Naslovnica

Dubrovačka televizija

On je izradio planove te je u srpnju 1991. pokrenuta proizvodnju če­tiri minskoeksplozivna sredstva: dvije vrste ručnih bombi - RB 1 i RB 2, poznate kao Tupovke, te dvije vrste mina usmjerenog djelovanja za zaprečivanje pro­stora - M 1, takozvana Prasica, namijenjena za uništavanje žive sile i tehnike, i M 2 protupješač­ka mina za uništavanju žive sile, koja je zbog specifičnog izgleda nazvana Televizija.
24. studenoga 2015. u 13:16 3 komentara 2318 prikaza
Televizija
Foto: Vojna povijest

Najveći problem s kojim su se 1991. suočile du­brovačke obrambene strukture bio je nedostatak oružja i oružanih tehnič­kih sredstava. U općini Dubrov­nik nije bilo vojnih objekata iz kojih bi ih se moglo uzeti (vojarni JNA nije bilo, a skladište opreme dubrovačke Teritorijalne obrane nalazilo se u okolici Trebinja). Kako su druga hrvatska bojišta imala prednost, malo se toga moglo dobiti iz Zagreba, Splita ili Ploča. Stoga je odlučeno da se pristupi pokretanju vlastite proi­zvodnje oružja i vojne opreme. Predvodnik u tome bio je Sekre­tarijat za narodnu obranu op­ćine Dubrovnik čiji prvi čovjek, Miljenko Bratoš, potiče izradu eksplozivnih naprava i to od eksplozivnih sredstava zaosta­lih u dubrovačkom morskom akvatoriju iz vremena Drugoga svjetskog rata. Povlačeći se iz Dubrovnika, 1944., postrojbe njemačkog Wehrmachta poba­cale su u more desetine tona granata i mina. Bratoš je anga­žirao instruktora ronjenja i pi­rotehničara - stručnjaka za min­sko-eksplozivna sredstva, Aljošu Nikolića, da okupi tim ronilaca i s njima izvadi što više tih mina i granata. Vađenje iz podmorja luke Gruž i otoka Lokrum i Lopud počelo je u svibnju 1991. Istodobno Nikolić je, uz sirovine koje se imalo (izronjene mine i građevinski eksploziv „Vitezit" koji su poslale hrvatske strukture iz Srednje Bosne) osmislio više rješenja za proizvodnju granata, bombi, protutenkovskih i protu­pješačkih mina.

S tim idejnim skicama iz Sekre­tarijata su kontaktirali dubrovač­ku Tvornicu ugljeno-grafitnih i elektrokontaktnih proizvoda (TUP) ,Nikola Mašanović" koja je jedina imala strojeve za pro­izvodnju eksplozivnih napra­va. Uz direktora Ivana Vukića, u proizvodnji se najviše angaži­rao inženjer Šeren Catović. On je izradio planove te je u srpnju 1991. pokrenuta proizvodnju če­tiri minskoeksplozivna sredstva: dvije vrste ručnih bombi - RB 1 i RB 2, poznate kao Tupovke, te dvije vrste mina usmjerenog djelovanja za zaprečivanje pro­stora - M 1, takozvana Prasica, namijenjena za uništavanje žive sile i tehnike, i M 2 protupješač­ka mina za uništavanju žive sile, koja je zbog specifičnog izgleda nazvana Televizija.

Televiziju je činilo željezno kući­šte ispunjeno s od 15 do 18 kilo­grama eksploziva i 2.500 - 3.000 sitnih komadića metala različitih oblika (čavli, vijci, matice, oštre metalne strugotine i sl.) zalive­ni u plastiku, tj. smolu. Ukupna težina Televizije bila je oko 50 kilograma. Minu bi se aktiviralo preko sporogorećeg štapina, koji je kapsulom bio spojen na de­tonirajući. Prilikom aktiviranja, Televizija je pod kutom od 120 stupnjeva ispaljivala ubitačni snop metala koji bi brisao sve pred sobom na daljini do 400 metara.

U Tehničkoj radionici u TUP-u izrađivani su poluproizvodi - metalna kućišta za sve bombe mine, dok ih je eksplozivom pu­nio i upaljače postavljao poseban tim u Radionici za delaboraciju i elaboraciju mina, osnovan 2. ruj­na 1991. pri Stožeru Odreda na­oružanih brodova „Dubrovnik" u hotelu „Dubrovnik - Palace". Kako je vladala velika potreba za njihovim proizvodima punioni­ca je radila danonoćno.

Televizije su odmah po dolasku srpsko-crnogorskih postrojbi na granice općine Dubrovnik pot­kraj rujna 1991. raspoređene od Vitaljine do Stona i Čepikuća, uzduž smjerova odakle se oče­kivao prodor agresora. U prva tri mjeseca agresije bilo ih je raspoređeno 50 komada: osam u župi dubrovačkoj (Mlini i ho­tel „Orlando"), na osiguranju obale od mogućeg mornaričkog desanta JNA bilo je raspoređeno kod hotela „Dubrovnik - Palace" šest komada, na otoku Koloče­pu osam, otoku Lopudu deset i otoku Šipanu četrnaest. Nadalje, četiri su komada bila postavljena za osiguranje općinskog Centra za obavješćivanje.

Ostalih 50 ko­mada raspoređeno je po bojišni­cama Konavala i Dubrovačkog primorja. Nakon što su počeli pješački napadi JNA, Televizije su davale zadovoljavajuće rezultate. Tako je u napadu na dubrovačko primorsko selo Osojnik 2. listo­pada 1991. od Televizije poginulo sedam vojnika JNA, ročnika i rezervista. Prema mišljenju brani­telja, Televizije su bile učinkovite i moćne naprave. Kao manu su navodili aktiviranje preko spo­rogorećeg štapina. Zbog toga je jedan branitelj umalo poginuo. Zabilježeno je i nekoliko sluča­jeva mogućih diverzija - kidanja detonirajućih štapina.

Nakon što je JNA opkolila Du­brovnik, Televizije su bile jedno od glavnih sredstava zaprečava­nja očekivanih smjerova prodora pješaštva JNA te su raspoređene na podnožju Srđa i uzduž Ja­dranske magistrale. S razbija­njem srpsko-crnogorske opsa­de Dubrovnika u svibnju 1992. prestaje potreba za daljnjom proizvodnjom i korištenjem Te­levizija, koje su u međuvremenu postale legenda među Dubrov­čanima. Posljednja dva primjer­ka kućišta te mine danas se nala­ze u Muzeju Domovinskog rata u dubrovačkoj tvrđavi „Imperijal" na Srđu, gdje se drže u krajnje neprimjerenim uvjetima, izlože­ni hrđanju i propadanju.

  • Marlo:

    klasican terorizam, slobodno moze biti stavljen u ravni sa ovim sto rade muslimani danas po citavom svetu. Steta je sto vojska nije odregovala kako treba i spreci krvoprolice. Ne zalim sfrj al zalim nevine ljude i unistene porodice, brakove zbog ... prikaži još! bolesnih planova i mrznje prema drugom narodu.

  • Avatar stinkyink
    stinkyink:

    izradio planove te je u srpnju 1991. pokrenuta proizvodnju če­tiri minskoeksplozivna sredstva....u SRPNJU...po svim svjetskim zakonima znaci klasicni terorizam I teroristi jel je tada jos uvijek bila medjunarodno priznata drzava SFR Jugoslavija