. listopada 2022.
