Franjo Tuđman bio je pripadnik naraštaja južnoslavenskih intelektualaca i političara koji su postali punoljetni nakon 1945. godine. Njih, djecu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, oblikovala je diktatura i rat, a završili su uništavajući državu koja ih je i odgojila i mučila.
Rođen 14. svibnja 1922., godinu dana nakon smrti svoje sestre i četiri godine nakon ujedinjenja nove države, Tuđman je djetinjstvo proveo u Velikom Trgovišću, gradiću u Hrvatskom zagorju nedaleko od Kumrovca, rodnog mjesta Josipa Broza, bolje znanog kao Tita, komunističkog diktatora koji je vladao Jugoslavijom od 1945. do svoje smrti 1980. godine. Odlazak u Zagreb U početku 30-ih godina, otac ga nije mogao poslati u srednju školu u Zagreb, tako da je nakon završetka pučke škole dvije godine ostao kod kuće. U jesen 1935., zahvaljujući mjesnom učitelju i obitelji svoje pomajke, Tuđman je vlakom putovao iz Velikog Trgovišća u Zagreb, gdje je stanovao kod svoje tete, Jelice Šipek, ili obitelji Matijević, čijega je sina podučavao. Vožnju vlakom od svog sela do grada koristio je za učenje, a ocjene su mu, isto kao i u pučkoj školi, bile izvrsne. Umjesto da se druži s drugim učenicima koji su se vozili vlakom, on je učio, a u Zagrebu većinu vremena provodio s učenicima koje je poučavao kako bi pomogao platiti troškove, tako da je imao malo bliskih prijatelja. Ali u SKOJ-u je pronašao intelektualni dom, prikladno mjesto za tinejdžera koji je sebe vidio kao ljevičarskog intelektualca, a ne konzervativnoga poslovnog čovjeka, iako je bio upisan u građansku školu, a ne klasičnu gimnaziju, i bio određen za poslovnu školu, a ne za sveučilište. Tuđman je stigao u Zagreb u vrijeme kad se on iz provincijskoga gradića na periferiji Austro-Ugarske Monarhije mijenjao u kulturno, političko, gospodarsko, financijsko i industrijsko središte. Stanovništvo glavnoga grada Hrvatske naraslo je s oko 100.000 stanovnika 1910. godine na 185.581 godine 1931., a još 80.000 dobio ih je tijekom idućeg desetljeća. Otprilike polovicu stanovnika grada tvorilo je nekih 56.000 industrijskih radnika i njihovih obitelji te stvaralo bazu za ljevičarske stranke i pokrete. Ali iako je Zagreb rastao, poput drugih hrvatskih gradova zaostajao je za Beogradom i gradovima uže Srbije, koji su imali koristi od prijenosa prirodnih bogatstava i kapitala iz Slovenije, Hrvatske i Vojvodine u Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju, koji je provodila središnja vlast. Ali barem su hrvatski gradovi rasli; njezina su seoska područja stagnirala. S 531.275 malih seljačkih gospodarstava na 2,143.941 hektar i 80 posto seljačkih posjeda s manje od pet hektara zemlje, hrvatska su gospodarstva bila mala, siromašna i pretrpana. Tuđmanov rodni kraj, Hrvatsko zagorje, bio je među najsiromašnijima i najgušće naseljenima. Prosječno su na svakom hektaru zemlje živjele 2,64 osobe i poput velikog dijela zemlje i u ovome su kraju dominirali mali zemljovlasnici i seljaci kojima je nedostajalo znanja, kredita i opreme da proizvode visoke prinose. Kad je udarila depresija u početku 30-ih godina, bili su prisiljeni prodavati sve više i više svojih poljoprivrednih proizvoda po sve nižim i nižim cijenama, zasićujući tržište i dodatno spuštajući cijene, ali ne olakšavajući teret duga koji je nosila većina seljaka, teret tim teži jer mnogi su posuđivali od domaćih lihvara uz visoke kamate.
Cijeli tekst pročitajte u novom broju VP-a koji je u prodaji od 5. srpnja 2024.
