DRUGI SVJETSKI RAT

Druga faza rata na Pacifiku (1942. - 1945.)

WW2
Foto: Wikimedia Commons
20.07.2015.
u 16:33

Američka metoda cikličnog postavljanja pilota na zadatke bila je puno uspješnija. Naime, američki bi piloti nakon odrađenih akcija protiv protivnika bili usmjereni u vojne baze na obuku novaka, a potom bi se nakon nekog vremena ponovno vraćali u akciju

Japanski prodor i uspješna ekspanzija u prvoj fazi rata temeljila se na taktici japanskoga munjevitog rata. Japanska vojska imala je blagu nadmoć u zrakoplovstvu. Lovački zrakoplov Zero bio je nadmoćan brzinom i okretnošću, a imao je i više nego solidno naoružanje. No u drugoj fazi rata Amerikanci su izbacili moderniji i bolji model lovca, Hellcat, po uzoru na japanskog lovca. Japanski piloti bili su poznati po svojoj vještini koja je kod protivnika izazivala strahopoštovanje, no kako je rat odmicao, sve teže su podnosili gubitke pilota, jer japanske vojne akademije, poznate po visokokvalitetnoj selekciji, u tako kratkom vremenu nisu mogle obučiti sposobne pilote koji bi konkurirali protivniku.

Američka metoda cikličnog postavljanja pilota na zadatke bila je puno uspješnija. Naime, američki bi piloti nakon odrađenih akcija protiv protivnika bili usmjereni u vojne baze na obuku novaka, a potom bi se nakon nekog vremena ponovno vraćali u akciju. Jednako tako, u prvoj fazi rata Japanci su imali i napredniju mornaricu. U njezinu sastavu djelovali su superrazarači poput Musashia i Yamatoa, koji je imao topove tada najvećeg kalibra u svijetu. U drugoj fazi rata američka mornarica nadmašila je japansku, što pokazuje i bitka kod Midwaya. Američka vojska usavršila je radare i sustave za otkrivanje podmornica, a industrija je proizvela mnogo vrsta novoga oružja (raketne bacače, akustične i magnetske mine, zapaljive napalm-bombe i stotine drugih proizvoda).

Ukupno gledajući, japanska vojska bila je inferiorna u odnosu na protivničku. Uostalom, vrhovni admiral kombinirane flote Yamamoto prije negoli je počeo rat tvrdio je da se Japan dugoročno ne može nositi s protivnikom. Dakako, unatoč toj izjavi, kao profesionalni vojnik nastojao je najbolje izvršiti zapovijed cara. Nekoliko je čimbenika koji su slabili učinkovitost japanske vojske: nedovoljna suradnja (čak rivalstvo) i podijeljenost između mornarice i kopnene vojske, slabo korištenje podmornica u ratu protiv protivnikove trgovačke i ratne flote, slaba logistika i nepostojanje trgovačke flote organizirane u konvojima te inženjerija koja je počivala na sirovoj snazi (fizičkom radu ljudi), za razliku od američke koja je imala suvremenu mehanizaciju. Nedugo nakon zaustavljanja bitke kod Koraljnog mora, kombinirana japanska flota napala je američke snage kod Midwaya. Imperijalni generalni stožer protivio se Yamamotovu planu, jer je smatrao kako Midway nije značajno strateško mjesto. Američki obavještajci odigrali su značajnu ulogu. Razbili su japanske šifre i precizno očitali kurs mornarice, mjesto udara i podatke o japanskim snagama. Napad je završio porazom japanske mornarice koja je pritom izgubila četiri nosača zrakoplova. Nakon događaja iz 1943. godine Imperijalni generalni stožer prešao je na strategiju obrambenog rata. Uslijedilo je utvrđivanje obrambene crte na strateški važnim otocima na Pacifiku. Japanci su znatno manjim snagama zadržavali dobro opskrbljene američke vojnike. Borbom do posljednjeg čovjeka kupovano je vrijeme za uspostavljanje obrambenih položaja i traženje rješenja koje bi američke snage potisnulo izvan carskih voda.

No, unatoč pripremama i spremnosti na žilav otpor, vrijeme nije radilo za Japan jer su Amerikanci imali nadmoćniju tehniku i napredniju vojnu industriju. Tako su, u proljeće 1943., uz teške gubitke Amerikanci osvojili Solomonske Otoke, a u drugoj polovini 1943., nakon nekoliko mjeseci borbe, i Novu Gvineju. Drži se da su vojne operacije vođene za Midway, Guadalcanal i Novu Gvineju primjer loših strateških promišljanja japanskih stratega i svrstavaju se u kontekst sindroma „pobjedničke bolesti“. Američka strategija temeljila se na kombiniranom djelovanju svih grana vojske: napadima pješaštva, mornarice i zrakoplovstva. Zbog zaobilaženja (preskakanja) bolje utvrđenih japanskih otoka ta je strategija prozvana „žablji skokovi“. Namjera je bila protivnika odsjeći od logističke pomoći i na kraju uništiti. Nakon osvajanja strateški važnih otoka saveznici su pomoću vještih građevnih bojni gradili zrakoplovne piste, lučke uređaje, ceste, mostove, sve što služi vojnim potrebama.

Krajem siječnja 1944. američke su snage napale na Marijanske otoke. U bitki za Marijanske otoke u lipnju 1944. Japanci su izgubili svoje najbolje pilote (saveznici su oborili 300 japanskih zrakoplova). Na otoku Saipanu sredinom lipnja 1944. japanske su snage utvrdile otok te organizirale obranu jačine 25.000 japanskih vojnika i gotovo 6.000 mornara. U strategijskom smislu Saipan je bio ključna točka u Marijanskom otočju. Njegovo posjedovanje Amerikancima je omogućilo bombardiranje Japana. Američko bombardiranje uništilo je japanska uzletišta i zrakoplove. Zapovjednik obrane Saipana, general Saito Yoshitsugu našao se u bezizlaznoj situaciji. Naredio je masovni samoubilački napad (banzai ili juriš). Više od 4.000 vojnika jurišalo je sa sabljama na američke strojnice. Na kraju napada nijedan japanski vojnik nije ostao živ. Zbog japanske promidžbe nekoliko tisuća japanskih civila počinilo je masovna samoubojstva ili su ih ubili japanski vojnici, bojeći se američkog zarobljeništva i zlostavljanja. Pad Saipana demoralizirao je imperijalnu vojsku. Rat više nije mogao biti dobiven. Saveznici su nastavili napredovanje. Nakon osvajanja Filipina američka flota napala je strateški važan otok Iwo Jimu, a američki zrakoplovi su s nosača zrakoplova bombardirali zrakoplovne baze na japanskim matičnim otocima.

Cilj napada bio je onesposobiti zrakoplovne baze na otoku Kyúshu (njih 55). Nakon osvajanja Iwo Jime saveznici su napali Okinawu. Na kraju bitke za Okinawu Japanci su imali 185.000 žrtava, među kojima je bilo na tisuće civila. Iako su saveznici imali snažnu inicijativu i potiskivali protivnika, na opće iznenađenje 6. kolovoza 1945. u 9,15 sati Amerikanci su bacili atomsku bombu na Hirošimu. Procjenjuje se da je u tom napadu poginulo oko 61.000 ljudi, 19.000 je ranjeno, a oko 170.000 ostalo je bez domova. Tri dana kasnije Amerikanci su bacili i drugu atomsku bombu – na grad Nagasaki. Car Hirohito potom je 15. kolovoza 1945. potpisao kapitulaciju. Nakon rata procjenjuje se da su japanski gubici iznosili: od jedne četvrtine do jedne trećine državnog bogatstva je uništeno (uključujući 80 posto svih brodova, jednu trećinu industrijskih alata, 25 posto željezničkoga voznog parka i motornih vozila). Od cjelokupne populacije od 74 milijuna, poginulo je najmanje 2,7 milijuna ljudi, što vojnika, što civila.

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije