Odgoj je sustavno provođen proces izgradnja pozitivne osobine čovjeka, njegovih stavova, pogleda na svijet i život, društvene i radne vrijednosti. Presudnu ulogu ima obitelj i bliža okolina u kojoj se odrasta i stasa u čovjeka. Osim ljubavi, razumijevanja i ohrabrenja, obitelj djetetu i mladom čovjeku daje i još nešto što će mu jednom u životu možda i odrediti smjer.
Tomislav je Bedeniković, Zabočanin, s lakoćom odredio svoj smjer te 1990. godine. Je li tome kumovao HSS-ovski kućni odgoj, jer djed su mu i otac bili „mačekovci“ i taj se duh domoljublja i pozitivnog hrvatstva Tomislavu duboko uvukao pod kožu, obitelj je naprosto tako orijentirana, ili uzavrela mlada krv koja je tekla u njemu? Pa valjda oboje. Jer te je „devedesete“ jedva napunio dvadeset i prvu godinu a u tim se godinama poneke odluke i može donijeti samo tako. A prije toga, Tomislav je u rodnom Zaboku završio osnovnoškolsko obrazovanje, srednje ugostiteljsko pak u Zagrebu. Djetinjstvo je provodio osim u rodnom gradu još i u Štrucljevu odakle mu je mama. Djetinjstvo ugodno i bezbrižno, mladalački dani isto takvi. Pamti on puno lijepih dana. Mama radi u Tisku a tata je zaposlen u Vjesniku kao fotograf, po radnim je obavezama na izvoru informacija. Situirana su obitelj koja si može ponešto i priuštiti. Po završetku srednje škole zapošljava se u tadašnjem tekstilnom gigantu Zivtexu. Odslužio je i obavezni vojni rok u JNA. I onda stiže „DEVEDESETA“. Otac, po prirodi posla informiran poprilično više od prosječnog građanina, pa onda još i ta obiteljska „mačekovska“ orijentacija, župnik im kućni prijatelj a otac u crkvenom odboru, inicirali su donošenje bezrezervne odluke o stupanju u hrvatsku Policiju.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2022.
